Karikatura je za mene i danas nasušna potreba. Bio bih sretan da još uvijek postoji humoristički list u kojem bih mogao reagirati na društvene pojave više nego jednom karikaturom nedjeljno



Kafić ‘Paprika’, a potom i dom Borivoja Dovnikovića Borde u Dubravi proteklih tjedana bili su scenografija naših dugih, maratonskih razgovora o umjetnosti i politici, idealima i snovima. S tim vitalnim karikaturistom, animatorom, grafičkim dizajnerom i višestruko nagrađivanim autorom animiranih filmova nije bilo teško naći zajedničke teme. No teško je na kraju bilo ugurati naš razgovor u novinski format. Kao pravi ‘jezikoslovac amater’, Bordo pripovjedač nije naime htio ostaviti nijednu rečenicu grubom, nedorečenom ili pretjeranom. Sjeckao je, ispuštao i danima popravljao transkript našeg razgovora…

Premda u animiranom filmu ‘izbjegava pozadinu’, kako mi je jednom prigodom rekao (i to isjekao), u našem je razgovoru, naprotiv, istaknuo snažnu (društvenu) pozadinu. U vremenu kad se javnim novcem nagrađuju sedlarovske istine, a revizionisti trče počasni krug, dositejevci i idealisti poput Borde po svemu su manjine, stjerane u kut. Bistra uma i sigurne ruke, taj autor iz tjedna u tjedan i dalje je motiviran u prokazivanju društvenih anomalija i traženju hotmail linije u našoj kanalizacijskoj stvarnosti.

Započet ću razgovor 1941., riječima Slavka Goldsteina, ‘godinom koja se vraća’… Kao desetogodišnji dječak u izbjeglištvu u Beogradu primijetili ste u izlogu trgovine mješovitom robom natpis ispisan rukom ‘Nema brašna’. Zasmetalo vas je kako je primitivno bio ispisan taj natpis. Meni je zanimljivo da ste kao dječak reagirali na njegov vizualni izgled, a ne na sadržaj.


Kao desetogodišnjak u augustu 1941. zajedno s ocem prebjegao sam iz NDH u Srbiju. Prvo smo se bili sklonili u Beogradu kod tetke i teče, koji su također bili izbjeglice, oni iz Prizrena, a mi iz Osijeka. U Beogradu je tetak odmah kupio kuću i kafanu. Opisao sam u svojim uspomenama kako smo došli iz site Slavonije – gdje se svakodnevno jeo beli hleb, nikad crni, a kukuruzni samo kao kolač, o praznicima. Sada je u Srbiji prevladavala bijeda okupirane zemlje, gdje je sve više nedostajalo i proje. Jednoga dana, u augustu, igrajući se na ulici vidio sam natpis u izlogu susjedne trgovine: Nema brašna. Rukom loše ispisana obavijest natjerala me je da svojeručno napišem tekst i pokažem im kako to treba kulturno izgledati. Trgovac je, naravno, prihvatio besplatni dizajn i zalijepio ga u izlog umjesto svoje rukotvorine. Istoga dana nekoliko puta sam iz prikrajka gledao kako ljudi čitaju moje ‘autorsko’ djelo. To je u jednu ruku bio moj prvi autorski likovni nastup u javnosti!




Po osamostaljenju Hrvatske, Vukotiću je nova uprava studija zabranila ulazak u Zagreb film. Mi smo to saznali tek nakon njegove smrti 1998., jer se on sramio toga, krio je to od javnosti, pa i od nas, svojih prijatelja



Spominjete u uspomenama da se zapravo od četvrte godine života ne odvajate od olovke i crtanja.


Nitko u mnogobrojnoj familiji nije imao izrazitih likovnih sklonosti, no mati, Slovenka, koju je otac kao gastarbajtericu u Osijeku oženio 1928. godine, imala je prekrasan rukopis, i to je vjerovatno bio gen koji je prenio na mene crtački talent. Nažalost, umrla je kad mi je bilo pet godina. Tako od tog doba nisam više imao svoj dom. Otac, gradski redar u Osijeku, nije se mogao o meni svakodnevno brinuti, pa sam se selio od jedne tetke do druge, u porodice koje nisu imale ili su imale veliku djecu. Bio sam neko vrijeme i u dječjem domu.


