KIŠA

Pred dolazak kiše zrak poprima drugačiji miris. Povećanje vlage u zraku omogućava zaostajanje specifičnih mirisa prirodnog okoliša, širenje mirisa od kuhanja iz susjedstva, mirisa ispušnih plinova iz automobila, tvornica, gradskih odlagališta otpada. Mirisi pred kišu razlikuju se i po godišnjim dobima. Zimi je to miris kućnih ložišta, gradskih toplana, industrijskih pogona. U toplijem dijelu godine to je miris svježe pokošene trave, zalutalih mirisa cvijeća u gradskim parkovima, karakterističan miris mora ili rijeke, u lipnju miris procvjetalih lipa i bagrema, miris kave iz kafića kraj kojeg prolazite, slastičarnice ili miris svježe pečenog kruha iz pekarnice. Kad kiša prestane, u zraku ljeti zaostaje miris prašine, ponekad i karakterističan miris ozona. Šetnja poslije kiše je za mene poseban doživljaj, jer se u prizemnom sloju atmosfere zadrži topli zrak pun mirisa asfalta i prašine, dok je gornji dio tijela u hladnijem sloju zraka, osvježavajućih nijansi od koga mi se ponekad koža ježi.

Ljetni pljuskovi su bili doživljaj za nas kad smo bili djeca. Od jutra do mraka smo vrijeme provodili u Klasiji. Nepregledni zeleni prostor, s park šumom u prednjem dijelu, i travnatim, u stražnjem, pun udubljenja koja smo zvali rupe, a zapravo su bile jame obrasle travom nastale bombardiranjem za vrijeme 2. Svjetskog rata. Penjali bismo se po drveću, tražili krtičnjake u travi, otkrivali mravinjake i skretali put radišnim mravima koji su se u kolonama kretali prema mravinjaku i od mravinjaka prema izvorima hrane koju su strpljivo unosili u mravinjak. Često smo mravinjake rušili, tada bi se pod našim nogama našle tisuće mrava koji su izbezumljeno tražili izlaz iz novonastalog kaosa. Krtičnjaci su bili kupasta uzvišenja rahle zemlje, koja kad bi se razgrnula, imala  kanal ovalnog otvora koji je vodio u podzemlje. Znali smo u kanal sipati vodu i čekati trenutak kad bi krtica istrčala iz svog skloništa.

Kad bi počeo ljetni pljusak trčeći bi se sklanjali u stubištu zgrade čekajući da isti prođe. Tada bi skidali sandale ili japanke i bosih nogu trčali po zaostalim lokvama vode na asfaltu. Špricali bi smo se vodom iz barica, spuštajući naglo stopala da se voda rasprši na sve strane. Zrakom bi odzvanjala cika i vriska naših glasova, popraćena smijehom koji nije prestajao. Često bi jedan drugog naguravali stupajući nogama po vodi u lokvi, nastojeći da jedan od nas dvoje bude više poprskan vodom. Sjećam se dobro jednog proloma oblaka, kada smo se svi iz stubišta razbježali kućama i visili na prozorima dok se Klasija od ogromne količine napadale kiše pretvorila u jezero. Voda je poplavila podrumske prostorije zgrade, dok se njezin nivo dizao do stepeništa za prvi kat. Iz zgrade se nije moglo izaći, a stanari prizemnih stanova su izbacivali vodu iz istih. Jedina mogućnost komunikacije su bili čamci, kojima se pružala pomoć i prevozili ljudi. Koliko je trajala poplava više se ne sjećam, ostale su neizbrisive slike Klasije koja se u kratkom vremenu pretvorila u jezero. Bilo je i tada vremenskih iznenađenja. Osmi razred osnovne škole, polovica travnja. Budim se ujutro i pogledam kroz prozor, vani je sve bijelo od snijega koji je pao preko noći. Vidno je i zahladilo, taj dan smo ponovno zapalili vatru u kaljevoj peći.

