Ovogodišnji Svjetski ekonomski forum (WEF) u Davosu obilježili su neuobičajeno neuvijeni govori državnih čelnika, poput onog kanadskog premijera Marka Carneyja, koji je otvoreno govorio o američkom imperijalizmu i potrebi da konačno skinemo ružičaste naočale: “Svi smo znali da je priča o međunarodnom poretku temeljenom na pravilima djelomično lažna i da će se najjači izuzeti kada im to odgovara.
To je bila korisna fikcija.” Hrvatski premijer odmah je shvatio da je ove godine predominantni ton u Davosu tzv. straight talk. Međutim, u silnoj želji da pokaže kako je dobro procijenio situaciju, Andrej Plenković na trenutak je zaboravio da kod kuće i nije baš toliko straight da si može dozvoliti takvu vrstu otvorenog govora. Sasvim suprotno, tamo je u krevetu s istom onom vrstom narcisoidnih manijaka zbog čijih je sumanutih vanjskih politika i nastala potreba da se s najviših instanca globalne pozornice po prvi puta nakon dugo vremena govori ovako izravno.
Kao sudionik panela na temu redefiniranja položaja Europe u novim geopolitičkim okolnostima, Plenković je pokušao aproksimirati transparentnost diskursa svojih sugovornika pa je konstatirao empirijsku činjenicu kako je rat u Hrvatskoj bio “problem” koji je – u smislu brojeva – nerazmjeran onom s kojim se danas suočava Ukrajina.
Sama po sebi, ova konstatacija nije ni po čemu upadljiva, a kamoli problematična. Pravi je problem, doduše, nastao kada su lokalni huškači, koji već desetljećima politički parazitiraju na istom tom problemu, osjetili da se tako stihijski dezavuira jedina politička valuta kojom su ikada mogli mešetariti u svojim malenim lokalnim baruštinama.
Za vrat mu je, predvidivo, zasada zaskočio samo onaj manji dio parlamentarne desnice koji svoju jedinu valutu još uvijek nije imao prilike adekvatno naplatiti i kojemu inflacija globalnih ratova nikako ne ide u prilog. Međutim, pitanje je kako će premijer, kad se vrati kući, udobrovoljiti svojeg koalicijskog partnera nakon što je u Davosu proćerdao njegov miraz da bi se na svega par minuta mogao igrati realpolitike u prime timeu.
Na svu sreću, nije sve izgubljeno. Naravno, idealno rješenje je nikada niti ne leći u krevet s narcisom, ali svi znamo da – danas možda manje nego ikada prije – ne živimo u idealnom svijetu. Ta opcija, dakle, evidentno više nije na stolu. Ali čak i onda kada se s njime nađemo u istom krevetu, preostaju nam neke suptilne taktike kojima se možemo poslužiti kako bismo se sačuvali makar od one najgore vrste nasilnih ispada koji nas u konačnici mogu koštati glave.
Iz perspektive patološkog moralnog ucjenjivača, rat ne može biti problem zato što je za njega rat upravo rješenje. Narcisu je potrebno permanentno izvanredno stanje u kojemu može sijati strah i konfuziju kako bi na takav način mogao nastaviti činiti ono što jedino i umije – loviti u mutnom
Početni period uvijek je najteži jer nam se čini da je naša veza stalno hodanje po jajima i da nikada ne možemo sa sigurnošću predvidjeti kada ćemo stati na nagaznu minu. Doima se da što god da kažemo može biti dočekano na nož i da je naš nadljudski napor da sačuvamo mir u kući u suštini uzaludan te da će tenzije periodično pucati na krajnje dramatičan način što god da učinimo ili pak propustimo učiniti.
Međutim, to nije sasvim točno. Koliko god se narcisovo ponašanje nama činilo mahnitim, ono ipak ima svoju skrivenu logiku koju je moguće spoznati, predvidjeti i držati pod kakvom-takvom kontrolom. Koje su to, dakle, male tajne velikih ljubavnika koje nam mogu pomoći da očuvamo privid harmoničnosti u naizgled nemogućim uvjetima?
