ADAGIO
Zgrada u Beogradu gdje sam stanovala kao student, gledana iz ptičje perspektive, imala je oblik slova L. Moja studentska soba je gledala na dvorište susjedne stambene zgrade iz perioda kasnih 30-tih godina 20. st. Tiho dvorište obraslo u nepokošen korov sa stablom divljeg kestena. Danin stan je gledao na vrlo prometnu ulicu, u kojoj živost zvukova nije prestajala. Dnevni boravak, u kojem sam znala prespavati, zbog buke koja je dolazila s ulice, činio se dijelom te vreve prometa, ljudi i zvukova. Noću sam imala osjećaj da spavam na ulici. Svakih sat vremena probudio bi me trolejbus, koji je imao stanicu točno ispod prozora. Preko puta je bila stambena višekatnica, građena pred početak 2. svjetskog rata, s visokim prozorima i reljefnim ukrasima na fasadi. Dovoljno blizu, da sam sa prozora dnevnog boravka na trećem katu, ravno gledala u prozore ogromne sobe neke muzičke obitelji. Majka je svirala klavir, on violinu. Često su za toplih dana imali otvorene prozore, pa su se zvuci ozbiljne muzike čuli i u Daninom dnevnom boravku. Ukoliko bih se našla kod Dane dok njih dvoje sviraju, obvezno bih stajala na prozoru i pomno slušala. Dok je svirao violinu često je u ritmu muzike pomicao glavu. Imao je gustu, valovitu crnu kosu, srednje dužine, koja se njihala kako je pomicao glavu. Jednom prilikom je primijetio da ga gledam dok svira. Nisam htjela namjerno da se maknem s prozora, svira, pa slušam. Nije se odmaknuo od prozora, možda namjerno, da vidi kako ću reagirati. Prolazilo je vrijeme, mjeseci, godina. On je uvijek bio kraj prozora i svirao, ponekad bih bila iza zavjese, vidjela bih kako je znao pogledati prema meni, ali me nije mogao vidjeti. Nikad se nismo vidjeli na ulici. Saznajem od Dane, da su poznata glazbena obitelj, otac je bio dirigent, njega sam rijetko viđala. On je bio student na Glazbenoj akademiji, nešto stariji od mene. Jedan dan su svirali četiri godišnja doba od Albinonia, stavak Proljeće, dominantni zvuk violine. Nisam mogla suspregnuti emocije, počela sam pljeskati kada su završili, a on je u tom trenutku pogledao prema prozoru gdje sam stajala. Tada mi se naklonio, i bilo mi je neugodno. Svaki slijedeći put kad bi odsvirali nešto, on bi pogledao prema prozoru ne bi li spazio mene i ako bi me ugledao naklonio bi se, dok sam ja iza zatvorenog prozora pljeskala ili mahala rukom. Dana se znala smijati, ili kad bih dolazila bi rekla: „danas te je tražio pogledom”. Ja bih odmah otišla do prozora ne bih li ga vidjela kako svira. Zastori su bili navučeni, tako i nekoliko slijedećih dana. Pitam Danu da li ih je čula. Kaže, nije.