Kiše na kopnu su bile prepoznatljive po godišnjim dobima. Ljeti su to bili kratkotrajni pljuskovi često praćeni grmljavinom, u proljeće i jesen su padale dosadne kiše sitnih kapi koje su trajale više dana. Meni su bili najdraži ljetni pljuskovi, nakon kojih je brzo zasjalo Sunce i na nebu bi se pojavila duga, a zrak bi poprimio onaj karakterističan miris isparavanja iz asfalta.

Sve se promijenilo, poprimilo neki nama nepoznati način postojanja. Kiše i dalje padaju, ali ne više kao prije. Padnu u kratkom vremenu u ogromnim količinama, izazivajući obvezno materijalne štete, ili ne padnu uopće, unatoč nebu koje je olovno sive boje. Do unazad nekoliko godina blatne kiše su bile rijetka pojava, danas su najčešće.

Dolaskom u Lošinj suočavam se odmah prve godine s najkišovitijim listopadom ikad. Kiša je neprekidno padala trideset dana. Nekad je to bila dosadna jesenja sitna kiša, češće strašan pljusak. Vlaga se bila uvukla u svaku poru, sve što dotaknem je bilo vlažno, sve je mirisalo na vlagu. Kale su postala ogledala po kojima se hodalo. Ponekad je bilo nemoguće popeti se skalama do kuće, jer se voda potocima slijevala stvarajući slapove.

Približavanjem s rive kalama koje su se penjale uz uzvišenja, čuo se gromoglasan šum vode, da bi zastala pred slapovima koji su se slijevali niz skaline. U početku sam se trudila sačuvati suha stopala i cipele, kasnije vidim da je to nemoguće. Da bih sačuvala cipele, skidala bih ih sa nogu dolaskom pred kale i bosih nogu se skalama penjala do kuće. U samo mjesec dana uništila sam u potpunosti četiri para cipela. Svakodnevno se obuća i odjeća sušila po stolicama, vješalicama i konopcima u stanu. Ormari se nisu smjeli zatvarati jer se mogla pojaviti plijesan. U školi slična situacija. Zgrada podignuta na nagnutom terenu, voda koja se slijevala počela je prodirati kroz pukotine u prostorije. Svaki put nakon te godine kad bi pala kiša škola se pretvarala u bazen. Voda je curila kroz zatvorene prozore, zidove, prodirala iz podova u prizemlju zgrade. Jedan dan za vrijeme nastave spustio se stravičan pljusak. Kiša je toliko padala da se moj glas u učionici više nije čuo. Najednom je voda počela prodirati u učionicu sa svih strana. Kroz prozore, zidove, pod i vrata. U panici smo gledali što se dešava, jedva otvorivši vrata učionice da izađemo van. U školskom holu, koji je bukvalno plivao u vodi, masa učenika, profesora i ostalog osoblja  zarobljeni strpljivo čekaju da izađu iz vodenog kaveza. Po prestanku pljuska izlazimo iz škole u kojoj se više taj dan nije mogla održati nastava. Slijedećih tjedan dana nismo imali nastavu zbog sanacije štete koju su napravile slivne vode. Učionice i ostale prostorije u prizemlju zgrade su od tada imale onaj specifičan miris vlage koji je postajao intenzivniji u vrijeme južine.

