Na krilima ojačanog hrvatskog nacionalizma, sve slobodnijeg korištenja ustaškog pozdrava, sve češćih prijetnji i intervencija pojedinih braniteljskih skupina u društveni i kulturni život dolazi nam nova politička jesen.
O političkoj areni koju najvećim dijelom kreira i kontrolira HDZ, koji očekuju unutarstranački izbori, razgovarali smo s Božom Kovačevićem, političkim analitičarom, diplomatom i bivšim ministrom u vladi Ivice Račana.
Kako biste definirali političke sile koje su preuzele vođenje hrvatskog društva? Pripadaju li ti krugovi rigidnoj desnici ili još uvijek nisu dospjeli na tu ekstremnu razinu?
Jasno je da je vrh HDZ-a, a samim time i vrh države, skrenuo udesno, opasno se približavajući granicama našeg ustavnopravnog poretka. Specifičnost krajnje desnice u Hrvatskoj jeste da se ona povremeno rađa i budi upravo u okrilju HDZ-a. U središtu svega je zapravo nedefiniran odnos prema ustaškom pozdravu “Za dom spremni”, a posljedice te neodlučnosti se vide na javnoj sceni.
Skretanje udesno vrha HDZ-a upućuje na zaključak da premijer Andrej Plenković osjeća previranja i pritiske u stranci i pušta da krajnje desni dio unutar HDZ-a dođe do izražaja ne bi li tako na izborima izbjegao rasipanje glasova. Radikalno desno orijentirani građani, od kojih neki ne prezaju ni od nasilja prema onima koji drugačije misle, izostanak sankcija za protuustavno ponašanje shvaćaju kao signale podrške iz vrha vlasti za svoje daljnje djelovanje.
To Plenkovićevo igranje je krajnje neodgovorno jer kad se jednom otvori Pandorina kutija, nitko više ne može biti siguran da će se budući politički događaji moći kontrolirati. Sve podsjeća na već viđene scenarije iz europske povijesti i dobro poznatog povijesnog revizionizma u kojem se jasno definirane situacije iz prošlosti pokušavaju relativizirati radi ostvarivanja sumnjivih političkih poena. Nažalost, sve je to usklađeno sa zbivanjima na europskoj razini.
Europska pučka stranka (EPP) u sve većoj mjeri se priklanja političkim opcijama od centra ka desno. Povijesni revizionizam je zahvatio i zahvaća i EPP, pa ispada da su se antifašisti i tadašnja Hitlerova nova Evropa iz 1930-ih i 1940-ih godina borili protiv Sovjetskog Saveza, da se europski i sovjetski antifašisti nisu borili protiv fašizma i nacizma. Današnja zbivanja u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju da je u ideološkom pogledu sadašnja vlast u Americi puno bliža aktualnoj ruskoj tradicionalistički pravoslavnoj vlasti nego tradicijama liberalne demokracije.
Jugoslavija je pod komunističkom vlašću postajala u sve većoj mjeri liberalna. Hrvatska pod aktualnom HDZ-ovom vlašću postaje u sve većoj mjeri antiliberalna. Već 1960-ih, dakle dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, bilo je nezamislivo da SUBNOR zabrani Zagrebački bijenale, Internacionalni festival studentskih kazališta ili Nove tendencije
U vrtlogu povijesnog revizionizma i protuustavnog pozdrava posljednjih dana odzvanjaju i prijetnje zabranama društvenih dešavanja i kulturnih festivala. Kako objašnjavate da bi skupine koje kažu da su se borile za slobodu devedesetih godina, tu slobodu sada uskraćivale i ograničavale?
Sve smo to gledali u bivšoj Jugoslaviji, ali u bivšoj Jugoslaviji, kako je vrijeme odmicalo, utjecaj takvih skupina, kao što su to danas braniteljske, a tada je to bio SUBNOR, bivao je sve manji, a prostor slobode sve širi. Dakle, Jugoslavija je pod komunističkom vlašću postajala u sve većoj mjeri liberalna. Hrvatska pod aktualnom HDZ-ovom vlašću postaje u sve većoj mjeri antiliberalna.