Jesen, vraćam se s fakulteta trolejbusom, dok vani lije kiša. Trolejbus pun, kao nikad ranije. Stojim, u zraku osjetim miris pokislih kaputa koji se isparavaju zgusnuti jedan uz drugog u gomili ljudi. Približavam se vratima, jer na slijedećoj stanici izlazim, kad ugledam njega pokisle kose koja se priljubila uz lice. Masa ljudi, koja slučajnost da nam se u toj gužvi sretnu pogledi. Oboje smo bili iznenađeni, vidi se to, mislim da sam usne nesvjesno razvukla u osmijeh. Nakon toliko godina mi se srećemo u istom trolejbusu. Silazimo na istoj stanici. Razmišljam da li da mu kažem zdravo, ili da se pravim luda. Otvaram kišobran po izlasku iz trolejbusa kad čujem: „ možeš li me otpratiti do mog ulaza ispod tvog kišobrana?” Zastanem u čudu i jedva progovorim, naravno. Stajali smo u ulazu njegove zgrade i pričali kao dobri prijatelji. Bio je šest mjeseci na usavršavanju u Parizu, zato ga nisam vidjela. Došao je na kratko, ponovno se vraća za dva tjedna. Rastajemo se sa pozdravom, do sutra na prozoru. Ulazim k Dani i odmah joj s vrata govorim, violinista se vratio, sutra će svirati uz prozor. Pogledala me, i rekla: „onda sutra nema odlaska na fakultet”. Dižem se sutra ujutro i mislim da li da ostanem kod kuće i gledam ga kako svira, ili ne. Otišla sam ipak do fakulteta, vraćala se kući trčećim korakom ne bih li što prije zauzela mjesto na prozoru. Na ulasku u stan Dana mi kaže: „požuri se, postao je već nestrpljiv”. Uzimam tanjur s ručkom i odlazim do prozora. Nema ga, kažem. Taman sam se htjela maknuti od prozora, kad spazim njega kako razmiče zastor. Mahnemo si, mene prolaze žmarci, dok vadi violinu iz futrole i namješta je ispod brade. Okrenuo se prema meni i mimikom usana mi rekao „samo za tebe”. Čekala sam da počne svirati, prve tonove nisam čula, tješim se govoreći kako je prevelik promet na ulici. Stajala sam na prozoru i naprezala uši da čujem, barem jedan ton, ništa..., muk. Pokušavam mu pokretima ruku i mimikom lica dati do znanja da se ništa ne čuje. On i dalje svira kod otvorenog prozora bez zvuka. Pomislim, zafrkava me! Odmaknem se od prozora i razmišljam kako me je nasamario. Prolazili su dani, ja se više nisam pojavljivala na prozoru, što iz stida, što zbog toga da ga slučajno ne spazim. Tu i tamo bih pogledala prema njegovim prozorima na kojima su stalno bili navučeni zastori. Vrijeme je učinilo svoje, nisam zaboravila zvukove koje sam svakodnevno osluškivala, mada sam se trudila da zaboravim kakvom me budalom napravio. Valjda mu je bilo zadovoljstvo da se upoznamo?! Vratiš se u normalu, jer od snova se ne živi, mada sam se znala uhvatiti kako više namjerno ne odlazim do prozora koji je bio moj odlazak u koncertnu dvoranu. Završila sam fakultet i povremeno dolazila u Beograd Dani. Obilazila sam mjesta na kojima sam voljela biti, prošetati Kalemegdanom, Adom Ciganlijom, Knez Mihajlovom ulicom, na Terazijama si obvezno kupovala mekike i gledajući izloge vraćala u ulicu u kojoj sam stanovala kao student. Približavajući se zgradi, čujem zvuk violine s meni dobro poznatih prozora. Albinoni, Adagio. Nisam mogla krenuti dalje, stajala sam na mjestu i slušala. Adagio je posebno osjećajan i tužan. Nisam pomislila na violinistu, ovaj puta sam se u potpunosti predala tonovima melodije. Nisam primjećivala prolaznike, niti sam čula zvukove saobraćaja. Adagio me u potpunosti opio. U trenutku postajem svjesna da niz moje lice klize suze , a ja stojim nasred pločnika ukočena i nijema. Melodija je prestala, ja sam i dalje stajala na istom mjestu dok su me pješaci zaobilazili. Ljudi prolaze,a da nikome nije čudno što ženska osoba stoji kao ukočena i plače. Prije bi netko stao i pitao mogu li vam pomoći, danas svi prolaze kao da ne postojim. Naglo se okrećem i nastavljam svojim putem. Ulazim u stan i krenem ravno prema prozoru, dok čujem Danin glas, nema ga, netko svaki dan u isto vrijeme pušta Adagio. Ne znam i nisam pitala što se desilo. Adagio me vratio u dane kad sam stajala na prozoru i slušala violinu. Da li sam se tješila ili sam se se prisjetila dana kad mi je pokretom usna rekao: „samo za tebe.”
