Darija Mataić Agičić: Valentin Benošić - u dihotomiji voljenja života i čekanja smrti

Brod ima njegovu prošlost. A Brod je samozaboravljiv. Spretan u njegovanju kulture tajnosti i kulture prešućivanja. Gotovo nesvjestan kako se čitanjem i s vremenom može obračunati.

A vrijeme je reminiscentno. Spremno posvjedočiti i o prošlosti jednog nečitanja[1].

Valentin Benošić, bespogovorno pjesnički autentičan[2], autor je slabe povijesne pozicije. Zavičaj se pobrinuo za zaborav. Književna kritika nije valorizirala njegova lirska ostvarenja. Nema ga u antologijama naše poslijeratne lirike. Ostao je u nagovještaju. I rahlosti svojih godina i stihova.

Javlja se šezdesetih godina[3] prošlog stoljeća u provinciji, u gradu na Savi koji nije, kako primjećuje Branka Škalabrin[4], stvorio kulturnu klimu u kojoj bi mogli živjeti i kulturno stvarati nadareni pojedinci. Pripada brodskom književnom krugu okupljenom oko Dubravka Jelčića, Vladimira Rema, Josipa Godića, Stanislava Geze Milošića, Hinka Zlomislića te slavonskom pjesničkom krugu naslonjenom na Miroslava Slavka Mađera, Boru Pavlovića, Vladimira Rema... pripada životu približenom smrti, svima onima koje su pojele slavonske magle, onima koje zavičaj nije prihvatio, a Zagreb nije primijetio. Onima koji su uspjeli biti i ostati Čovjek i u životu i u poeziji.

Odredio ga je njegov neiživljeni život, nepotrošeno sinovstvo i netrajalo očinstvo. Rođen je 9. veljače 1941. u Stružanima. Majka Ana, snaša iz Lackovićeve kuće u Bickom Selu, udala se za dvadeset jednogodišnjeg Šimu Benošića. Nakon samo deset mjeseci života u prostoru iz priče o ocu, seoskom brijaču, obitelj se seli u Bicko Selo, a dva mjeseca poslije Valentinova rođenja, otac Šima umire od šokačke sušice ...na Veliki Petak,/ kada je kukao svatko pred raspelom/ i pred kundakom.[5]  Stružani ostaju samo izvorište genetskih korijena i kazivanje o onome čije  mjesto  ostaje trajno prazno.  Ovaj, nimalo begovićevski i Kozarčev Šima, Valentinov otac, koji ni vojsku odslužio nije (a otišao), umjesto u slavonskoj tradiciji ostavštine njiva, šuma i livada, ostavlja mu tuberkulozu kostiju. Valentin ne živi djetinjstvo prvih koraka i prvih godina. Puže do svoje četvrte godine, prohodava (nakon operacije u Zagrebu) u desetoj godini, a baka ga do trećeg razreda nosi u školu.

Njegovo nebo zacrnjuje se i prije sutona i svaki dan postaje samo potomak patnje. Život se obrušava na tijelo po kojemu bolest šeta od: vida, bubrega, pluća do tumora na mozgu. I sve to u mjerljivom vremenu dvadeset sedam godina. A u međuprostoru tih istih godina, ovaj na suvoj grani bili cvit[6] kao rekonvalescent česti je pacijent bolnica u kojima ga mukotrpni pokušaji liječenja prate i stigmatiziraju na posve konkretan način[7], a cijeli njegov bljeskoviti život postaje vrijeme u kojemu snovi prestaju kad doznamo da sanjamo. Zaprepaste se jave, jer iz snova se kote pauci[8].

Valentin se odriče sanjanja godina. Sanja dane. I u tim danima poezija mu ne zaustavlja bolest, ali mu život čini podnošljivim. Pisanje postaje jače i od koristi i od razuma. Nasušna potreba. Svijest o kratkotrajnosti uobličuje u stihove i oni postaju ...vodilja kroz svetu bitku života[9]. Piše u stvaralačkoj groznici sve do zadnjeg trenutka. I to mu je čista i jedina radost života. Ruši stereotipe o patniku, nesretniku, bolesniku i pjesniku, jer u bitci života i neživota intenzivno živi i grčevito traje u sudbinskom prostoru između izvjesnosti i neizvjesnosti. Raspolučen u svoja dva Ja. Ja pjesnik i Ja: odbornik Skupštine općine Slavonski Brod, osnivač Škole za život u Sibinju, tajnik Ogranka Matice hrvatske, voditelj Narodnog sveučilišta, apsolvent na Pedagoškoj akademiji u Brodu... suradnik osječke Revije, vinkovačkog Godišnjaka MH, Telegrama, Brodskog lista, Slavonskog narodnog kalendara, Posavkih tokova, Novosti, Glasa Slavonije, Republike... suprug dviju žena i otac dvojice sinova... Bezbrižni svirač samo u tragovima, u svojoj neobjavljenoj početničkoj knjizi... sanjar i čovjekoljub... istinski uvjeren u dobrotu ljudi, i više nego li oni to zaslužuju[10]...prepoznavatelj makova u polju žita, dušom lijepih ljudi, ali i drugačijih... istinski blizak pokloniku umjetnosti i umjetniku, stvoru bola, srca i nade...[11].