Od veoma ranog djetinjstva bio sam obuzet crtanjem. Svaki čisti papir koji je dolazio u kuću bivao je obavezno namijenjen meni. Otac je podržavao moju strast, pa mi je počeo nabavljati teke, kao i crtaći pribor. Olovke su, uvijek ću se toga sjećati, bile Hardtmuth broj 2. A školske teke kvalitetnije nego danas! Zapravo, samoobrazovao sam se na stripu, koji je tada bio u svom zlatnom dobu.

Los! koji je značio život


Koji su to stripovi i autori ostavili na vas najsnažniji dojam?


‘Tarzan’ i ‘Princ Valijant’ Hala Fostera, ‘Flash Gordon’ i ‘Detektiv X-9’ Alexa Raymonda, Segarov ‘Popaj’, stripovi Walta Disneyja, naravno… Uglavnom u strip-listovima ‘Mika Miš’, ‘Mikijevo carstvo’, ‘Politikin zabavnik’ iz Beograda te ‘Oko’ i ‘Vandrokaš’ iz Zagreba. To je bio moj svijet…


Paralelno s crtačkim stasaju i vaša prva filmska iskustva. Uoči igranih filmova prikazuju se crtani filmovi. Kome su kina bila dostupna u predratno doba i kako su izgledala?


Kina su bila dosta skupa. Nas djecu puštali su subotom na matineju za dinar. Sjedili smo u prvom redu na klupama ispred fotelja. Kad nismo imali para, pustili bi i nas petoricu za dinar. Uranija je bilo najljepše kino u Osijeku. Stilski pripada u kinematografe Zapadne Evrope dvadesetih. Kino izgleda poput crkve. A to je i bilo tada za ljubitelje filma. Tamo sam prvi put sreo američke crtane filmove. Bili su u koloru, dok su igrani filmovi još uvijek crno-bijeli.


Premda je Osijek vaš rodni grad, često ističete da je obližnji, zavičajni Čepin veoma važan za vaše formiranje.


U Čepinu i u Osijeku imao sam djeda i baku, sedam tetaka, dva strica i strinu. Jedan stric, Milenko, odmah po uspostavi NDH uhapšen je i ubijen 1941. u Jadovnom, a drugi, Stojan, miljenik svih, nestao je u kaosu ratnih godina. Najmlađa tetka, Cvijeta, poginula je u partizanima. Preživjele su tetke koje su udajom dobile druga prezimena. Etimološki, naše prezime dolazi od Duhovnikovića iz Kosmeta, koji su 1700. sa Čarnojevićima prebjegli od Turaka u Slavoniju. Prvi razred osnovne bio sam kod djeda i bake u Čepinu, a ostale razrede polazio sam u Osijeku. Neko vrijeme bio sam u dječjem domu, no nikad se nisam, ni tada ni poslije, snalazio u načinima života u dječjim domovima.


Možda zato što ste kao dijete uglavnom bili zabavljeni čitanjem i crtanjem, a to je usamljenički posao?


Bio sam povučen, nježan, duge plave kose kao Princ Valijant. Najradije sam u slobodno vrijeme crtao, a kasnije i čitao. I na taj način nisam pravio problem odraslima. Na selu sam se ponašao kao da sam u stanu u Osijeku, samo što sam tamo mogao čitati u šljiviku, u prirodi. Svi su me voljeli jer sam bio izraziti talent, ne samo za crtanje, nego sam učio i harmoniku. Otac mi je htio sve priuštiti, plaćao mi je satove muzike. Pred rat mi je omogućio i privatne sate njemačkog. Stanovao sam kod tetke u Osijeku, penzionerke osječke Svilane. Pred rat se udala i ubrzo naslijedila kuću nakon muževe smrti. Njezin sin Grujo uvijek je imao kancelarijskog papira. Kao mladi činovnik bio je pretplaćen na ‘Politiku’, pa sam svaki dan mogao čitati po jednu pasicu Mikija Mausa i Paje Patka.


