Baš poput Miroslava Krleže ili Ive Andrića, Meše Selimovića ili Dobrice Ćosića, Ranka Marinkovića ili Slobodana Novaka, Vladana Desnice ili Miljenka Jergovića… i Danilo Kiš ima u povijesti regionalnih nam književnosti svoju vlastitu spisateljsku nišu, fijoku ilitiga ladicu unutar koje nije moguće, niti je to pristojno, pridodati biće pisca koje traje, ili je trajalo, paralelno s njim ili u vremenima koja su toj nekoj zajedničkoj nam dijakroniji na ikoji način i pripadali.
Već po razbarušenosti svoje umjetničke ličnosti, koja se poput sunčevih zraka rasprskavala na sve strane uokolo, baš nalik na krošnju njegove frizure bila je i širina talenata kojima se Kiš nemilice služio. Oni, ti talenti, nisu bili samo spisateljski, pa je on bio kadar napisati, opisati i osmisliti umilni vizualni kadar ili vrhunsku novelu, kao i pripovijest ili roman, ali i složiti pjesmu i izgraditi krasan esej ili prijevod s nekolicine međusobno vrlo disparatnih jezika (mađarskog, ruskog, francuskog).
Služenje jezikom nije imalo samo kreativnu svoju stranu, nego su mu u malom prstu bila i jezične vještine tehničke naravi, tako da je Kiš bio i odličan predavač za katedrama na inozemnim univerzitetima, te lektor sviju onih lingvističkih imanentnosti i upućenosti unutar kojih je žonglirao istreniranom disciplinom izvornoga govornika.
U moru tih svojih darovitosti Kiš je i pjevao uz gitaru, čija kantilacija pomalo podsjeća na Tomu Bebića: ima u Kiševu glasu nešto od promukle boemijade, no ne u mjeri špaher-voicea kao u Tome… Ali šarm je isti, put kojim ta neambiciozna i neuvježbana vokalna interpretacija putuje do uha povlaštenog slušatelja u intimnoj družbi zajedničkog divana ili sobička. Nastupio je i u nekolicini filmova, kao epizodist: sjetimo se samo onih “Dan četrnaesti” Zdravka Velimirovića (1960.) i “Štićenik” Đorđa Kadijevića (1973.).
Nije bio imun ni na stanje u društvu, što se reflektiralo i u njegovim angažiranim tekstovima esejističke naravi, a Predrag Matvejević je u jednom televizijskom intervjuu bio prenio riječi prijatelja, prisjećajući se svojih razgovora s dođošem Kišem u Parizu, kad je on lamentacijski konstatirao: “Ovo je gore od onoga što smo kritikovali!” Konačno, kad se razabere sve što je Kiš ikada napisao, mogli bismo konstatirati kako je on bio zapaljivo antiratni pisac, gorljivi pacifist, onako kako je Predrag Lucić bio ognjeno antiratni pjesnik i dramatičar…
Pošto se već bio itekako realizirao kao prozaik i etablirao kao književni pregalac čija se svaka knjiga iščekivala s pomalo fanatičnom znatiželjom, Danilo Kiš je 1983. objavio eneadu s devet pripovijetki od kojih je jedna dala čitavoj knjizi i ime – “Enciklopedija mrtvih”. Posrijedi je svojevrsna ekstenzija “Grobnice”, iako se od nje razlikuje i po temperaturi i po heterogenosti. No, pripovjedni je žar jednak, kao i stilska izbrušenost.
Kiš nije bio imun ni na stanje u društvu, što se reflektiralo i u njegovim angažiranim tekstovima esejističke naravi, a Predrag Matvejević je u jednom televizijskom intervjuu bio prenio riječi prijatelja, prisjećajući se svojih razgovora s dođošem Kišem u Parizu, kad je on lamentacijski konstatirao: “Ovo je gore od onoga što smo kritikovali!”
O svakom bi se od ovih devet proznih stavaka moglo napisati nadahnuto esejče, jednako zaigrano kako je to činio i Kiš stvarajući ih; svaka dionica knjige izaziva “maštu na maštu”, bez obzira na to nailazimo li na pomalo kriptične potrage za palimpsestnim sjećanjima u podzemnim dvoranama s pismohranama, ili nam kurijožitad draškaju religijske parafraze i varijacije na znane biblijske teme. Bujice asocijacija i još veći vodopadi gusto, a motivirano iscijeđenih metafora, stvaraju ugođaj čitateljskog udivljenja i prava na oholost sebične dokolice (ako je čitanje uopće sebičnost i oholost, pa onda još i u dokolici…?).
Kišev verbalni mehanizam izuzetno je razveden: njegov uporabni leksik vrvi od riječi i izraza što su u opticaju od kajkavskoga Triglava do štokavske Gevgelije, te od također štokavskog Đerdapa do čakavske Dalmacije. Nevjerojatna je za njegovu dob onolika asimilacija kultura i govora koje je implementirao u svoju erudiciju, što svakako duguje startnoj bilingvalnosti i stečenim poliglotstvom (a ne zaboravimo da “Enciklopediju” objavljuje kad mu je 47 godina, dok mu i prijašnja djela, pogotovo “Peščanik”, također obiluju potentnim jezičnim inventarom).