SUSRET
Naš susret se desio slučajno jednog lipanjskog jutra kad sam poslovnim vlakom putovala u Zagreb. Sjela sam na mjesto pored prozora i slučajno te vidjela u staklu prozorskog okna kako ti glava pada na prsa svaki put kad zaspeš. Nisam mogla zaustaviti smijeh, nije bio glasan, ali se vidio. Smijala sam se zatvorenih usta i primicala ruku licu kad bi se tvoja glava ponovno našla na prsima, a ti bi se trgao, pogledao oko sebe i ponovno zaspao. Sjedala su imala visoki naslon, mogao si nasloniti glavu, ovako si nesvjesno mučio sebe i zabavljao putnike. U jednom momentu si se ponovno probudio i premjestio na sjedalo preko puta mene. Ponovno ista stvar, zaspeš, tvoja glava klone na prsa, trgneš se, ja se nasmijem. Vadim sendvič iz torbe, ne odvajajući pogled od prozorskog okna. Ovaj put si sjedio naslonjene glave na okvir prozora, namještajući zastor pod glavu. Prolazimo pored nepreglednih polja uljane repice, tu i tamo poneki krov seoske kuće proviri ispod krošnje topole. U daljini su se nazirala brdovita uzvišenja okupana jutarnjim zrakama sunca i poneki bijeli oblačak na nebu. Polja repice prelazila su u kukuruzišta. Sjetih se kad smo kao djeca sjedali sa tatom u fiću i odlazili prema Stupniku. Na povratku bismo se zaustavili kraj polja kukuruza i ubrali dva, tri klipa. Navečer smo ispred zgrade palili vatru, sjedili oko nje i nabadali klip kukuruza na štap koji bismo okretali na plamenim jezičcima vatre da se ispeče. Nas desetero, tri klipa kukuruza, nejednako pečena, negdje i izgorena, ali bilo je slasno zagristi griz i u ustima osjetiti aromu pečenih zrna. Danas se pečenih kukuruza samo sjećam izvlačeći iz misli onaj miris koji se zavukao negdje u moždanim vijugama. Pojela sam sendvič u mislima djetinjstva i uhvatila tvoj pogled na meni. Pravio si se da spavaš, imao si oko 25 godina, plavu kosu koja je bila razbarušena na podlozi od smotanog zastora, traperice, majica kratkih rukava. Mislio si da ne vidim tvoj pogled ispod trepavica. Bacila sam papir od sendviča u koš ispod stolića i nastavila gledati kroz prozor. Tada sam primijetila da kažiprstom pišeš nešto po prozoru. Sviđaš mi se, pročitah. Znala sam da je upućeno meni, ali pogled nisam skidala sa prozorskog okna. Ponovno si napisao iste riječi, ovaj put pisanim slovima. Ne gledajući te rekla sam: „sad je ljepše”, na što smo se oboje nasmijali. Vlak staje na željezničkom kolodvoru, silazimo i pitam te kojim tramvajem mogu doći do Sveučilišne knjižnice. Imam vremena, otpratit ću te, kažeš, dok ulazimo u tramvaj. Razmjenjujemo brojeve telefona, javiti ću ti se popodne kad se budem vraćala u Brod. Naravno da ti se nisam javila. Prolazili su dani, godišnja doba, bila sam te zaboravila. Zvoni mobitel, vidim nepoznati broj. Javljaš se da si u Brodu i volio bi me vidjeti ukoliko sam slobodna. Onako na brzinu kažem, može kad izađem sa posla, sačekaj me kod slastičarne na Korzu. Dolazim na dogovoreno mjesto, nisi se promijenio, samo si skratio kosu. Pozdravljamo se kao dobri prijatelji, sjedam za stol dok ti ispijaš čašu piva. Razgovaramo o svemu, ostao si u Zagrebu, radiš, imaš stalnu djevojku. Pitam te kako si me se sjetio, prošle su godine. Stari otrcano odgovor „nisam te nikad zaboravio”. Nasmijem se dok sam spuštala šalicu sa kavom na stol. Pogledam te u oči, ne skidajući osmijeh sa usana, vidiš, kad ti se nisam javila onaj dan kad smo se sreli, sada pogotovo nemam namjeru imati bilo što s tobom osim ovog slučajnog viđenja. Ustajemo od stola, hodamo polako, zastaneš na trenutak dok odzvanjaju riječi pjesme „Ostala si uvijek ista”. Jedina pjesma Miše Kovača koju sam voljela. Pogledam te sa sjetom u očima, hvatajući prste tvoje ruke i šapčući izustim: „ne želim plakati”. Stajala sam još neko vrijeme gledajući tvoje korake kako se gube u daljini.