Prva i osnovna lekcija koju zna svatko tko je ikada bio u krevetu s narcisom jest ta da ne reagiraju dobro kada se njihove grandiozne fantazije svode na “puke” činjenice. Na prvi pogled, može ti se činiti da će inzistiranje na suhoparnom, faktografskom rječniku imati deeskalirajući učinak. To je, međutim, tipična amaterska greška. Iz perspektive iole razumnog čovjeka, svaki je rat – prošli, trenutni i budući – u prvom redu problem.
Iz perspektive patološkog moralnog ucjenjivača, rat ne može biti problem zato što je za njega rat upravo rješenje. Narcisu je potrebno permanentno izvanredno stanje u kojemu može sijati strah i konfuziju kako bi na takav način mogao nastaviti činiti ono što jedino i umije – loviti u mutnom. Jednom završen, rat se mora perpetuirati makar retoričkim sredstvima kako bi se – ako nigdje drugdje onda na razini javnog govora – održavala atmosfera kaosa u kojoj njegovi krajnje nišni talenti mogu doći do punog izražaja.
Zbog toga bi bilo uputno ubuduće izbjegavati pretjerano birokratske, neutralne termine poput “oružanih sukoba”, “geopolitičkih izazova”, “humanitarne krize”, “povrede međunarodnog prava” itd. Sigurnije je dati oduška poetičnim, emotivno zasićenijim formulacijama poput “prolivene krvi naših junaka”, “herojske žrtve na oltaru domovine”, “vječne slave ratnicima”, “razbacanih kostiju naših očeva” itd. Tebi one možda zvuče kontraproduktivno ili naprosto infantilno, ali na nacionalističkog manipulatora takva retorika zapravo ima umirujući utjecaj. Ona mu potvrđuje da će i u mirnodopsko vrijeme moći nastaviti neometano postavljati nerazumne ultimatume, iznuđivati harač i unedogled zahtijevati “poseban pijetet” za vlastite mitomanijske deluzije.
Svođenje rata na šture deskriptivne činjenice sugerira jednu vrstu emotivne distance koja može navesti na pomisao da su se strasti počele smirivati i da će se u budućnosti odluke donositi na temelju procjene činjeničnog stanja, a kod narcisa to izaziva egzistencijalni teror i paranoične ideacije da bi njegov ego mogao puknuti pod teretom razuma. Dakle, što god i gdje god da govorio, uvijek pričaj kao da si na rubu duševnog sunovrata jer samo tako možeš svojem posesivnom izabraniku pružiti nasušno potrebnu garanciju da objektivna analiza bilo koje situacije ne dolazi u obzir.
Nadalje, ono što svakako treba izbjegavati ako se želi prevenirati nekontrolirani gnjev narcisoidnog partnera jest bilo koja vrsta pretjerano autoritativnog, samouvjerenog govora, sasvim neovisno o njegovom sadržaju. Uvijek treba imati u vidu da je narcisov ego lako lomljiv i da s njime treba baratati kao s kapi rose na dlanu. Nije važno samo ono što ćeš reći. Još je važnije kako ćeš to reći. Ono što se tebi čini argumentirano ili evidentno, narcisu bi moglo zvučati neobazrivo.
Čak i onda kada misliš da nisi rekao ništa što bi moglo biti čak niti potencijalno sporno, sjeti se da je narcis uvijek jedan korak ispred tebe i da svaki tvoj samodopadni gard može brzinom svjetlosti dotjerati do svojeg konačnog – i po njega fatalnog – zaključka, a to je onaj da očigledno smatraš kako se bilo što pozitivno što se dogodilo u proteklih tridesetak godina, dogodilo mimo njegovog doprinosa. Takav indolentan stav prema njegovoj veličini narcis ti nikada neće oprostiti.
