U politici se često spominje ravnoteža moći. No postoji i druga ravnoteža. Empatije. Ona određuje čije će smrti postati moralni događaj
„To je stvaran svet u meni
To je stvaran svet u meni
To je stvaran svet u meni
Samo čekam da prođe, samo čekam da prođe“
Bojan Pečar, Margita Stefanović, Milan Mladenović, Ivan Lj. Ranković
Prošlog je tjedna u školi u Iranu, na samom početku napada na tu zemlju, poginulo više od stotinu učenica i nastavnika. I nitko za to nije priznao krivnju. A kad rat ne priznaje ni školu, ni djecu, ni odgovornost, ulazi u najpoznatiju fazu, onu propagandnog moralnog otpada. Strašna vijest nije izazvala globalne minute šutnje ni izvanredna zasjedanja parlamenata. Samo je prostrujila. Ostala je usputna. Nema seciranja civilizacijskog sloma. Kao da su djeca samo stradala na pogrešnom mjestu.
Da, tragedija nije ignorirana. Objavljena je, prepričana, kronologija zabilježena. No taj strašan broj malih ljesova, ubojstvo iz zraka, nije postalo prvorazredni svjetski događaj. Uostalom, danima nitko ne govori tko je to učinio. Sad kad sve upućuje na vjerojatnu odgovornost napadača, službenog priznanja nema. Prozirno prebacivanje krivnje. Neke smrti ne ostaju samo bez žalovanja. Ostaju i bez počinitelja. I simboličke težine koju tragedije imaju drugdje. Empatija, nažalost, u međunarodnim odnosima nije samo emocija. Politička je kategorija.
Postoje životi koji su vrijedni javnog žalovanja. I oni koji nisu. Neke su smrti vidljive, druge ostaju u pozadini čak i kad ih se registrira. Okvir koji im postave mediji i politika, nekim smrtima daje dramatiku. Druge ostaju tek podatak o „običnom“. Svijet ne raspoređuje samo moć, raspoređuje i sućut. Određuje čije će smrti imati naslovnicu, čije ostati broj. U suvremenim ratovima ta razlika postaje naglašena. Svaki rat posljednjih desetljeća započeo je istom rečenicom. „Ovo nije rat protiv naroda, već protiv režima.“ To su riječi Georgea W. Busha prije invazije na Irak. Slično je intervenciju u Libiji objašnjavao Barack Obama, a Vladimir Putin „specijalnu operaciju“, napad na Ukrajinu. I svaki put završava jednako. Režimi padnu ili opstanu, no nisu oni žrtve. Bombe ne ubijaju režime. Ubijaju ljude.
Retorička figura borbe za ljude, a protiv režima, ključna je za razumijevanje moralnog ekosistema suvremenih ratova. Predstavljen kao borba protiv tiranije, „zlog vođe“, „nehumanog režima“, rat civilne žrtve čini podnošljivima. Nužnima čak. Prema „ekonomici“ rata, one postaju cijena mira, demokracije, civilizacije. Prihvatljiva cijena. Za one koji ne plaćaju. Takva žrtva, tragedija, bit će simbol barbarstva samo ako se dogodi u kontekstu agresije. Drugačije ne. Cinično, zar ne? Razlika nije između života i smrti, već između smrti koje se politički priznaju i onih koje se politički relativiziraju. Jer su, navodno, nužne.
Davno je Susan Sontag upozorila da gledanje patnje ne mora nositi suosjećanje. Patnja se lako pretvori u spektakl, politički simbol. Ili potvrdu vlastitih moralnih uvjerenja. O tome ovisi hoće li patnja postati nužnost ili emocija. Neke tragedije imaju lice, ime, priču. Druge su samo broj. Paradoks današnjice je u tome što, unatoč retorici borbe protiv režima, civili čine veliku većinu onih koji stradaju. Ratove vode vojske, no vode se u gradovima, među ljudima, pored bolnica i škola. Tu civili stradaju. Starci i djeca. Međunarodno pravo nikada nije više govorilo o zaštiti civila, a civili nikada nisu bili izloženiji.
Zanimljivo je kako političari reagiraju na tragedije koje se događaju izvan njihova političkog narativa. Kad je riječ o Ukrajini, svijet s pravom govori o civilnim žrtvama, razaranju gradova i moralnoj neprihvatljivosti agresije. No isti taj standard nestaje kada se nasilje događa drugdje. Recimo, u Iranu. Ili Gazi. Čak i oni koji traže globalnu empatiju za vlastitu tragediju, ostanu nijemi kada se tragedija dogodi drugdje. Pogledajte Zelenskog. Kad predsjednik države koja trpi brutalnu agresiju, podrži vojni udar protiv druge države, agresiju protivnu međunarodnom pravu, to nije samo psihološki paradoks. Ili patologija jednog uma. Ne, to je logika međunarodne politike. U svijetu u kojem se pažnja, sigurnost i podrška raspodjeljuju kao resursi, empatija postaje instrument geopolitike.