Opisali ste u svojim uspomenama situaciju u kojoj su vas spasili vaši crteži prilikom bijega iz Osijeka 1941., kad su vas i vašeg oca zaustavili ustaše u Vinkovcima…


Da, jer se policajac, za razliku od mladog, ali oštrog ustaše, razblažio kad je u jednom koferu koji smo ponijeli sa sobom ugledao moje crteže (među kojima i kartu Banovine Hrvatske). Rekao je da i on ima sina mojih godina i pustio nas da nastavimo prema granici na Savi. Tamo ponovo nevolja. Opet nas je ustaša htio zadržati, ali je njemački vojnik s oznakama feldžandarmerije odlučio da prekine zastoj u koloni konjskih zaprega, bacio je pogled na naše putne isprave njemačke Kreiskomandature, odgurnuo ustašu i viknuo našem kočijašu: ‘Los! Los!’ Poslije sam mnogo puta tokom rata slušao tu zastrašujuću komandu, ali ovaj Los! značio je život. Ubrzo smo stigli u Šabac s druge strane Save, u slobodu pod njemačkom čizmom – kakva ironija.


Gdje ste dočekali završetak rata i što najviše pamtite?


Pamtim dolazak Crvene armije u ljeto 1944. Tri dana bombardiranja grada proveli smo u komšijskom podrumu. Izgledalo je kao smak svijeta. Kad kaćuše prorade u valovima, čini se kao da sviraju. Zvali su ih Staljinove orgulje: prvo nadolazeće zviždanje raketa, a onda serija eksplozija. Tata je odlučio da s mnogima bježimo iz grada na jug, kroz njemačke odbrambene položaje. U poznatoj robijašnici Zabeli prihvatili su nas oslobodioci, crvenoarmejci i naši partizani. Tamo smo, zbrinuti u bivšim ćelijama, dočekali oslobođenje Požarevca, 15. septembra 1944.


Mladi su se lakše uključivali u novo društvo, stariji relativno teže. Republika umjesto kraljevine, ‘drugovi’ umjesto ‘gospode’, nema više eksploatacije siromašne većine od bogate manjine, iskorjenjivanje nepismenosti, uvođenje besplatnog školovanja i zdravstvenog osiguranja… Ja to povezujem s Francuskom revolucijom i prihvaćam ideje. Kako to napredan mladi čovjek ne bi prihvatio?

Bez nagrade svoga grada


Pored umjetničke, oduvijek ste imali izraženu organizatorsku, redateljsku crtu. Mnogi su to vašu ‘multifunkcionalnost’ prepoznali, dobili ste mnoge svjetske pa i državne nagrade, ali ne i Nagradu Grada Zagreba.


Moram priznati da me, posebno u ovim poznim godinama, to duboko vrijeđa. Ove sam godine opet bio kandidat za tu nagradu moga grada, ali opet ništa. I pored svih međunarodnih i domaćih priznanja, nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo, rodnog Osijeka, Društva filmskih kritičara, Animafesta, činjenice da sam jedan od pionira naše animacije i osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, jedan od osnivača i dugogodišnji voditelj Animafesta te koautor serije ‘Profesor Baltazar’, autor knjige ‘Škola crtanog filma’ koja je od 1985. službeni udžbenik na praškoj Filmskoj akademiji, da sam od sedamdesetih godina prošlog vijeka sudjelovao na bezbrojnim festivalima i forumima od Amerike do Kine i Japana kao autor Zagrebačke škole i hrvatskog filma – jedino mi Grad Zagreb nije dao svoje priznanje!