I umjesto da s protokom vremena utjecaj takvih skupina slabi, on kod nas postaje sve jači. Skupine koje su se pobunile protiv festivala u Benkovcu i Šibeniku pronose poruke primitivizacije i balkanizacije političkog života u Hrvatskoj. Današnja Hrvatska vlast podržava retrogradne tendencije u kulturi koje će Hrvatsku učiniti puno manje slobodnom nego što je bila u okviru Jugoslavije.
Hrvatska bi kao članica Europske unije morala imati zajamčenu slobodu umjetničkog izražavanja i zajamčenu slobodu nesmetanog djelovanja novinara. Nažalost, Hrvatska to nema zato što premijer Plenković i likovi oko njega, zajedno s crkvenom hijerarhijom, umjetno oživljavaju te destruktivne balkansko-seljačke skupine i pojedince koji hrvatsko društvo žele učiniti društvom ideoloških zabrana jer vladajući HDZ, bez ikakve vizije budućnosti, samo u takvoj prošlosti vidi ključ svog opstanka na vlasti.
Skretanje udesno od 1989.
Zbog rečenog, po kriterijima desničarskih krugova, zabraniteljskih skupina, vi ste jugonostalgičar.
Zapravo su oni jugonostalgičari. Oni sami sebe ne definiraju nikako drukčije nego kao ne-Srbe i ne-Jugoslavene, a pritom se njihova imaginacija i kreativnost svode na reprodukciju osmanskih ritmova tradicionalne balkanske glazbe i balkanske politike.
Braniteljima koji bi cenzurirali antifašistički sadržaj u kulturi za pravo je dao i sam premijer, koji je rekao da se “ne slaže ni s tonom, ni sa sadržajem, ni s vulgarnošću, ni s primitivnošću izražaja” koji ravnatelj festivala “Nosi se” objavljuje na društvenim mrežama. Pohvalio se da što se tiče slobode govora “nikad nismo bili slobodniji nego što jesmo”, povijesni revizionizam i ustašizacija Hrvatske za njega su “jedan bubble koji stvara lijevi politički establišment”, a Vlada “nije desnije u smislu političke filozofije u odnosu na ranije”.
Nije prvi put da premijer proglašava ne-temom nešto što u sve većoj mjeri opterećuje politički i društveni život. Ako organizirane skupine huškača, potaknute ponašanjem pripadnika političke elite koji se dodvoravaju zvijezdi ratnohuškačkog balkanskog turbofolka, sustavno i organizirano onemogućuju održavanje kulturnih priredbi, dobivaju neviđeni javni prostor i nasilnički ureduju na područjima o kojima uglavnom pojma nemaju, onda to je tema, i to jako ozbiljna tema.
Otkad su otpočele javne rasprave u povodu Thompsonovog koncerta, učestale su organizirane prijetnje smrću osobama koje javno iznose kritička stajališta o takvoj vrsti priredaba. Ljudi u vrhu vlasti ne bi smjeli previđati izravnu vezu između svoje otvorene podrške krajnjoj nacionalističkoj desnici i učestalosti takvih prijetnji. Već šezdesetih godina, dakle dvadesetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, bilo je nezamislivo da SUBNOR zabrani Zagrebački bijenale, Internacionalni festival studentskih kazališta (IFSK) ili Nove tendencije.
U današnjoj Hrvatskoj, trideset godina nakon završetka rata, utjecaj takvih replika SUBNOR-a raste potpomognut djelovanjem vlasti koja se ne snalazi pred izazovima budućnosti pa raspiruje strasti iz prošlosti.
Međutim, premijer Plenković je iskritizirao lijevi politički establišment da ga je “osobno proglasio odgovornim za puštanje nekakvog revizionističkog duha iz boce” i retorički pitao: “Tko je odobrio Thompsona u Zagrebu? A tko vodi Grad?” Kako komentirate tu prozivku, je li opravdana ili je riječ o političkoj provokaciji?
