Bilo je to u avgustu, ranih osamdesetih u Mostaru, kada se u gradu na Neretvi održavalo Mostarsko ljeto i kada su i tirkizna boja rijeke i prostodušni osmijesi ljudi još uvijek ukazivali na to da će na kraju sve biti dobro. Tada sam prvi put na otvorenoj pozornici vidio na djelu glumca Josipa Pejakovića. Bila je to predstava “Oj, živote”, tipična ispovjedna monodrama posuta sjemenjem tog neuništivog južnoslavenskog crnog humora, kakav smo na sceni mogli čuti u različitim verzijama, od Fabijana Šovagovića do Pere Kralja i mnogih drugih. Ono što je zaista bilo različito, to je bio on – Josip Pejaković.
Treba odmah reći da u čaroliju glume po definiciji spada i ta uzbudljiva neponovljivost osobe konkretnog glumca, kao i jedinstvenost trenutka u kojem se rađa kazalište. Najšire gledano, gluma Josipa Pejakovića nipošto se ne da kopirati, a ako se zagledamo u zjenicu oka njegove ispovijedi na pozornici, onda je to najiskrenija moguća molitva o Bosni, o svim patnjama, nadama, žalostima i veselju na tom komadiću zemlje, na kojem meda i otrova nikada nije nedostajalo. Ili, kako to Pejaković u svojoj monodrami kaže: “Mati mi je vazda govorila – sine, kada ti je najteže, a ti, sine, zapjevaj.” Gluma je u istini, a ne u laži, kako je govorio veliki Ljuba Tadić, a u slučaju Josipa Pejakovića, kako pak kaže bosanski novinar Amer Bahtijar, “monodrama ‘Oj, živote’ bila je ispovijest jednog naroda”. Važno je da je tekst za tu monodramu napisao sam Pejaković, jer, izvan svake patetike, uzdah “Oj, živote” može biti iznijet samo iz duše, nikako drugačije. Ta predstava, kako kažu u Sarajevu, Pejakovićeva je lična karta; on ju je puno puta izvodio i dizao publiku na noge, ali se sa njom, kao ni sa bilo čime drugim u svojoj glumi, nikada nije pravio važan. Nadobivao se za tu izvedbu tušta i tma nagrada, ali također je i činjenica da monodramu “Oj, živote” nije izvodio 29 godina. Ako imalo znamo što se sve događalo u Bosni i Hercegovini zadnje tri i pol decenije, nemojmo se pitati zašto je Pejakovićev najintimniji dio glumačkog srca ostao zaključan tako dugo. Pejaković je bio i veliki glumac i veliki čovjek ili, kako su s pravom javili talijanski mediji u času njegove smrti, Pejaković je bio “div bosanskog teatra”. Da je rođen negdje u zapadnoj Evropi – naprosto je takav bio njegov gorštački habitus i takva je bila otmjenost njegove unutarnje melankolije – Pejaković bi, bez pretjerivanja, mogao biti glumac u rangu jednog Jeana Gabina ili Anthonyja Hopkinsa, ali njegovo glumačko i ljudsko biće bilo je neke druge vrste. Njegov susret sa teatrom je susret sa ljudima, negdje na ćošku bilo koje bosanske mahale, na kojem su iznijeta tri stola, mali bokal rakije i meze za putnike prolaznike. U Bosni za ljude moraš imati vremena, kaže jedan pisac. Na takvom mjestu Pejaković je zakazao svoj susret sa teatrom i u goste je osim bosanske raje pozvao i čitav svijet.
Ipak, Pejaković je jako dobro znao i što znači “tamni vilajet” Bosne i onoga oko nje. Rođen 1948. godine u Travniku, kao i Ivo Andrić, vrlo je rano shvatio usud ljudi sa Balkana, tako dobro opisan u “Travničkoj hronici”, “da šta vrijedi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi niskosti u mislima, grubosti u riječima, i nesigurnosti u postupcima. Kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje”. Toj sizifovskoj nadi boljeg, ljepšeg i mirnijeg života, Pejaković je ostao vjeran i onda, kako je govorila njegova majka, kada mu je bilo najteže i zbog čega ga danas, kada ga više nema, poštuju i oni u Bosni i Hercegovini, koji, onda kada je grmjelo – njegovu pomirljivu ruku nisu htjeli prihvatiti. Što je mogao biti Josip Pejaković? Bosanski Hrvat? Iz mješovitog braka? Jugoslaven? Bošnjak? Možda Bosanac? Josip Pejaković – to će vam reći svako u Sarajevu tko je imalo poznavao tog velikog glumca – bio je čovjek svojih ljudi. Kod Pejakovića u odnosu sa bilo kime, prije golog čovještva naprosto nikakva druga karakteristika nije dolazila u obzir.
