„Biti crn u toj industriji u kojoj su svi visoki više od metar i osamdeset, imaju svilenkastu kosu do koljena i porculansku bijelu kožu, znači biti izuzetak.

Waris Dirie odrastala je u Somaliji, u državi koja nema osjećaj za povijest, koja nema doticaj sa svijetom izvan sebe, koja ni ne zna za postojanje drugih kultura, u zemlji u kojoj vrijeme ne postoji… postoje samo  glad, žeđ, strah, bol...

Njena obitelj, nomadi somalske pustinje, cijeli život su u pokretu. U pokretu zbog stada. Od stada se živi i za stado se živi. Ono je izvor opstanka. I deva za njih nije životinja, mitsko biće, i deva  je tamo više nego ljudi, deve su zapravo  zlato. Kod njih se znanje prenosi usmenom predajom, a najveće znanje je opstati. Preživjeti, pronaći vodu, pobijediti divlje životinje, pobijediti zmije, pobijediti žeđ.

Waris Dirie trebala se udati za starca. Sa četrnaest godina. I otac bi za nju dobio 5 deva. Čitavo bogatstvo. Dobra udaja.

Waris Dirie suprotstavila se tome. U prešutnošću bijega, pustinjom, bježala je od ugovorene sudbine…ona, djevojčica od četrnaest godina, jedno od jedanaestero djece, bosa… i savladala je pustinju. Pustinju bešćutnu kao život somalskih žena.

Raditi kao služavka, nepismena, s bremenom čuda jednog drugog svijeta, čuda o  postojanju uopće ceste i automobila… gotovo  nezamisliva budućnost opstanka…

Ali, somalska pustinja učinila ju je borbenijom od lavice i snažnijom od suša.

Kad se život poigra s nekim, on u svojoj zaigranosti ne zna stati.

Poput pravog pustinjskog cvijeta koji se rascvjetava na golom tlu na kojem malo što uspijeva, ona je uspjela.

Nakon pokušaja silovanja kamiondžije na početku puta u bezznano, i prvih cipela za išibane od ožiljaka stopala, čuvanja dječurlije rođaka za krevet i šaku riže, doslovno katapultirana našla se u Londonu. Katapultirana iz jedne kulture u drugu. I tamo je radeći svašta, jedan fotograf prepoznaje neisplakanu suzu na jednom crnom licu. Postaje model. Postaje manekenka. Dodiruje vrh drugog svijeta. Uči čitati, i dalje ne zna koliko joj je godina, jer u svijetu u kojem je ona živjela ravna se i mjeri život prema godišnjim dobima, nosi svoju mračnu tajnu jedne kulture sebe i tisuća i tisuća somalskih žene.

Waris Dirie je obrezana.

Nosi ožiljak pustinjskog sirovog života.

U zemlji u kojoj više od 4 000 godina afrička kultura potiče sakaćenje žena.

I još u 28 zemalja. Afrike.

I to je afrički običaj, i to nije nešto o čemu se raspravlja s bijelcima.

A ona, dobro pripremljena svojim nomadskim danima uspješno savladava piste Milana, Pariza, New Yorka, i tek tada spoznaje, kako osim boje kože razlikuje se i duboko po još mnogočemu.

Među neboderima Manhattna teško može pratiti dužinu svoje sjene kako bi znala koliko je sati.

Ne može se naviknuti na osjećaj zarađivanja novca manekenstvom.

Ne može se naviknuti na osjećaj kako vode ima koliko hoćeš.

I ne može prihvatiti osjećaj kako je zapravo „krnja“ žena.

Obrezana s pet godina naučila je biti afrička žena. Znala je kako živjeti  tiho i patiti na bespomoćan način djeteta koje treba biti žena.

A tamo zbog neznanja, većina žena afričkog kontinenta živi u boli.

Prodajom stvari sa širokim osmjehom na licu, koristeći svoj egzotični afrički izgled, i snagu progovoriti o ovoj brižljivo čuvanoj tajni jedne kulture,  Waris Dirie javno pušta krik o sakaćenju žena.

I to je ono što ju čini revolucionarnom.

Žena, nomad iz Somalije, postaje Revlonov model i ima snagu izreći istinu na koju civilizirani svijet ostaje bez daha. Plemenski ratovi, kao i obrezivanje, proizvod su muškog ega, sebičnosti i agresivnosti. I jedno i drugo proizlaze iz njihove opsjednutosti  teritorijem  - njihovim posjedom – a žene kulturološki i pravno ondje potpuno pripadaju toj kategoriji.

Ona danas radi kao UN-ova glasnogovornica i misija joj je pomoći tim ženama.

Te žene nisu „uspaljene zvijeri“ kako ona kaže i njihovu odanost valja zadobiti povjerenjem i ljubavlju, a ne barbarskim obredima.

Vrijeme je odreći se prastarih običaja koji izazivaju patnju. Vrijeme je, i u tom afričkom svijetu,

pronaći mjesto sigurno za ženu.

Tijelo je savršeno onakvo kakvo je rođeno, stvoreno od Boga. Njima, ženama Afrike ukradena je ženskost. I jednoj Waris, danas, ne treba dijamantni prsten da bi bila sretna. Najvrednija stvar u životu, osim samog života je zdravlje.

I da nije odrasla u Africi, tamo gdje je naučila uživati u životu na jednostavan način, u životu koji ju je oblikovao i naučio da ne uzima ozbiljno nevažne stvari kao uspjeh i slavu, tamo gdje se učila radosti i boli, možda nikada ne bi znala kako sreća nije u onome što imaš.

Jer, ona nikada ništa nije imala.

I najdragocjenija uspomena njenog života je ono vrijeme kad bi pale kiše i rodio se novi život. Tada se slavilo.

Slavilo se ono na što čovjek još uvijek ne može utjecati… na prirodu koja je donosila život. .. na sjedenje uz vatru bez televizora i stresa, na mjestu gdje ljudi nisu odvojeni jedni od drugih. Waris Dirie spasila je možda bezbroj somalskih i afričkih žena svojom hrabrošću i ljubavlju prema životu. Poput vjetra koji raznosi zvukove daleko zemljom, i ta buka služi kao svjetionik u mraku nepreglednog pi,jeska ona je zasvijetlila svjetlom spasa za živote nebrojenih djevojčica.

I možda baš zato, u trenutku završetka čitanja knjige, nakon dugo vremena osjetila sam radost života u kulturi u kojoj jesam.

Do sada, ma koliko život bio preslik muško-ženskog svijeta u prostorima našeg bivanja,  prostori jedne druge civilizacije za žene Afrike ipak su raj miljama pijeska još udaljen od njih.

Jedna Waris počela je graditi put među njima i čak i vjetar, koji puteve zatire, dobila na svoju stranu.