Subota je 7. februara. Čitam u e-novinama, demonstranti se razilaze, razišli su se već oko 15.00. Svi. U Sarajevu ih je bilo 200-tinjak, tek malo više u Tuzli, u Zenici pedesetak, u Mostaru baš toliko, u Bugojnu petnaestak kao i u B.Luci, u Bihaću tek sačica ... sve u svemu niti hiljadu/tisuću stanovnika nije izašlo da iskaže nezadovoljstvo stanjem u zemlji, nezadovoljstvo položajem potlačenih, ojadjenih, pokradenih. Skoro da nema protesta, a pola je miliona nezaposlenih, pola miliona studenata koje taj status uskoro sljeduje, pola je miliona penzionera s primanjima od par stotina maraka za cijelu porodicu. Posebno me čudi da nema protesta od strane pola miliona zaposlenih u privatnom sektoru, ljuto tlačenih i izrabljivanih, da se shvatimo.

Teško je za povjerovati, meni skoro nemoguće. Tražim objašnjenje za čutnju i muk. To ne može biti obeshrabrenost, razočaranost i apatija, te faktore mogu uzeti kao razlog neizlaska na demonstracije tek manjeg dijela starijih sugrađana, recimo onih iznad 50 godina. Ali mladi, oni od 20 ili 30 godina, šta je s njima? Zar je njima tako dobro da ni tudju muku ne vide? Pa zaposleni, oni u privatnom sektoru, čiju krv i znoj na slamčicu crpe poslodavci, a za uzvrat im ne pružaju ni trunku socijalne sigurnosti kada su otpušteni, bolesni ili invalidni? Zar ni oni, to roblje moderno, nemaju svijest kako su dovedeni u beznađe, zar nemaju osjećaja za beznadje djece svoje? Zaposleni u javnom sektoru, što oni šute? Zar ne vide da sutra mogu biti na ulici čim onima ‘odozgo’ zatreba slobodno radno mjesto za nekoga ko ima jaču vezu i 'štelu', zar ne vide da budžet samo što nije presahnuo, sav budžet, onaj za školstvo, zdravstvo, kulturu, sport, pa i za policiju i administarciju? Zar niko, skoro pa niko, ne vidi da zemlja nema vođe ni domaćina koji će je odgovorno i sa ljubavlju za kuću i sve ukućane, povesti ka boljim danima?

Zar je od cetri miliona građana ove drzave čak 3.999.000 tako nezainteresovano za sopstvenu sudbinu, pa samo šačica od nekih 1000, uglavnom penzionera, vapaje za promjenama? Za mene ta milionska masa nije vrijedna ničega boljeg kada na današnji dan ne traži ništa bolje? Ni ne treba joj ništa kada joj je, meni bar tako izgleda, dobro. Sasma dobro. Samo tako ja mogu razumjeti cifre o broju demonstranata protiv sadašnjih nekompetentnih vlasti, a za svoju bolju budućnost.

Kako dobro, šta dobro, upitaće se neko i ponuditi mi podatke o broju narodnih kuhinja, pretraženih kontejnera i prosijaka na ulici. Ja pomišljam na dvije stvari: ili da im je dobro, ili da ih njihovo dobro ne zanima. Ja sebi, samo tako mogu naći objašnjenje za ovosubotnje 'masovne' demonstracije.

Velika večina od ovih što sjede u toplim domovima i ne mare za demonstracije je, meni postaje sve jasnije, dobila ono što su tražili prije dvadesetpet godina, na prvim 'demokratskim' izborima, a i prije par mjeseci, kada su ponovo glasali. Dobili su 'svoju' vlast, vladare koji se istom, njihovom, bogu mole. Dobili su vođe koji ka istom cilju streme: cilju da je drugih i drugačijih što manje u komšiluku. To je projekat, čini mi se, kojeg masa podržava, projekat kojem podređuje svako drugo dobro, svoje dobro i dobro svoje djece. I zato biraju kako su davno i nedavno birali. Zato sjede kući, ne protestuju jer ne žele smjene onih kojima daju povjerenje već četvrt stoljeća i mandat da im dugo snivane snove ostvare. Najvažnije snove. Da ih povedu putem gdje im drugi i drugačiji neće biti smetnja za bolju budućnost. Gdje će sami, pa još k tome, sami na svome, moći zakoračiti u bolje sutra.

A ni ne sanjaju da, kada im se taj najvažniji san ostvari, budućnosti skoro pa sigurno više neće imati. Ni oni, ni djeca im u koju se kunu i za koju sve ovo, navodno, čine. Budućnost će, bojim se, tada postojati samo za one kojima su podarili glas na izborima, za malobrojne krvopije i tlačitelje vlastite, za šačicu onih koji u ime istog boga sasma drugog boga slave. Koji se jedino novcu i bogatstvu klanjaju.

Tako mi se ove demonstracije pokazuju, bar meni. Iskreno, volio bih da sam u krivu, da me neko ubjedi da su sasma drugi razlozi po srijedi, da puk bosanski vidi sve jasno oko sebe, da se priprema za nove proteste, mnogo masovnije. Volio bih da me neko ubjedi da je ovosubotnji skromni pokušaj tek jedan korak ka nečem većem. Nečem velikom.

Dr. Branislav Mikulić (branislavmik@yahoo.com)