Novinaru Hrvoju Zovku sam u razgovoru za Obzor rekao da je Hrvatska s razlogom kasno osamostaljena – hrvatski narod nije bio spreman za državu, trebalo ga je moliti, pisati mu požurnice da shvati koja je uloga nacionalne države i da je krajnje vrijeme da ima samostalnu državu. Bojim se da tu lekciju još nismo usvojili. Imamo državu, a ponašamo se kao da je nemamo – jedni je bjesomučno čereče, drugi se bore da ona nastane, iako je nastala, te svoju jalovu borbu usmjeravaju protiv onih prvih. Oporbu bi također trebalo zamoliti, pa i poslati požurnicu, kad drugačije ne ide, da napokon izađe iz gubitničke zadanosti i da se odvaži upravljati ovom državom.
Građanski otpor
Hrvatski sabor je usvojio tzv. Bačićeve zakone protiv kojih su ustali mnogi – od arhitekata do uspavanih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ove zakone uvjetno nazivam Bačićevim zakonima, iako mi više izgledaju, s onim famoznim modelom 49% : 51%, kao Daytonski mirovni sporazum. Koliko je Dayton donio pravde u Bosnu i Hercegovinu, toliko pravde će tzv. Bačićevi zakoni donijeti u Hrvatsku. Nije slučajno Plenković ilegalno banuo u Bosnu i Hercegovinu nekoliko dana prije usvajanja ovih zakona, to mu je bila pokazna vježba da, doduše legalno, bane u vaš vlasnički list i da ga nepovratno promijeni.
Daytonski duh tzv. Bačićevih zakona mu je to omogućio. No, što misle poduzeti hrvatski građani? Hoće li, bez građanskog otpora, dopustiti da ostanu bez imovine? Građani su – naravno ako su svjesni što to uopće znači – najveća snaga, jamci i čuvari demokracije. Kada ti netko upadne na teritorij pod tvojom ingerencijom (vlasništvom) s namjerom da ti prestaneš biti vlasnikom tog posjeda, riječ je o otimačini odnosno o agresiji. Agresija i jest čin koji proizlazi iz namjere da se promjeni pravo vlasništva nad nekim teritorijem. Agresija ponižava, ona traži primjeren odgovor. Taj odgovor je, u ovom slučaju, zapisan u Ustavu i zakonima – građanski otpor.
Problem disfunkcionalnih demokracija je, da se poslužim riječima profesora Branka Smerdela, što zakone doživljavaju kao lijepu književnost. Zakoni su tu da izazovu neki osjećaj. To nije uloga zakona, oni su tu da definiraju stvarnost, da građanima pruže zaštitu i sigurnost odnosno da sankcioniraju one koji krše zakone. Kada imamo zakone koji izazivaju osjećaje, bez da definiraju stvarnost, da štite građane i sankcioniraju kršitelje zakona, živimo u disfunkcionalnoj demokraciji. Iza sintagme „disfunkcionalna demokracija” krije se pravo značenje – ponižavanje građana. A kada se građane ponižava, oni to ne promatraju pasivno, oni se bune – dužni su se pobuniti. Građani su, dakle, oni koji se zakonom opisanim modelom i sredstvima suprotstavljaju zakonima koji se, kada je, u konkretnom slučaju riječ, po namjerama ni po čemu ne razlikuju od agresije. Agresija, ponavljam, proizlazi iz namjere da se promjeni pravo vlasništva nad nekim teritorijem. Bačićevi zakoni sadrže tu namjeru.
Oporba i referendum
U ovom slučaju se, tzv. Bačićevim zakonima, svi vlasnici zemljišnih čestica, nalaze u opasnosti da preko noći netko drugi, bez njihovog pristanka, postane vlasnikom tih čestica. Riječ je o državnoj agresiji. Baš kao što državni terorizam označava, uglavnom ekonomsko, rušenje moći građana, tako se državnom agresijom može smatrati čin za kojim poseže država kako bi građanima uzela njihovu imovinu. Bačićevi zakoni to čine na naoko legalan način. Budući da se krajnji izvor legalnosti nalazi u volji građana, građani su ti koji mogu opozvati ovu daytonsku konstrukciju nastalu u kabinetima ministra Bačića. Oporba je tu da kanalizira volju građana – naravno, pod pretpostavkom da ta volja uopće postoji i da oporba uistinu želi jednom upravljati državom.
No, što radi naša oporba? Ona i dalje uporno upućuje apele, prigovore i zamolbe Andreju Plenkoviću. Oporba, dakle, od čovjeka koji je prije nekoliko dana ilegalno upao u drugu državu očekuje da poštuje pravo vlasništva u Hrvatskoj?! Ne znam bih li ih trebao smatrati naivcima ili beskorisnim kukavicama? Svaka vlast, uključujući i ovu Plenkovićevu, boji se volje građana. Hrvatski građani mogu Andreja Plenkovića, da se poslužim riječima studenata iz Srbije, suočiti s njemu najbolnijom činjenicom, a ona glasi: Nisi nadležan! Oporba Plenkovića čini nadležnim, ona podgrijava i čuva Plenkovićevu nadležnost, građani tu nadležnost mogu opozvati, oni ga mogu učiniti nenadležnim. A to je najbolnije suočavanje sa stvarnošću za svaku narcističku strukturu ličnosti, a osobito za narcistički poremećaj. Narcisa treba ignorirati. Oporba umjesto da Plenkovića ignorira, ona mu se obraća i tako ga osnažuje, čini ga moćnim. On je sebi pokorio sve institucije, prijetnja referendumom je unaprijed osuđena na neuspjeh – referendumsko pitanje će zaustaviti Ustavni sud.
Volja građana oslobađa institucije
Očekuje li uistinu netko da će se Ustavni sud suprotstaviti Plenkoviću? Sjetite se samo koju ulogu je odigrao Ustavni sud za vrijeme prošlih lokalnih izbora. Hrvatske institucije se, i bez Bačićevog zakona, pa i bez Plenkovićevog upada na teritorij Bosne i Hercegovine, nalaze u Plenkovićevim rukama. To kaže oporba. Dakle, sve bitne institucije su pod Plenkovićevom kontrolom. Ova rečenica mi nije toliko problematična, problematičnija mi je ona druga koja glasi da će se oporba obratiti tim istim institucijama kako bi se suprotstavili Plenkoviću?! Što mislim o takvoj oporbi, neću, zbog pristojnosti, napisati, a mislim da je nije zahvatila ni sjena, a kamoli svjetlo razuma. Zarobljenim institucijama se ne obraća, obraća se građanima. Iz njihove volje nastaje države, oni imaju snagu opozvati svakog političara i svaki zakon – volja građana oslobađa institucije.
Oporba napokon treba shvatiti da su njezini adresati građani, a ne Plenković. O Plenkoviću se razgovara, po mogućnosti da on to ne sazna, s njime se ne razgovara. Nakon svakog razgovora s oporbom on biva sve jači i jači; nakon svakog iskazivanja građanskog neposluha, on biva sve slabiji i slabiji. Ako oporba želi jakog Plenkovića, neka se sukobljava s njime u njegovim institucijama, neka mu se obraća, neka mu najavljuje što će napraviti, neka mu prijeti referendumima; a ako ga želi učiniti nenadležnim, neka od građana traži pomoć. Ovo je idealna prilika, građani su, Plenkoviću, Bačiću i Daytonu usprkos, ipak nadležni kada je riječ o njihovoj imovini. Vlasnici su dužni zaštiti imovinu od agresora, a ako ih za to nije briga, tu imovinu ne zaslužuju, nisu je vrijedni.