Zanimljivo je promatrati reakcije na aktualni sukob u Iranu. Španjolski premijer Sanchez odbacio je sudjelovanje u napadu i upozorio na opasnost prihvaćanja takvog rata. Podsjetnik na gotovo zaboravljen narativ europske politike. Pozivanje na međunarodno pravo, kad je politički neugodno, ne poteže se. Dominira drugačiji ton. Režim se proglašava zločinačkim, što on u mnogočemu i jest, pa iz toga slijedi zaključak da je rat razumljiv. A ako se međunarodno pravo i spomene, to je kroz formalne pozive na „suzdržanost“ i „deeskalaciju“. Diplomacija je to koja zvuči moralno. Samo zvuči. Dobro došli u vrijeme ratova, snage jačeg.
Tu dolazimo do „bolesti empatije“. Sposobnost da se u jednom slučaju govori jezikom univerzalnih normi, a u drugom taj jezik ne postoji, ne znači ništa, empatiju čini dekorom bombi i raketa. Civili su „važni“ dok služe mobilizaciji, postaju „smetnja“ kad škode narativu. I nije to samo moralni problem. Danas je to sve više politička rutina. Empatija se ritualno dozira kroz PR, a panika prodaje kao odgovornost. U toj trgovini emocijama netko uvijek dobije. Vojni proračuni, karijere, naslovnice medija. Mrtvi, naravno, nemaju ništa od toga. Osim što ih se, uredno, svrsta u „naše“ i „njihove“. Takva empatija nije pogreška međunarodne politike, već njen mehanizam. Javna rasprava pritom klizne u još problematičnije, u otvoreno ili prikriveno zadovoljstvo bombardiranjem „pogrešnog režima“. Emigrantske zajednice koje su pobjegle od represije, ponekad i pozdravljaju vojne udare protiv vlastite zemlje. Povijest je puna paradoksa da prognanici postaju zagovornici ratova koje neće voditi. Pjevaju, vesele se. Razlozi mogu biti razumljivi, no nema tu ništa ljudsko. Jer politička trauma, iskustvo represije, želja za promjenom režima, ništa ne može promijeniti činjenicu da bombe koje padaju na gradove ne razlikuju opoziciju od režima. A tko se jednom nauči veseliti bombi zato što pada „na prave“, taj ne može razlikovati moral ni metodu. Samo zastavu.
Logika nije nova. Dogodila se u Iraku, Libiji, Siriji. Svaki rat je započeo uvjerenjem da će rušenje režima donijeti slobodu. Rezultat je bio raspad države, vakuum vlasti, sukobi. Još više žrtava. To nosi opomenu koju ne valja romantizirati. Intervencije imaju i „dan poslije“. A tad stradaju upravo oni za koje se, navodno, intervenira.
Selektivna empatija nije samo globalni fenomen. Vidi se i lokalno. Hrvatska javnost godinama raspravlja o obilježavanju ubojstva dvanaestogodišnje Aleksandre Zec jer kritičari ističu statistiku, zašto bi se posebno spominjalo jedno dijete kad ih je u ratu ubijeno više stotina? Na prvu argument zvuči racionalno. No drugo se iza njega skriva. Problem nije broj žrtava, već nacionalnost. U toj logici neka djeca simboli su nepravde, druga ostaju dio statistike. Isti mehanizam koji djeluje u međunarodnoj politici. Trivijalno je, no gotovo revolucionarno zvuči da pravo postoji tek kad vrijedi i za one koje ne volimo. Empatija znači tek ako vrijedi i za one koji nisu politički korisni.
U svijetu koji se poziva na univerzalne vrijednosti, hijerarhija empatije, kome-koliko, ne bi trebala biti prihvatljiva. No politika ne funkcionira tako. Ona razlikuje saveznike i protivnike, „Nas“ i „Njih“. Legitimne tragedije na našoj strani i politički nezgodne smrti onih protiv kojih smo. Tu je dilemu Camus opisao brutalnom jednostavnošću. Govoreći o nasilju u Alžiru, rekao je da se bombe postavljaju u tramvaje i da bi se u nekom od tih tramvaja mogla voziti njegova majka: „Ako je to pravda, radije biram svoju majku.“ U toj misli nije samo sinova lojalnosti. Poenta je dublja: nema apstraktne ideje pravde, revolucije, oslobođenja koja može opravdati ubijanje nedužnih ljudi. A ratovi uvijek započinju velikim riječima. Sigurnost, sloboda, demokracija. Prije početka rata spominje se i mir, zamislite. No bombe ne padaju na te fraze. Padaju na gradove, kuće i škole.
U politici se često spominje ravnoteža moći. No postoji i druga ravnoteža. Empatije. Ona određuje čije će smrti postati moralni događaj, a čije se svode na statistiku. Time međunarodna politika ne odlučuje samo o ratovima, već i o tome koje će se tragedije pamtiti. Pitanje stoga nije samo tko vodi rat, već i tko odlučuje čije su žrtve vrijedne žalovanja. Svijet koji različito oplakuje djecu nije samo podao i licemjeran. Ne. On je već odlučio da neka djeca vrijede manje. A od tog trena ratovi postaju samo pitanje vremena. Ishod je već poznat.