Brojne vaše fotografije zabilježile su te događaje. I sami ste strasno fotografirali. Prvi fotoaparat Leicu kupili ste u Zagrebu pedesetih, u komisionu u Jurišićevoj. Kazali ste mi da imate velik broj negativa koji svjedoče i o društvu tog vremena, a bojite se da bi mogli propasti…


U Zagreb filmu bila su dvojica koja su još od pedesetih godina imala fotoaparate i amaterski snimajući pratila život Studija, time i Zagrebačke škole – Nikola Kostelac i ja. Moji snimci su kod mene, u albumima, na slajdovima i u negativima. Ali ne znam šta je s fotografijama Kostelca. Knjige i ostali materijali o našem crtanom filmu puni su mojih fotografija, nažalost bez oznaka autora. Decenijama se kod nas nisu, kao na Zapadu, poštovala autorskih prava kod objavljivanja fotografija. Netko će se valjda pobrinuti za te materijale, pored moje supruge, možda Arhiv Srba?


Pada mi na pamet pomalo nadrealna fotografija na kojoj ste u društvu s tadašnjim cimerom Dušanom Vukotićem. Šetate Zagrebom ranih pedesetih u vrlo elegantnim odijelima, s kravatama kupljenim u Trstu. Kakvo je za vas zapravo bilo to vrijeme pedesetih?


Duško mi je bio najbliži prijatelj, jedno vrijeme dijelili smo podstanarsku sobu u Masarykovoj ulici. Tada smo počeli putovati u inostranstvo, u prvom redu u Italiju, gdje smo se redovno snabdijevali robom i grafičkim materijalima, kojih nije bilo kod nas. Ali i modnom talijanskom odjećom tog doba.


Kad sam 1949. došao u Zagreb, upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti, kod Krste Hegedušića, ali mene je više privlačila štampa od studija slikarstva. Tako sam se uz Akademiju zaposlio kao karikaturist u humorističkom tjedniku ‘Kerempuh’ kod Fadila Hadžića. Već iduće godine, 1950., pridružio sam se u redakciji grupi Waltera Neugebauera, koja je ušla u avanturu pokretanja crtanog filma. Napustio sam Akademiju i posvetio se karikaturi i filmskoj animaciji. S Walterom, Vladom Delačem, Icom Voljevicom i ostalima za godinu dana završili smo prvi umjetnički crtani film, ‘Veliki miting’, te od države dobili specijalizirano poduzeće za crtani film Duga film, u kome su nam se pridružili svi ostali, među prvima Dušan Vukotić.

Tko je u to vrijeme trebao odobriti ‘Veliki miting’, taj prvi propagandni, antistaljinski film, za prikazivanje?


Radnu kopiju, u kojoj je nedostajalo još nekoliko završnih kadrova, nosilo se u Beograd Saveznoj komisiji za pregled filmova. Mjerodavni su bili oduševljeni filmom. Ne samo da su odobrili ‘Veliki miting’ za prikazivanje, već su dali i dozvolu za osnivanje prvog jugoslavenskog poduzeća za proizvodnju crtanih filmova u Zagrebu! Iz redakcije ‘Kerempuha’ crtani film se preselio u novu, prostranu zgradu na uglu Draškovićeve i Adžijine ulice, preko puta današnjeg hotela Sheraton. I tu je ‘Veliki miting’ završen. Ubrzo je danima prikazivan na otvorenom na Trgu Republike. Jedne sam se večeri pridružio gledaocima da provjerim reakcije publike. Nakon projekcije ljudi su zadivljeno komentirali: Zar je moguće da su naši napravili crtani film!? Kao Disney!



Vukotić je bio genij


Često spominjete Vuda, Dušana Vukotića. Kako se on nosio sa svojom slavom u šezdesetima, a kasnije, u devedesetima, s priličnim zaboravom, da ne kažem neku težu riječ?


