Kad budućnosti nema, vraćamo se devedesetima. Umjesto reformi proizvodi se državotvornost. U manjku ideja otvaraju se grobovi, granice i stare pjesme
„Ne prodajem nasmiješenog psa
Zaboravi na to“
Branimir Štulić
Andrej Plenković je ovih dana otvorio pitanje većeg broja saborskih zastupnika Hrvata izvan Hrvatske. Na prvi pogled, riječ je o izbornoj matematici. Na drugi, o Bosni i Hercegovini. I o HDZ-u. No prava tema je Franjo Tuđman. Ne stvarni Tuđman, sa svim proturječjima, već Tuđman kao politička šifra, blagoslov i zaziv da ono što koristi HDZ-u uvijek ispadne dobro i za Hrvatsku.
Plenković ne predlaže samo više mandata dijaspori, on otvara mogućnost povratka izvornog HDZ-ova imaginarija, Hrvatske koja nije samo država građana koji u njoj žive, već „prošireno“ nacionalno tijelo u kojem dijaspora, osobito Hrvati u Bosni i Hercegovini, ima posebnu političku funkciju. Ta funkcija nikada ni nije bila samo predstavnička, već izborna, simbolička i stranačka. Dijaspora je u toj konstrukciji narod izvan domovine, ali i HDZ-ova politička „rezerva“. Hoće li Plenković promijeniti Ustav i nije presudno. Nema dvotrećinsku većinu. No u politici često nije ključno to da nešto prođe, nego da se označi teren. On ovim prijedlogom HDZ-u govori da se vratio kući, dijaspori da je potrebna, desnici da je čuje.
Tu je ishodište metamorfoze. U HDZ je stigao kao čovjek „poslije“ Tuđmana. Briselski, uglađen, europski. Trebao je biti dokaz da HDZ može bez patetike i simbola devedesetih. Danas izgleda kao čovjek koji je shvatio da u HDZ-u, nakon Tuđmana, bez Tuđmana života nema. Ne zato što vjeruje u prošlost, već zato što mu prošlost treba kao jamstvo vlasti. U stranci i državi. A za HDZ to je isto.
Plenkovićev tuđmanizam nije nostalgija već metoda. Nije to samo pozivanje na Tuđmana, polaganje vijenaca i spomen državnosti, nego tehnika kojom se država prevodi u HDZ, HDZ u državotvornost, a svaka kritika prokazuje se kao manjak poštovanja prema državi. Nije to povratak Tuđmanu kao čovjeku, već logici u kojoj HDZ nije stranka, nego izvorni oblik hrvatske državnosti. Možda i jedini.
Nije slučajno što se sve događa u isto vrijeme. Ponovno se otvara pitanje dijaspore. Uoči izbora u Bosni i Hercegovini dramatizira se izbor hrvatskog člana Predsjedništva. Domovinski pokret otvara temu hrvatske izborne jedinice, odnosno trećeg entiteta. Iz Slovenije se preuzimaju posmrtni ostaci „hrvatskih žrtava“. Uz zastave i vojne počasti. Julienne Bušić ispraća se kao heroina emigrantskog mučeništva. HRT na Tijelovo emitira Thompsonov koncert kao domoljubnu liturgiju. Dan državnosti ritualizira se oko Oltara domovine i vječnog plamena. Tuđmanizam se vratio. Ne kao povijest, nego kao repertoar. Za nacionalni „escajg“.
Ne mora sve biti dio velikog plana. Hrvatska politika najčešće nije toliko inteligentna. Dovoljno je da sve proizlazi iz istog instinkta. Kad budućnosti nema, vraćamo se devedesetima. Umjesto reformi proizvodi se državotvornost. U manjku ideja otvaraju se grobovi, granice i stare pjesme. Svi su ti fenomeni „djeca tuđmanizma“.
U središtu ovog revivala nalazi se Bosna i Hercegovina. Kod Tuđmana ona je bila opsesija. Strateška, nacionalna, povijesna, teritorijalna. Kod Plenkovića formalno je europsko, diplomatsko i ustavnopravno pitanje. Ali funkcija je ista, to je prostor na kojem se HDZ uvijek iznova predstavlja kao jedini tumač nacionalnog pitanja. Hrvati u Bosni i Hercegovini u toj politici nisu ljudi, građani, radnici, studenti, pacijenti, nego nacionalni „argument“. HDZ ih navodno štiti, ali ih istodobno pretvara u proračunski, institucionalni i izborni dodatak vlastitoj politici. Konstitutivnost se brani retorikom, a demografija u praksi nestaje.
Drugi element jest politika mrtvih i emigracije. Tuđmanova nacionalna pomirba najbolje je prolazila ondje gdje su ljudi već bili mrtvi. Mrtve je lakše posložiti u istu „državotvornu“ misao no žive natjerati da se suoče s poviješću. Plenkovićeva Hrvatska tu formulu obnavlja. Posmrtni ostaci, bleiburški-kosovski mit, državne ceremonije, zastave. I dozirana šutnja o tome tko su ti mrtvi zapravo, zašto su mrtvi i kakvu im se političku funkciju danas dodjeljuje. Pijetet je potreban. Ali pijetet bez istine samo je revizionizam s državnim biljegom.