Nadobivao se za tu izvedbu tušta i tma nagrada, ali također je i činjenica da monodramu “Oj, živote” Pejaković nije izvodio 29 godina. Ako imalo znamo što se sve događalo u Bosni i Hercegovini zadnje tri i pol decenije, nemojmo se pitati zašto je najintimniji dio njegovog glumačkog srca ostao zaključan tako dugo
Spomenuti talijanski medij, Presenza, navodi kako je Pejaković početkom devedesetih predstavljao “kritički glas protiv ratova na Balkanu”, dok bosanski pisac Dragan Bursać u povodu Pejakovićeve smrti kaže kako je “otišao čovjek koji je u glasu nosio Bosnu i Hercegovinu, a u riječima prkos Sutjeske, Ahmića i Srebrenice”. Ratovi devedesetih Pejakoviću su proboli srce, ali se on sam polomio nastupajući, pišući i djelujući na sve strane, za Bosnu i Hercegovinu i za sve nas. “Bosanac mora biti daleko najbolji da bi mu priznali da je prosječan”, crnohumorno je govorio Pejaković, dodajući kako je priča Bosne i Hercegovine krajnje ozbiljna činjenica, u kulturnom, historijskom i aktualnom smislu. “Treba pružiti poniženom čovjeku šansu da on kaže šta ga muči, to je umjetnost”, govorio je Pejaković.
Popis Pejakovićeve umjetnosti je dug: ostvario je preko 50 premijernih uloga u Narodnom pozorištu u Sarajevu i napisao je scenarije za filmove “Ljudski faktor”, “Kuća pored puta” i za dokumentarnu seriju “U ime naroda”. Odigrao je značajne uloge u predstavama “Kome zvono zvoni”, “Višnjik”, “Braća Karamazovi”, “Tri sestre”, “Hasanaginica”, “Kralj Lear”, “Divlje meso” i mnogim drugima. Velika Sterijina nagrada u Novom Sadu, nagrada na međunarodnom MESS-u u Sarajevu i nagrada za životno djelo i druge, govore o vrijednosti ovog glumca. Bio je nenadmašni kralj monodrame (uz “Oj, živote” bilo je i drugih naslova) a zadnje uloge odigrao je na sceni sarajevskog Narodnog pozorišta još u maju ove godine. Pejakovićeva autorska predstava “Omer-paša Latas” trebala je biti premijerno izvedena u Narodnom pozorištu 15. septembra, no tog dana bit će u tom kazalištu upućen posljednji pozdrav velikom glumcu. Pejaković se mučio sa zdravljem, uz gomilu operacija teško je patio posljednjih godina, ali ostao je vjeran misiji glumca do zadnjeg dana. Prije nekoliko godine objavio je i knjigu pod nazivom “Sevdalinka” i zajedno sa Rambom Amadeusom podnio je prijedlog UNESCO-u da sevdalinka postane nematerijalna svjetska kulturna baština.
Pejakovićevi posljednji istupi u javnosti nisu odisali optimizmom: “Mi smo samo pigment u boji, jednoj crnoj, kojoj se više ništa ne može dodati. Globalizacija, obezvrjeđivanje vrijednosti u svakom pogledu napravili su svoje. Kritična masa koja je u mogućnosti izvršiti promjenu, ona više na ovim prostorima ne postoji – mi smo željeli biti nikakvi, mali, beznačajni i uspjeli smo u tome. Zato ovdje salameta (sreće) nema, dokle god je takvo stanje i dokle god se veličaju ljudske isključivosti.”
Bosanski pisac Meša Selimović u jednom svom romanu kaže kako je “čovjek biće, uvijek na gubitku”. Ono u što mi vjerujemo je da kada se svijeća dobrog čovjeka ugasi na zemlji, jedna lampa upali se na nebu. Ta lampa osvjetljavat će ono što je za života uradio Josip Pejaković, a ta svjetlost sa visina, što god da se u međuvremenu na Zemlji dogodilo, vječno će svjedočiti da je i to zrnce Pejakovićevih glumačkih, ljudskih i nesebičnih napora bilo važno.