Pjesnik je on tužaljke za zdravim, punim, a neostvarenim životom. Sljednik u nizu prerano okićenog književnog groblja. A niz je dug i predug. I u njemu, kao u Kolajni, nanizale se mladenačke godine onih koji, samo na trenutak, zastadoše na zemlji. Na bezdanom putu izgubiše se: Josip Pusztay (umro s 21 godinom), Đuro Sudeta (umro s 24 godine), Janko Polić Kamov (umro s 24 godine), Ivan Kozarac (umro s 25 godina), Antun Branko Šimić (umro s 27 godina),  Fran Galović (umro s 27 godina), Milan Vrbanić (umro s 29 godina), Nikola Tordinac (umro s 30  godina), Ivo Kozarčanin (umro s 30 godina), Ivan Goran Kovačić (umro s 30 godina), Hinko Zlomislić (umro s 33 godine), Luka Botić (umro s 33 godine), Vladimir Vidrić (umro s 34 godine), Ante Kovačić (umro s 35 godina), Antun Nemčić (umro s 36 godina), Stanko Vraz (umro sa 41 godinom),  Antun Gustav Matoš (umro sa 41 godinom), Silvije Strahimir Kranjčević (umro sa 43 godine)... Sve njih, zalutale u prostor Čovjeka budit će zora što svanuti neće nikada[12] i bit će oni svijet koji pjeva kad plače/ i ljubi kad umire.[13]... oni  koji su izvan tamnice općeg ljudskog ludila i koji svojim životom osvjetljavaju dio zaboravljivog prostora i vremena... jahači nebeskih krajobraza... stoznačje istog, u kojemu je popudbina, onaj posljednji sakrament – Riječ.

Benošić književno djeluje[14] nepunih deset godina. Objavio je stotinjak pjesama, a ostavština[15] su mu četiri zbirke: Sanatorij (1964.), Ponoćne ruže (1966.), Odavde do smrti (1967.) i U okovima (1969.). Sve ih drži na okupu neizvjesnost kao inspirativna stvaralačka snaga i svijest o kratkotrajnosti. U zbirci Sanatorij[16] autor određuje granice svog cjelokupnog pjesničkog grunta. U lirskim (uglavnom) minijaturama otvaraju se prostori nokturalnih, epitafnih stihova, liranata, u kojima pjesnik, u teško obuhvatljivoj blizini svojih refleksija, stoji između svakodnevnice i poezije. Ponoćne ruže[17] izvode stihove o jedinoj životnopatničkoj sugovornici Benošićeve poezije: o majci. U tišini slavonskog sela i uznemirenosti lirskog subjekta ljubav kao os života ide k poeziji. Zbirka Odavde do smrti[18] refleksija je o spoznaji: nema se vremena. Valentin u njoj u prezentu živi mučnu uspomenu[19]. Posthumno objavljena zbirka U okovima[20] (u potpunosti priređena za života), životno vitalistički izabran je koloplet koji se, samo  još snažnije, veže uz osnovno uže Valentinova stvaralaštva – uz smrt.

Bolest u stvarnom životu prerano ga je sjedinila sa smrću u poeziji. Njegov pjesnički izričaj nužno je čitati kao  pismo iskustva egzistencije u kojemu je smrt intenzivni spiritus movens. I ovo je često, onaj ponorni trenutak kada se, umjesto nastavka priče o Benošiću, stavi zarez i u priču uđe Antun Branko Šimić. Život sam ne može pobjeći od komparacije, a i poezija je dio  života. U sporadičnom spominjanju Benošića, neki će u njegovu stvaralaštvu prepoznati tragove motivsko-tematskog toposa kako formom pjesničkog ostvaraja tako i  metafizičkim  i transcendentalnim iskustvima[21] ovog pjesnika križa i krika, drinovačkog sina i onoga koji je počeo s preobrazbom naše književnosti. Bio bi Benošić onda: Šimić pola  stoljeća poslije. Po sličnosti životne sudbine mogli su se sresti. Po nijansiranom nemiru kojim komuniciraju sa smrću, mogli su. Jer, obojica su i po pjesničkom izričaju i tipografiji uspostavili u odnosu prema smrti ljudska mjerila: mjerilo nemoći i moći, mjerilo ljudskog saznanja i ljudskog srca. U Benošićevu pjevu vlastitog tijela osobne patnje: mrtve su minute, mrtav je klas, i klavir, i krhotine, i krošnje, i nade a daleke zore/ tiho pjevaju odlaske[22]. I tu je Benošić na Šimićevom stihopisnom tragu. Lirski subjekt gotovo telegrafskim stilom, onako avangardistički (ali pola stoljeća kasnije), progovara u ime zajednice svih (pjesnika) bolesnika, onih tihih samostanaca bez Boga[23]. Mi pjesnici i Mi bolesnici. Pritajena sugestivna patnja, iskrena bol stihova, riječ u funkciji smisla, spoznaja nestanka, san koji se grozi buđenja, lament za vremenom kojega nema, vrisak ljubavne sreće, nanos čežnje, krik, krv, ruže i to ne crvene nego ponoćne, stvalački je fluid unutar kojega kapke/ bolesne od života/ sklapam[24]. U dihotomiji voljenja života i čekanja smrti matrice su njegove opusne osjetljivosti.