Kao uobičajeno neodgovorno politikantstvo. Da je Tomislav Tomašević zabranio održavanje koncerta, kritizirali bi ga zbog toga. Možemo pitati Plenkovića: Da li biste vi zabranili održavanje Thompsonovog koncerta? Ako mislite da ga je trebalo zabraniti, zašto ste mu se išli pokloniti? Zašto od MUP-a niste zatražili da poduzme zakonom predviđene mjere? Da se razumijemo, ne mislim da je koncert trebalo zabraniti. Kao što nije trebalo dopustiti organiziranom neosubnoru da zabranjuje održavanje festivala koji mu se ne sviđaju.
Problem je u tome što se premijer Plenković kao premijer jedne zemlje članice EU-a išao pokloniti izvođaču koji je ne samo u Hrvatskoj nego diljem demokratskog svijeta detektiran kao promicatelj krajnje desničarske ideologije. Ne radi se ovdje o ukusima. Riječ je o politici koja dopušta da se navodno u ime jednog ukusa onemogućava zadovoljavanje kulturnih potreba ljudi drukčijih ukusa. A zapravo je riječ o sustavnom sužavanju prostora slobode stvaranja radi dodvoravanja političkim snagama koje su u načelu protiv demokracije i slobode.
Osnova Tuđmanovog političkog programa bilo je pomirenje ustaša i partizana, koje se s učvršćivanjem HDZ-a na vlasti pretvorilo u ustašku osvetu partizanima za poraz 1945. U taj kontekst se uklapa i Katolička crkva u Hrvatskoj koja je vrlo utjecajan politički igrač koji otvoreno provodi reviziju vlastite recentne povijesti
Koliko je Plenkovićevo skretanje udesno društveno odgovorno?
Cilj je ostati na vlasti – održati HDZ kao pobjedničku stranku i ostati šef HDZ-a. To je volja za moć, motiv djelovanja svih političara. Po mom mišljenju, bilanca Plenkovićeve dosadašnje političke karijere je loša. Prije devet godina on je u svom pobjedničkom nastupu na HDZ-ovom saboru dao naslutiti da je riječ o odgovornom političkom lideru koji će transformirati HDZ. Danas, kad svodimo Plenkovićeve račune, vidimo da je HDZ transformirao Plenkovića, čije se izjave i postupci ni po čemu ne razlikuju od izjava i postupaka bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.
Skretanje udesno obilježje je hrvatske politike još od 1989. godine pa nadalje. Osnova Tuđmanovog političkog programa bilo je pomirenje ustaša i partizana, pomirenje koje se s učvršćivanjem HDZ-a na vlasti pretvorilo u ustašku osvetu partizanima za poraz 1945. U taj kontekst se uklapa i Katolička crkva u Hrvatskoj koja je vrlo utjecajan politički igrač koji otvoreno provodi reviziju vlastite recentne povijesti kao najvidljiviji primjer povijesnog revizionizma. Oni u potpunosti ignoriraju činjenicu da nije Vatikan prekinuo diplomatske odnose s Jugoslavijom nego je Jugoslavija prekinula s Vatikanom nakon što je Stepinac, koji je već bio u zatvoru, imenovan za kardinala.
Prešućuju činjenicu da je 1968. prvi put u povijesti objavljen cjelovit prijevod Biblije na hrvatski jezik. U potpunosti ignoriraju činjenicu da je 1972. godine Tito posjetio Vatikan, gdje mu je priređen prijem kakav ni jedan državnik ni prije ni posle njega nije imao jer je Vatikan osobito cijenio njegovu politiku nesvrstavanja. Nasuprot svemu tome, katolička hijerarhija u Hrvatskoj neprestano inzistira samo na jednom – na kanonizaciji Stepinca, kao središnjem pitanju odnosa crkve i države, i to ne zbog toga što je Stepinac, uvjetno rečeno, svetiji od drugih svetaca hrvatskog porijekla, nego zbog njegovog javnog djelovanja povezanog s NDH.
Milanović kao zagonetka
Vrh države je skrenuo udesno, prati li taj smjer i društvo ili ono možda pruža otpor?
