Einstein je jednom rekao kako se mir ne može održavati silom. Do njega se dolazi samo razumijevanjem.
Shiba Shakib svoju je knjigu posvetila Rakelu, Majci, svima slobodnima i svima neslobodnima.
Shiril-Gol je žena u Afganistanu.
Možda je ovom mojom rečenicom moglo biti i završeno današnje predstavljanje.
Jer, ona je žena u Afganistanu, zakrabuljena u tipičnu sudbinu afganistanskih žena, određenu stotinama godina starom i zapečaćenom tradicijom.
U zemlji u kojoj je bilo mnogo ratova i mnogo mrtvih.
I bilo je ovdje sadašnjost. Ništa se osim vremena ne mijenja. I vrijeme tamo nije trenutak, samo zato što sva tuga ne može stati u jedan trenutak.
Shiril-Gol je jedna stanovnica takvih ratova.
I jedna svjedokinja mnogo mrtvih.
Ona svojim životom živi poruku. .. onih dalekih afganistanskih žena, koje u onom svijetu nisu njegova druga polovica, koje u onom svijetu postoje kako bi čuvale repove redova, koje u onom svijetu postoje da bi rađale, da bi bile silovane, da bi ratovale, da bi bježale, da bi ubijale, i onda… kada ih i ne bi bilo njihovo nepostojanje ostalo bi nezamijećeno.
U ovoj nadasve antiratnoj knjizi čije su stranice pune rata i jedino rata, jer tamo se jedino vojske smjenjuju, gubitnici uvijek ostaju isti…. Te žene jedino što nisu –nisu žene… žene s pravom izbora.
I one hoće rađati djecu punu mržnje prema ratu. I one znaju kako je svijet razoren rukama junaka.
I one znaju da kamo god oko seže raskućen je svijet.
I njih nitko ne pita što znaju i što hoće.
Njihova duša ima stanište u beskrajnim prostorima zatvora.
A zatvoru je ime afganistanski život.
I one se zapravo ispisuju kao da ih nema.
I znaju kako je lakše zaboraviti nego pamtiti, ali to im puno ne vrijedi. Nema se vremena za sjećanje, za pamćenje.
Danas ide dalje. I uspjeh je danas preživjeti.
I današnja pobjeda znači isto to sutra, preslikano ili možda još gore.
Marquez je jednom rekao kako piše da bi bio voljen. I drži kako je to temeljna čežnja pisca.
Shiba Shakib opreka je njegovoj tvrdnji jer, Shiril-Gol lomi ju istinom svoga života.
Svoju priču daje Shibi, iranskoj snimateljici dokumentarnih filmova Shiril-Gol, da bi se znalo, da bi se saznalo, da bi se probio zid strahote, za koji, ako se ne zna, kao da i ne postoji.
Svoju priču daje Shiril-Gol da bi se osudilo.
Da bi se rodio mir.
Da bi i one, žene Afganistana, smjele učiti pisati, smjele reći, smjele željeti, smjele misliti.
One žive na naličju svijeta… onog svijeta, u kojem već stoljećima, iz sjene pripravljaju sreću i nesreću narodima.
U njihov svijet sreća se, i manje od rijetko, useljava.
One su, za svijet u kojem opstaju , nepostojeće hraniteljice, nezamjetljive roditeljice, neprepoznate i neimenovane heroine.
U svijetu u kom su one, nema mjesta za Ženu.
U tom njihovom svijetu, i ne njihovom njihovim izborom, već nužnošću, manje je definitivno više.
Manje ratova je više mira. Manje djece je više slobodnih šaka riže.
Manje vojski je više prostora slobode.
Rat iznose vojskovođe, junaci i junaci u navodnicima, i po muškom, ili po afganistanskom svijetu, one nikada nisu osvajale gradove, nikada podjarmljivale narode, one su ostale bezimene.
Ali, ne i bestjelesne.
Bile su tamo i uvijek gdje ih je netko trebao… ne zato što je trebao njih zbog njih, već zato što ih je trebao zbog sebe.
One, za njih, te velike junake bezimenih, ili besciljnih ratova, nemaju osobu u sebi.
A zapravo je imaju, i jako imaju, ali zbog svog opstanka, zatrle su je.
Moraju je se odreći.
Moraju sebe zanijekati.
I sama autorica, u jednom trenu kaže: neka dođe vrijeme kada ću puna ponosa, poštovanja i ljubavi prema vama moći navesti vaša imena a da vas time ne dovedem u opasnost.
Za sada je pominjanje svakog imena, koje u sebi nosi istinu, siguran put… siguran put u nestanak…
Njihova bol nije vapaj za ratom koji će nešto promijeniti.
Njihova bol vapaj je za svijetom u kome i one imaju budućnost. Drugačiju. I zato, valjda mora, jednostavno mora postojati budućnost i za zemlju na koju je Bog zaboravio, u koju dolazi još samo plakati.
Jer, još danas se u Afganistan, još uvijek, prateći put jecaja, nepogrešivo stiže.