Ugled koji je zagrebački crtani film postigao u svijetu početkom šezdesetih godina bio je u nesrazmjeru s uslovima u zgradi u kojoj smo radili. Zato je vijest da smo dobili Oscara za crtani film bila šok za naciju. Nitko se nije nadao pobjedi, pa Vukotić nije ni putovao u Santa Monicu kao kandidat. Već i prije Vukotić je imao velikih filmskih nagrada, ali je Oscar bio kruna svega. I načinio je od Vuda heroja. Novine su pisale u nacionalnom zanosu: ‘Hvala ti, Vukotiću!’ Izjednačavali su ga s Nobelovom nagradom Ive Andrića. Pozivali su ga u posjete i u zemlji i u svijetu. Ali 1991. godine, po osamostaljenju Hrvatske, zbog nehrvatskih krvnih zrnaca i značaja u ‘komunističkoj’ Jugoslaviji, Vukotiću je nova uprava studija zabranila ulazak u Zagreb film. Mi smo to saznali tek nakon njegove smrti 1998., jer se on sramio toga, krio je to od javnosti, pa i od nas, svojih prijatelja. S obzirom na to da u to doba nisam odlazio u Vlašku 70, ne znam je li se zabrana odnosila i na mene. Jedno je sigurno: nacionalisti su se riješili Vuda i Borde iz sudjelovanja u upravljanju hrvatskim filmom, međunarodnim festivalom, pa i Studijem za crtani film!


Mislite li da je Vukotić danas pravednije vrednovan?


Jeste, kao i Nikola Tesla – više ih nema, pa se društvo može mirno dičiti njihovim veličinama.


Nedavno sam u stalnom postavu Muzeja grada Zagreba, u dvorani 43. koja je posvećena Zagrebačkoj školi crtanog filma, pročitala veliku muzejsku legendu o toj pojavi. Tamo piše: ‘Godine 1962. za film Surogat Zagrebačka škola crtanog filma dobila je nagradu Oscar. Bio je to prvi dobitnik tog prestižnog priznanja za jedan film koji nije američki.’ Nigdje se ne navodi ime Dušana Vukotića!


Ne znam za to. To znači da se Oscarom može ponositi po mogućnosti i bez spominjanja autorovog imena. Vukotić je bio genij. Shvatio je što je bitno, a to mnogi nisu shvatili.


Što je za vas kao autora bilo bitno u crtanom filmu? Možete li to objasniti na primjeru filma ‘Znatiželja’ iz 1966.? Ranko Munitić uspoređuje vaš pristup prostoru s onim talijanskog crtača Osvalda Cavandolija u serijalu ’La Linea’, mada Cavandoli insistira na plošnosti prostora, za razliku od vas koji mu dajete dubinu.


Za mene kao stvaraoca u crtanom filmu važna je animacija. U tome je sličnost s Cavandolijem, ali samo u nekim filmovima, gdje mi se figure kreću na čistom prostoru. Scenografiju koristim kad to sadržaj zahtijeva. ‘Znatiželja’ je poseban slučaj. Tu je bijela pozadina multifunkcionalna. Svojom bjelinom predstavlja onaj prostor koji je potreban za određenu akciju: kad naiđe vojska, znamo da je to ledina, kad prođe brod s putnicima, to je more ili rijeka, a kad u kadar uđu likovi u ravnini s klupom i glavnim junakom, važan je samo teren u tom planu, ostalo nije bitno. Teorijski je to definirao talijanski kritičar Giannalberto Bendazzi. On je na zagrebačkom Animafestu otkrio da sam ja u ‘Znatiželji’ prvi u povijesti filma u animaciji upotrijebio bijeli papir kao multifunkcionalnu pozadinu. Za mene je to također bilo novo kao teorijska postavka.


Često se govori o ‘realističkom’ i ‘apstraktnom’ pristupu u Zagrebačkoj školi animiranog filma, u kojoj ste vi pomalo bili iznimka. Vaš je autorski pristup animaciji proizašao iz karikature, spoja jednog i drugog, realizma i stilizacije?


Prvo, Zagrebačka škola bila je, a i danas je tako u hrvatskoj animaciji, krug stvaralaca različitih opredjeljenja, koje povezuju samo mjesto rada i kulturna baština. Danas, s obzirom na to da Zagreb više nije jedini centar proizvodnje, ne postoji više zagrebačka škola, pa treba govoriti o hrvatskoj animaciji. Drugo, kako su zagrebački autori bili, kako rekoh, osim u filmskim serijama, međusobno stilski različiti, tako sam i ja imao svoj svijet, svijet karikature i satire. To se u inovatorskim počecima Zagrebačke škole nije uklapalo u novu eksperimentalnu animaciju. Od samog početka bio sam specijalist u tradicionalnoj animaciji, koja je zapravo osnova te umjetnosti. A kritičari su u to vrijeme prvenstveno cijenili nove puteve, što je i dovelo našu animaciju do svjetskog vrha.