Slična je logika i kod Julienne Bušić. U tuđmanovskoj teologiji države emigracija nije samo emigracija, već prethodnica. Zavjet i žrtva. Zato se pravna i moralna pitanja potiskuju pred formulom o životu posvećenom slobodi hrvatskog naroda. Kad se u taj leksik uniđe, sve postaje etatistička predigra. Tuđmanizam tako biografije pretvara u relikvije, a relikvije u političke poruke.
Treće, javna ikonografija. Thompson na HRT-u za Tijelovo nije samo programska odluka. Problem nije u slavljenju Tijelova, već u tom što javna televizija na crkveni blagdan Thompsonov koncert pretvara u državotvornu „misu“. Za široku publiku. Devedesete se tako ne vraćaju kao rat, nego kao estetika, zvuk, gomila, križ, zastava. I pozdrav.
Plenković, jasno, nije Tuđman. Nema njegovu povijesnu ulogu, ratne okolnosti, polupredsjednički sustav. Ni karizmu. Doista je teško zamisliti Plenkovića u vrhovničkoj uniformi. No i tu je razlika više u kostimu no u refleksu vlasti. Jer on preuzima ono što je kod Tuđmana bilo najopasnije, uvjerenje da HDZ nije samo stranka već politički oblik države same. Tuđmanov autoritarizam nosio je uniformu povijesti. Plenkovićev nosi odijelo Europskog vijeća. Jedan je govorio jezikom stvaranja države, drugi jezikom stabilnosti, reformi i odgovornosti. No u oba slučaja navada je ista. Državu tretiraju kao sustav kojim HDZ prirodno upravlja, a ne kao okvir društva u kojem je HDZ samo privremeni nositelj vlasti.
Radikalna desnica Plenkovića ne mrzi zato što je suprotnost Tuđmanu. Mrzi ga zato što je njegova briselska, administrativno uglancana, verzija. Desnica Tuđmanu nikada nije oprostila ono što mu liberalna Hrvatska nije htjela priznati. Da nije stvorio NDH 2.0, već Republiku Hrvatsku s kunom, vojskom, državom, ali i antifašizmom u Ustavu. Nije proveo lustraciju niti državu predao HOS-u, pravaškom maksimalizmu i emigrantskom ekstremizmu. Iskoristio ih je, ograničio, razbio i zadržao državu za HDZ.
Plenković danas radi isto. Ne daje državu Domovinskom pokretu, lustracijskim nostalgičarima i thompsonovskoj desnici. Daje im poneku temu, funkciju, simboliku. Komadić proračuna. I dovoljno medija da sami sebe uvjere kako su važni. Domovinski pokret ušao je kao prijetnja HDZ-u zdesna, a završio kao dokaz da se desnicu uvijek može „pripitomiti“. Funkcijom, uredom, proračunom i dijelom nacionalne scenografije. To je politička đapićizacija DP-a.
Plenković desnicu ne pobjeđuje time što je delegitimira. On je pripitomljuje. To je prava riječ. A pripitomljena ona ne nestaje. Samo prestaje biti opozicija i postaje „kućni ljubimac“ vlasti. Pa povremeno reži, za publiku. Smije lajati na Novosti, manjine, pobačaj, antifašizam i „jugoslavene“. No ne smije gristi ruku koja je hrani.
I Plenkovićev model pluralizma je tu. Nije liberalan, već kontroliran. Manjine smiju stabilizirati vlast. Novosti mogu postojati, ali moraju znati da proračun ima odgojnu funkciju. Pobačaj smije ostati u zakonu, ali ne mora biti uistinu dostupno pravo. Antifašizam piše u Ustavu, ali ne smije smetati koalicijskoj svakodnevici. To nije obrana pluralizma, nego njegovo HDZ-ovo doziranje.
Tuđmanizam, međutim, nije samo zastava, kalendar i grb. To je i konkretna arhitektura vlasti, a onda i društvena fiziologija. Dakle, i radno mjesto, natječaj, javno poduzeće, općinski projekt, nadzorni odbor, proračunska stavka, poruka da se izvan HDZ-ova svijeta može živjeti, ali se u njemu lakše napreduje. Hrvate, koji vjeruju njemačkim automobilima, francuskim parfemima, japanskoj tehnologiji i američkim mobitelima, HDZ je uvjerio da je hrvatska država dobra već zato što je hrvatska. Kao da pridjev može zamijeniti institucije.
U tom je razlika Plenkovićeva Tuđmana i Tuđmanova Plenkovića. Prvi je selektivno rekonstruirani Tuđman. Očišćen od povijesne težine, pretvoren u legitimaciju, izbornu formulu i metodu upravljanja desnicom, strankom i državom. Drugi je proizvod matrice HDZ-a, stranke koja može biti europska „na van“, ali prema unutra uvijek iznova traži državotvorni mit, neprijatelja, kalendar, mrtve, dijasporu. I Bosnu. To su djeca tuđmanizma. Ne zato što svi isto misle, već stoga što svi žive od iste političke navike. Da se Hrvatska poistovjeti s državom, država s HDZ-om, HDZ s vođom, a vođa s poviješću. Sve ostalo tad samo je tehničko pitanje. Pa i broj zastupnika dijaspore. I sve u svrhu mobilizacije. Možda i za neke skorije izbore.