U tom smislu, Željka Markić nije mogla biti jasnija: “PROBLEM koji smo mi imali prije 30 godina jest onaj rat u kojem su branitelji izvojevali pobjedu i tako omogućili Plenkoviću da kao premijer RH sjedi u Davosu i pametuje.” Ako je narcis na nešto alergičan, onda je to na insinuaciju – ma koliko implicitnu ili nijansiranu – da se bilo što dogodilo tuđom zaslugom. Dakle, zapamti, što god da misliš da si dobro napravio, napravio si jer ti je on to omogućio.
Čak i ako si miljama daleko, čak i kada misliš da te ne čuje, narcis pomno prati i važe svaku tvoju riječ. Gdje god i s kim god da jesi, pazi da svaka tvoja gesta reflektira svijest o beskonačnoj žrtvi koju je on položio za tebe. I nipošto se nemoj dovoditi u situacije u kojima se možeš doimati samopouzdano jer narcisa ništa ne može izbaciti iz takta koliko tvoja vjera u samoga sebe. Zato glavu dolje, jezičinu za zube, ne pametuj i sjeti se da ništa, ali baš ništa, ne bi bilo moguće bez njega.
Na ovaj ili onaj način, sve je u konačnici njegov doprinos. Koliko god paradoksalno da ti se na prvi pogled čini, ali iz njegove vizure, on je granica iza koje svatko od nas prestaje uopće postojati. Primjerice, nemoj da ti on mora skretati pozornost na činjenicu da je čak i ovaj kratki, prijateljski savjet plaćen – iz čijeg drugog nego iz njegovog – džepa. Uvijek anticipiraj njegove reakcije i ne dozvoli da ti on mora dodatno pojašnjavati što si mu ovog puta skrivio jer to će ga samo još više razjariti.
Unaprijed mu se ispričaj čak i za tuđe propuste. Sve je uvijek tvoj i samo tvoj preveliki grijeh. Nikada njegov. Možda ti na prvu loptu zvuči kontraintuitivno, ali ako bolje razmisliš, shvatit ćeš da ti je on omogućio čak i kritiku samoga sebe. Nikada ne zaboravi da sve što se ikada dogodilo i sve što će se ikada dogoditi, dogodilo se i dogodit će se o njegovom trošku. Zato mu iskaži zahvalnost čak i za ono za što znaš da će ga neminovno uvrijediti jer sve što ti je ikada došlo u ruke, na kraju dana on – i samo on – je platio. Zamisli samo koliko mu duguje onaj s kojim dijeli postelju kada su mu beskonačno dužni čak i njegovi vlastiti klevetnici.
Budući da predstavlja fantazmatičnu sinegdohu za narcisov beskonačni ego, domovina je ono što se nikada ne može u potpunosti obraniti. Zbog toga braniteljska misija nikada ne završava. To je mukotrpan i kontinuirani samoobrambeni rad
I posljednje, ali ne i najmanje važno: nikako si nemoj dozvoliti da upadneš u onu klasičnu zamku da računaš na to da će se promijeniti. Neće. Ako si i na trenutak pomislio da će se nakon više od tri desetljeća od našeg lokalnog rata, u situaciji neviđenih globalnih stradanja, genocida i nuklearnih prijetnji, u njemu razviti osjećaj empatije za tuđu patnju, slijedi ti hladan tuš. Ono što se tebi čini kao olakotna, za njega je otegotna okolnost.
Tuđa stradanja samo proizvode strah da će se obustaviti isplata beskonačnog duga prema njemu, da će se pozornost skrenuti s njegove vječne žrtve i njegove neizrecive boli. Ako sada popusti, narcis dobro zna da nikada više neće moći ucjenjivati s istim onim pravedničkim žarom za koji je dobro naučio da otvara sva vrata. Zbog toga on intuitivno naslućuje da u takvoj situaciji mora urlati još glasnije i ucjenjivati još beskompromisnije.