Slavonski je on Sudeta dok luta Osamljenim stazama[25] i miri se s nepobitnošću spoznavanja u kojemu Poznavati granice isto je što i znati/ gdje tvoj je početak,/ a gdje kraj[26].  Nepobitnost koju se  ne može prešutjeti jest šifriranost njihova određenja: TBC-27, TBC-27, TBC-24. Probiti šifru Benošić - Šimić - Sudeta začilo bi: spojiti bolest i godinu smrti. Duboko ljudski značilo bi: nakloniti se bolesti i priznati joj: Pobijedila si!

Ali priča može ići i drugačije... i onda Tadijanović postane silnica koja približi ovu dvojicu prostorom u  temu zadana pjesnika. A šifriranost njihova određenja postane: Slavonija 27 - 102. Slavoničnost zbijena u 27 godina i slavoničnost ravničarski široka i otegnuta[27] u 102 godine. Benošićev početak  u prostornom je  toposu Svih Slavonija svijeta[28] njegovog dugoživotnog pobratima riječi, u srebrnim kolima žita sunca i konja[29]... u košari jabuka rumenih i krušaka mirisavki... u dodiru brige i mirisu lepinja njegove majke, one koja ga godinama svojim bdijenjem održava na životu, koja je i posljednja još svijeća za me što gori/ jedan osmjeh života[30]...  vanjski i unutarnji omotač njegova stvaranja...  izvor i konac svega... slika koja se pamti i nosi i kad se odlazi... riječ kojoj je i ime Ljubav pretijesno... jedina koja ima svoje stalno i sigurno mjesto. Ona koja bezglasno oplakuje patnju Čovjeka i sina, i zadnje je zbogom, zbogom kʹo tiha molitva[31], onda kada ...već lagano zamiru zvona naša[32] i kada u meni dogorijeva i posljednja svijeća[33].

Po sličnosti životne sudbine, mogao se ovdje naći još i Hinko Zlomislić. I prema sklonosti općim simbolima, mnogi s onog književnog groblja. A nitko od njih zapravo nije epigon prethodnika iz niza, nego su svi oni Oni kojima  ...život podijelio se/ na ljubav/ i na umiranje/ O Mi/ koji smo premalo ljubili/[34]. Sve je kod njih naizgled poznato i trošno, ali i različito, jer kod svakog od njih počinje iz misli same, ili iz njene opasne blizine[35]. Ekonomičnost vidljiva i u izboru i u sadržaju kako slikovnog tako i misaonog materijala omeđena je granicama brzo izbrojivih godina života u kojima je stalni pratitelj i sutijelo njihova tijela smrt, nebeskoduginski razbojan u svoj svojoj pojavnosti... i kao naznaka, i kao slutnja, i simbol, i istina i ...kaplja/ suze svemirske[36], i put što vodi na dno svijeta[37].

A na dnu svijeta Svatko sja iskrom svog stvorenja[38], reći će ovaj pjesnik kojega je Zvonimir Mrkonjić[39] smjestio u razlogovsko duhovno obzorje zbog njegova pjesništva iskustva egzistencije i pjesništva iskustva prostora, dok  ga Cvjetko Milanja[40] određuje (po dobi) kao izmeđnika, onoga koji je između razlogaša i pitanjaša, a po godini objavljivanja kao krugovaša.

Ovaj pjesnik-lajfer, kako ga spretno naziva Goran Rem[41]  istinski ...sja iskrom svog stvorenja... i razmiče mrak. Ako i ne za duge, u ovom pedeset godina gotovo praznorječnom prostoru, za sebe sigurno da. Razmiče  ga i za sve one Mi/ namijenjene za ljubav/ a uskraćene za radost[42], za sve pjesnike koji su se načekali u čekaonici književne povijesti. I za svu njihovu poeziju srca, istine i boli kao pamćenja prolaznog... poeziju iskrenu, doživljenu, nenametljivu. Razmiče ga i za sve one opečaćene kao provincijske, a zapravo zbog nebrige, nigdje smještene pjesnike... one dovoljno hrabre da budu svoji.

Valentin Benošić izgorio je u nadigravanju smrti sam između sada i svega[43]. Odveo ga je ...val vjetra zvjezdovita[44] s nagluhih brodskih i slavonskih književnih polja. Jedan je klas nebeskom polju nedostajao. Otišao, a ostao naša nemirna savjest.

Treba ga vratiti kući. Posijati riječi, za početak, po ovim biđanskim brazdama i onda čekati ... čekati da, u tihom hodu besmrtnika, proklijaju.

Jer, kada proklijaju (a moraju, jer proljeće uvijek nanovo dođe), one mogu sve: mogu sve Zaborave ovoga svijeta zaboraviti.