Dobili ste 2011. nagradu za životno djelo za doprinos hrvatskom stripu koja nosi ime Andrije Maurovića. Mogli ste lako savladati tehniku Maurovića, pa ipak se niste njegovim stilom koristili u svom stripu?


Da, cijenio sam ga. Jedan strip o džungli napravio sam u njegovoj tehnici, u crtežu perom i kistom. Nisam se puno družio s njim. Maurović nije izlazio iz svog stana. Upoznao sam ga u vrijeme rada u ‘Horizontovom zabavniku’ 1951. ili 1952. Vidio sam njegove originale, to je meni bilo prekrasno, ti genijalni crteži. Maurović je i slikao, ali to nije bilo slikarstvo. On je i u slikarstvu ilustrator. U srednjem vijeku bio bi svakako veliki slikar.



Od političara imponirao mi je Stipe Šuvar, najviše po svojoj političkoj dosljednosti. Odbio je sve Tuđmanove ponude da participira u vlasti devedesetih

Po vama, ključna je ideja?


Prije svega, ja sam karikaturist. Mene zanima ideja, a zatim animacija. U ‘Znatiželji’ mi je pomogao Dado Vunak kao koscenarist. Nakon traganja za temom odlučili smo se za znatiželju. Mene zanima ljudska priroda. Zna se da je čovjek znatiželjno biće. Kroz što se sve može prikazati znatiželja? Različite smo ambijente i likove zamišljali. Tražili smo mjesto gdje je čovjek u društvu, ali je ujedno i sam. Prvo je trebalo odrediti mjesto gdje će se moj nepoznati junak moći susretati sa znatiželjnicima. Jednoga dana Vunak dođe u moju radnu sobu u studiju i odloži na stolicu papirnatu vrećicu. Svaki čas sam pogledavao tu zagonetnu vrećicu koju je s takvom pažnjom stavio na stolicu. U jednom trenutku upitao sam ga što je unutra. Otvorio je kesicu i izvadio – kutiju cigareta.


To je bio trenutak ‘prosvjetljenja’, zametak priče o ‘Znatiželji’?


Da, čovjek u parku drijema na klupi, pored njega je papirnata kesa. Sve prolaznike – djecu s učiteljicom, putnike s broda, vojnika, vatrogasce… – zanima što je u kesi. I svi ga svojom znatiželjom ometaju u njegovom miru. Na kraju pobjesni, bježi od svega i u pustinji nalazi mir. Napuše vrećicu, udari je šakom da eksplodira. Vrećica je prazna! Mnogo buke ni oko čega! Poslije mi je Vatre Mimica rekao da bi bilo efektnije da uopće nisam otkrio što je u kesici. Tako bi tajna iz mog filma ostala vječno neotkrivena!


Mimica se zalagao za neku vrstu otvorenog djela, u duhu vremena kad je nastao vaš film. Svatko je od gledatelja trebao imati svoj završetak.


Da, slažem se.



Ja sam dositejevac


Premda su konteksti bili drugačiji, vaše su se karikature razumijevale u mnogim sredinama. Što vam karikatura znači danas?


Prvo, banalno, da nešto zaradim uz penziju. Drugo, to je u mom dobu lakši posao nego animirani film i strip. A drugo, Slavonci i Sremci sve gledaju kroz humor. Karikatura je za mene i danas nasušna potreba, način življenja. Bio bih sretan da još uvijek postoji humoristički list, u kojem bih mogao reagirati na društvene pojave više nego jednom karikaturom nedjeljno.


Čini se da više nema ni klime, ni medija, ni zanimanja za to?