Nema odmora dok traje obrana, a obrana uvijek traje. Budući da predstavlja fantazmatičnu sinegdohu za njegov beskonačni ego, domovina je ono što se nikada ne može u potpunosti obraniti. Zbog toga braniteljska misija nikada ne završava. To je mukotrpan i kontinuirani samoobrambeni rad u kojemu čak i najmanja doza nepažnje ili minimalni izostanak predostrožnosti može rezultirati neizrecivom i nepovratnom povredom ega za koju ćeš – ako se dogodi – uvijek biti ti kriv. A dogodila se i događat će se.
Budući da mogućnost povrede ne možeš nikada u potpunosti otkloniti, onda je barem nauči adekvatno zaliječiti onda kada nastane. Polizati ranu povrijeđenog narcisa nije nimalo jednostavno i zahtjeva minucioznu vještinu poput nošenja upaljene svijeće dok pušu orkanski vjetrovi. Posebno je riskantno oslanjati se na uvriježene procedure tješenja. Primjerice, uspostavljanje paralela između njegove i tuđe žrtve uvijek je loša ideja jer pretpostavlja ekvivalenciju između njega i drugoga, a između njega i bilo koga drugoga ne može ni u kojem slučaju biti znaka jednakosti. Samo njegova žrtva je apsolutna, samo njegov doprinos je uopće vrijedan spomena.
Vrijeme liječi sve rane, ali ne i njegove. Protokom vremena, njegove rane postaju još dublje i bolnije, a svaka minula godina samo dodaje sol na ranu. Narcisova rana nikada ne zacjeljuje, ali to ne znači da je zbog toga treba prestati njegovati. Dapače, kako se godine nižu, potrebno je ulagati sizifovske napore za njezino saniranje. Ako namjeravaš učiniti bilo što manje od toga, onda bolje da si mu u istu tu, uvijek otvorenu ranu još dodatno zario nož. Znam da nema logike, ali čim prije shvatiš da je i izostanak logike neka vrsta logike, tim bolje po tebe.
Znam da nije lako, ali ne daj se, Andrej. U ovako toksičnoj vezi, uvijek će biti situacija od kojih te niti najdelikatnija diplomacija neće moći sačuvati od dramatične eskalacije. Ovo je, nažalost, bila tek jedna od takvih. Možda toga još uvijek nisi u potpunosti svjestan, ali čim si sletio u Davos, postao si slon u staklarni. Tvoj ljubomorni partner sam kod kuće, a sve oči svijeta uprte u tebe dok samopouzdano držiš govore i to o nekome tko nije on. To je isto kao da si ugazio direktno u njegov najgori košmar. Sve je bilo gotovo prije nego je uopće i počelo. Nikada nisi niti imao šanse.
Oboružaj se strpljenjem, budi nježan prema sebi, ali još nježniji prema njemu. Napravi se Toša i reci da ti je beskrajno žao i kako ćeš ubuduće imati više poštovanja za njegovu patnju. Donesi mu neku sitnicu iz Davosa. Poljubi gdje ga boli, daj mu gdje mu fali. Reci da te ponio trenutak i da si cijelo vrijeme mislio samo na njega. Vadi violinu, serenada da krene. Daj mu da te kazni pa mu praštaj do zore.
Pucajte se kao da je ponovo ’91. Makar na jednu noć, vrati ga u dane kada su “naši dečki” žarili i palili. Daj mu da se istrese na tebi da ne mora na mrežama. Pendreci i pištolji, znaš kako on to voli. A onda kada se napokon ispuca, nježno mu šapni da svjetla Davosa ne sijaju kao plavi Dunav venama kad poteče. Obrlati ga jezikom, obešteti ga obrazom. S njime ne možeš drugačije nego na kvarno. I zato ruke oko vrata, ali figu u džep. Frajerski ga počasti pa ga kurvinski upropasti. Slaži ga k’o pseto, a sutra nastavi po svome.