Društvo je zbunjeno. Vlast se ponaša kao mehanizam za podršku ekstremnim desničarima, a ne kao ideološki neutralan mehanizam za provođenje zakona. Politički manevri udesno pridonose društvenom rascjepu. Nažalost, mnoge javne ličnosti su konformisti koji se ne žele isticati, ne žele se zamjerati, žele biti u skladu s maticom društvenog razvoja, prilagođavati se trendovima po istoj onoj logici po kojoj je stotinu tisuća članova SDP-a devedesetih godina prešlo u HDZ. Naravno, i građani žele izbjeći neprilike, nepotrebne rizike za sebe i svoju djecu i prilagoditi se političkim okolnostima koje kreiraju trenutno neodgovorni lideri hrvatske države koji mijenjaju društvo udesno.
Ali prije svega rekao bih da je naše društvo u trajnoj krizi, o čemu govore demografski trendovi oko kojih se izriču netočni sudovi. Naime, najveće stope demografskog rasta u hrvatskoj povijesti ostvarene su 1950-ih i 1960-ih godina, dok se demografsko strmoglavljivanje počinje ostvarivati upravo nakon stjecanja državne samostalnosti, što se u novije vrijeme objašnjava činjenicom slobode kretanja i lakšeg zapošljavanja naših građana nakon ulaska Hrvatske u EU. Međutim, tu slobodu kretanja imaju i ostale članice Europske unije, pa malo tko iz zemalja EU-a dolazi živjeti u Hrvatskoj.
Što govori o društvu ako je za ostanak na vlasti, za moć i stabilnost današnjeg HDZ-a, kao što kažete, potrebno preuzeti retoriku rigidne desnice?
To govori o nepostojanju odgovarajuće političke alternative. Kad bi se SDP kao najjača opoziciona stranka pokazao sposobnim proizvoditi ideje o mogućem boljem životu, artikulirati te ideje u odgovarajuće političke poruke i kad bi umjesto da provode staljinističke mjere unutar svojih redova bili sposobni proizvoditi političare kojima će građani vjerovati, tad bi se i opredjeljenja dobrog djela građana promijenila. Mnogi građani ne izlaze na izbore ne zato što žele podržati HDZ, nego zato što ne vide koga bi uopće mogli podržati. Sadašnja situacija društvene krize treba biti poticaj opozicijskim strankama lijeve orijentacije da se osposobe za politički nastup koji će im na izborima donijeti uspjeh.
Nažalost, taj potencijal ne vidim ni u europskoj ni u hrvatskoj socijaldemokraciji. Socijaldemokrati su izgubili politički kompas pristajući da dominantno neoliberalna politička retorika i ideologija postane okvir i njihovog razmišljanja, u potpunosti prihvaćajući nezdravi neoliberalni elitizam. Primjera radi, kad je u Europskom parlamentu bio iznesen prijedlog za smjenu Ursule von der Leyen, ljevica je složno pognula glavu i glasala protiv, nije se usudila ni uputiti kritiku unatoč tome što je više nego jasno da je Von der Leyen manipulirala stotinama milijardi europskog novca na potpuno netransparentan način.
SDP kao ključna lijeva stranka nema nikakvo drukčije viđenje boljeg uređenja društva i države od HDZ-ovog viđenja. Ne bi javno podržali Thompsona, ali nisu u stanju promovirati takve politike koje bi privlačile ljude i smanjivale motivaciju za širenje neoustaških političkih ideja
Smatrate li da je hrvatska ljevica prošlih mjeseci, pred burnim i neoustaškim ideološkim vjetrovima, propustila priliku uvjerljivije se pozicionirati i čvršće izgraditi?
Političke stranke koje pripadaju hrvatskoj ljevici nisu reagirale ne samo zato što su neodgovorne i nemaju razrađenu ideju i put kako izaći iz stvorenog društvenog desničarskog kaosa, nego nisu htjele dolijevati ulje na vatru zbog straha od daljnje političke i društvene polarizacije. Ako opozicija nema što reći u trenucima kad svjedočimo uvođenju ekstremno desnih političkih diskursa u sam vrh vlasti i legaliziranju dosad zabranjenih oblika ponašanja, onda je takva opozicija irelevantna.