Već od sedamdesetih godina prošlog vijeka karikatura gubi prvotni društveni status. Ne samo kod nas, u Evropi je nestao niz humorističkih časopisa u kojima je stvaralo mnogo stalnih karikaturista. To se još pogoršalo u samostalnoj Hrvatskoj. Nakon devedesete nastao je za karikaturiste problem: gdje objavljivati karikature. To se posebno odnosilo na ‘nepodobne’ satiričare, u koje sam i ja spadao.


U jednoj vašoj karikaturi iz devedesetih ‘Francek-stein’ pokušava oživjeti uniformirani leš ustaše… Je li bilo teško objaviti tu karikaturu? Kako je funkcionirala cenzura tada i danas?


I vi sad pravite vic. Naravno da bi tu karikaturu malo tko htio objaviti, ali to je učinila Šuvarova ‘Hrvatska ljevica’. Po mom mišljenju, iznijela je istinitu činjenicu da je već za Tuđmanove ere počeo povijesni revizionizam hrvatskog društva i svojevrsno koketiranje s ustaštvom. Što se cenzure tiče, Šuvar mi nikad nije vratio nijednu ponuđenu karikaturu, niti mi je mijenjao potpise. To se nije desilo ni u časopisu ‘Prosvjeta’, a ni sada u ‘Novostima’. Zamislite, nisam to doživio ni u ‘Kerempuhu’ ni u ostalim novinama u bivšoj Jugoslaviji. Objašnjenje je jednostavno: uvijek sam stajao iza stava u karikaturi, posebno u tretiranju fašizma i staljinizma. U tome smo, zajedno s narodom, bili svi na istoj liniji. Za one ostale nije me briga ni danas.


Danas se mnogima lako prišivaju etikete neprijatelja?


Dugo sebe nisam uspio definirati do kraja. Ja sam dositejevac, uvijek želim da ljudi pravednije, bolje, kulturnije i sigurnije žive, da budu pravednije tretirani u životu. Pa je ispalo da sam komunist. Nisam komunist. Znam da sam se divio Francuskoj revoluciji. Bio sam skojevac, bio sam kasnije i član Partije. Tokom godina nestalo je ono što je bilo za mene najprogresivnije u ljudskom društvu, pa od 1991. nisam više ni u jednoj partiji, čak ni u ‘lijevoj’, premda sam oduvijek lijevih uvjerenja. Politika sve više postaje posao.


Kako u takvoj politici vidite položaj srpske manjine, osobito u svjetlu najnovije referendumske inicijative?


Prvo, pogodilo me kad sam ‘91. postao manjina. Ja nikad neću biti protivnik nečega, ukoliko nije riječ o fašizmu. Kod nas me počelo smetati kako se vodi zemlja, kako se raspoređuju privilegije. Svi su me razočarali i pomalo počeli odlaziti iz mog sna. Od političara imponirao mi je Stipe Šuvar, najviše po svojoj političkoj dosljednosti. Odbio je sve Tuđmanove ponude da participira u vlasti devedesetih.


Nedosljednost, točnije licemjerje hrvatske politike u kojoj smo ‘doma malo ustaše, a vani partizani’ prikazali ste karikaturom iz 1999. u kojoj se predsjednik pita koju uniformu da obuče za svoje goste. Ta karikatura nije ni danas izgubila na aktualnosti. Što vas sada najviše ljuti?


To da se hvalimo demokracijom, a nje nema, bar ne one efikasne. Nije demokracija samo kad možeš javno psovati vlast. Solženjicin je ranih devedesetih genijalno rekao da je suvremena demokracija u tome da 90 posto mediokriteta nadglasava deset posto genija! Od 1991. moje su karikature maksimalno oštre prema vodećim političarima, no nikakvih rezultata nema. I dalje praktički vlada centralizam, bar prema građanstvu. No da je država napredovala, kako je to narod očekivao, ljudi bi bili sretniji i zadovoljniji i ne bi tako loše sudili o političarima. A na kraju, što me najviše ljuti, može se redovno pratiti svakog petka na 14. stranici ‘Novosti’, kao i na portalu Autograf.