Priča “Simon Čudotvorac” naelektrizirana je profetskim nabojem, čiju aktualnost vazda živimo. Upućeniji u režnjeve kršćanstva dublje i minucioznije od samozvanih mesija, šamana i šarlatana što su se nakotili oko nas, o Simonu Kiš piše: “On je propovedao da je Bog apostola tiranin, a tiranin ne može biti Bog razumnom čoveku. Taj njihov Bog, Jehova, Elohim, ostrvio se na čovečanstvo, davi ga, kolje, šalje na njega bolesti i divlje zveri, zmije i tarantele, lavove i tigrove, munje i gromove, kugu, lepru, sifilis, bure i oluje, sušu i povodnje, mȍre i nesanice, jad mladosti i nemoć starosti. Smestio je pretke naše blažene u rajske perivoje, ali ih je lišio najslađeg ploda, jedinog što ga čovek zavređuje, jedinog što čini čoveka različnim od psa, kamile, magarca i majmuna – saznanja dobra i zla.”
A onda ide efektna apoteoza što bogomdano pristaje uz momentum hrvatske zbilje u ljeto 2025. – rijetkog ljeta s nestašicom sezone “kiselih krastavaca”! – gdje se s hipodromskih, stadionskih i oltarskih bažđenja kao kâd ka nebesima uzdiže oživljena glava ustaškoga gujinog poroda od tmine.
Veli Kiš prije obilata četiri desetljeća: “To, narode samarijski, nije Bog, to je nenavidnik, to je hajduk i haramija koji svojim anđeoskim četama, naoružanim do zuba, naoružanim mačevima plamenim i strelama otrovnim, stoji na vašim putovima (…) Oni lažu jer im je lažan i njihov Bog u koga se kunu, stoga oni lažu u svakom času, i, ušavši tako u golemi koloplet laži, više ni sami ne znaju da lažu. Gde svi lažu niko ne laže. Gdje je sve laž ništa nije laž. Carstvo nebesko, carstvo pravednosti je laž. Svaki atribut njihovog Boga je po jedna laž. Pravedni, laž. Istinoljubivi, laž. Jedini, laž. Besmrtni, laž. I njihove knjige su lažne, jer obećavaju laž, obećavaju raj, a raj je laž jer je u njihovim rukama, jer su oni na vratima rajskim, njegovi anđeli naoružani ognjenim mačem, i njihove sudije sa lažnim kantarom.”
Ergo, pogano hipodromsko kršćanstvo i klanjanje Zlatnom teletu, jednako je trgovačkom katoličkom klečanju po trgovima ob prvoj suboti u mjesecu: opijelo i sprovod Isukrsta i njegove čovjekoljubne Radosne vijesti!
Hvala, Danilo, i na ovom proročanstvu…
Obožavam dobrodušno pretjerivanje, naročito kad se potencijalni izdjeljani totemi i kumiri dadnu ugraditi u živu korist drugih, pa se onda sasvim ubavo i ljupko mogu okaditi tom povlasticom na ovom mjestu i rastegnuti paralelu na plotu između dva kolca: onoga u Kiša i onoga u Marinkovića. Ako uzmemo za baždarenu mjeru novelističke estetike Marinkovićevu zbirku “Ruke” (1953.), e onda, kao dostojno žanrovsko štivo, jamačno, uza nju možemo akoštati istotipni Kišev literarni trabakul naslovljen “Grobnica za Borisa Davidoviča”, ali i knjišku braceru “Enciklopedija mrtvih”. Okrenemo li se temi smrti, koja u “Enciklopediji” dominira, nećemo pogriješiti ni dozidamo li u ošit ove paralele i šjor Rankov “Kiklop”, veličanstvenu romanesknu simfoniju umiranja, odnosno pripravu na smrt ili, barem, očajnički bijeg od nje.
Kad smo već kod ovih, uvjetno kazano, kratkopričaških maratona na dulje staze, već imenovanim librima s obala Jadrana i Dunava želim pridodati i onaj s Miljacke, Jergovićev “Sarajevski Marlboro”, remekdjelo svojega soja; premda, sasvim subjektivno, ulažem ovdje i kviska i džokera na čijim koricama stoji titul: “Mama Leone”. Ama, u ovo zadnje doba više od sviju o umiranju i smrti pisao je Igor Mandić u testamentarnoj knjizi “Predsmrtni dnevnik”, rabeći, sasvim kiševski, i fragmente citata filozofâ, kao i vlastite autobiografske elemente ugrađene u tu, ustvari, veliku studiju o čovjekovom odnosu prema smrti.
Iako je bilo još nešto ovozemnog života za Kiša nakon “Enciklopedije” – tih administrativnih šest godina ubilježenih u “knjigu živih”, u kojim godinama i u kojoj knjizi nastalo je jošte važnih napisa i, najvažnije, obilje lirskih pjesama – ova je knjiga još tada, “Enciklopedija mrtvih”, pomalo unaprijed, bila i ostala njegov – predsmrtni dnevnik.
Prvi dio teksta pročitajte na ovom linku.