Lijevi politički spektar ima društveno uporište, ali nema odgovarajuće lidere koji bi znali probuditi to političko uporište. SDP kao ključna lijeva stranka nema nikakvo drukčije viđenje boljeg uređenja društva i države od HDZ-ovog viđenja. Ne bi javno podržali Thompsona, ali nisu u stanju promovirati takve politike koje bi privlačile ljude i smanjivale motivaciju za širenje neoustaških političkih ideja. Mnogo je mogućih područja djelovanja, ali oni ih ne prepoznaju.
Primjera radi, svjedočimo činjenici da deseci tisuća stranih radnika u Hrvatskoj imaju status legaliziranog roblja i postavlja se pitanje zašto SDP ne digne svoj glas protiv takve Vladine politike. Internacionalizam je oduvijek bio baština ljevice, a danas su zapravo jedini pravi internacionalisti desničarski populisti, što je sramota za socijaldemokraciju i u Europi i u Hrvatskoj.
Lijevo-liberalne opozicione stranke nisu se kao akteri uspjele nametnuti ne samo na ideološkom polju, u obrani antifašizma kao civilizacijske i ustavne vrednote, nego ni povodom teških socioekonomskih pitanja koja su ovog ljeta sasvim potisnuta zbog nacionalističkih parola s ulica, hipodroma, stadiona.
Problem je da mnoge politike oblikuju isti interesni krugovi u HDZ-u i SDP-u. Primjerice, SDP se ne suprotstavlja planskom urušavanju sustava javnog zdravstva, ne reagira na jasne zloupotrebe i ne predlaže alternativnu politiku. Svakodnevno svjedočimo činjenicama koje demantiraju uobičajene ekonomske teorije. Govori se da je povećana konkurencija, sve veći broj trgovačkih centara, sve veća ponuda, da je sve to preduvjet za povećanje kvalitete usluga i smanjivanje cijena.
Kod nas je suprotno, raste ponuda, rastu i cijene, a usluge su katkad drastično lošije nego prije, što je slučaj s totalno nereguliranim tržištem taksi usluga. Nisam primijetio da je opozicija jasno definirala te probleme i predložila nova rješenja. Sve je manje stanovništva, a cijene nekretnina sve više rastu. Svake godine se rađa sve manje djece, a sve je teže dobiti mjesto u vrtiću.
Koja ekonomska teorija može objasniti te paradokse našeg društva, koji su dijelom posljedica činjenice da ih političke stranke ne detektiraju i ne nude odgovarajuća objašnjenja i rješenja. To se može objasniti samo masovnim zloupotrebama vlasti i zakulisnim igrama unutar vrlo uskih skupina bogatih.
Na kraju, da ne zaboravimo na ulogu predsjednika Zorana Milanovića, koji je izgleda svoj drugi mandat odlučio provesti u šutnji. Zašto? Znači li to njegovu predaju pred desnicom, stapanje s njom ili ga jednostavno s Pantovčaka nije briga?
Predsjednik Milanović je poprilična zagonetka. Od njega smo mogli čuti najrazličitije izjave, od mizoginih do odmjerenih i razumnih. Recimo, njegova upozorenja o tome da se kvaliteta obrane ne mjeri količinom potrošenog novca nego svrhovitošću njegova korištenja primjer je razumne izjave.
Predsjednik se nikad nije identificirao s ustaštvom, ali je u parlamentarnoj kampanji zapravo agitirao za Domovinski pokret. Meni se čini da on mnogo zna, ali da bi trebao dobro razmisliti prije nego što će i o čemu išta reći u javnosti da ne bi doprinosio ionako prevelikoj polarizaciji u društvu. Prijedlog da se prizna Palestina je za mene prihvatljiv. No, o tome bi se trebao dogovoriti s premijerom. Predsjednik je pozvao Sabor da pokrene postupak priznanja Palestine, a to je u nadležnosti izvršne vlasti.