Moj pas je naučio izlaziti u šetnju u točno određeno vrijeme. Kad bi padala kiša znala sam mu reći pričekaj, izaći ćemo. Međutim, izlazak u šetnju je točno povezan sa obavljanjem nužde. Ukoliko on više nije mogao izdržati, stao bi pred ulazna vrata i počeo cviliti. Nema druge, nego obući se i izaći van. Kiša lije k'o iz kabla, gusti zastor od koga se ne možete obraniti i ostati suh. Po takvim kišama ne vrijedi nositi kišobran, jer od silne kiše on procuri. Jedina mogućnost zaštite je kišna kabanica. Ne obična, plastična, jer će brzo promočiti. Jedino vas može zaštiti ribarska kabanica. Prepoznatljiva po limun žutoj boji sačinjena od nepromočivog materijala. Taj dan je kiša nemilice padala. Spustili smo se do izlaza iz zgrade, ja sam ostala u vratima, moj pas je istrčao van. Obavljao je nuždu isključivo na stazi uz more, do koje smo po suhom vremenu imali pet minuta hoda, ili u šumi. U gradu, na asfaltu, ni slučajno. Morala sam krenuti za njim. Hodam u kabanici sagnute glave stazom prema moru koja je puna vode, bujice koje se obrušavaju niz padinu. Na nogama gumene čizme, po takvoj kiši obična cipela se odmah napuni vodom. Psa i ne vidim od tog gustog zastora vode kroz koji se probijam. Kad smo se približili stazi uz more, bilo je malo lakše hodati jer je teren manje nagnut. Osjećam kako su mi hlače između kabanice i čizama mokre. Vjetar puše i rukama moram držati kapuljaču na glavi, unatoč tome lice mi je potpuno mokro kao i dijelovi glave. Kad je pas obavio nuždu, okrenuo se odmah putu prema kući. Penjemo se uzbrdicom niz koju teku potoci vode. Žurim koliko mogu, kiša, vjetar i bujice vode mi usporavaju hod. Štitim se od kiše i naleta vjetra koliko mogu. Konačno ulazimo u zgradu čiji je ulaz već pun vode. Skidam kapuljaču s glave dok mi se niz lice slijeva voda. Pas se otresao par puta, unatoč tome potpuno je mokar i dlaka mu se slijepila za kožu. Ostavljam ga pred vratima stana da uzmem ručnik kojim ću ga dobro obrisati. Kabanicu ostavljam u kupaoni da se cijedi. Moje hlače su totalno mokre, suh je samo prsni koš i leđa koji su bili zaštićeni kabanicom. Prvo moram osušiti psa. Brišem ga pred ulaznim vratima, odvodim ga do ležaja i prekrivam pokrivačem. Tek sad pažnju mogu posvetiti sebi. Skidam se i mokru odjeću ostavljam preko ljestvica za rublje da se suši. Nema mi druge, nego ući pod tuš i otuširati se jer sam sva mokra. Poslije tuširanja sušim kosu i pijem šalicu toplog čaja.

U stanu turobna atmosfera, palim svijetlo da razbijem sivilo i tamu, na radiju tražim stanicu sa odgovarajućom muzikom koja će me opustiti dok u zraku osjećam miris vlažne odjeće koja se suši. Tijekom vremena sam se navikla na kiše od kojih ću biti mokra do gole kože. Čudno zvuči kad kažem navikla, moraš se pomiriti sa činjenicom da kiše više ne padaju kao prije, već lijevaju, i nema adekvatne zaštite ukoliko moraš izaći van. Koliko puta sam odustajala od vožnje autom po takvom vremenu, jer na određenim mjestima automobili nisu mogli proći zbog nakupljene vode. Odlazak u školu, kao da idem na put, torba sa odjećom koju ću obući po ulasku u školu. Najsretnija sam bila kad sam po takvom vremenu mogla ostajati kod kuće i gledati kroz prozor na ulicu koja se pretvorila u bujicu vode.      

                                  KROMPIRUŠA

Kasno sam došla kući te večeri, mislim da je bilo 00:30. Neugodno je bilo hodati ulicom, jer za živo čudo nema nigdje nikog, svi jure u svojim metalnim ljubimcima. Grad spava, ulice slabo osvijetljene, da se ne čuje negdje u daljini lavež psa pomislila bih da je život stao. Posebno sablasno od semafora na uglu Strossmayerove i Štampareve ulice, čuješ tišinu. Hodajući ulicom prema kući čula sam samo odjek mojih koraka, Kako bi tek odzvanjalo da nosim cipele na visoku petu, ovo su mokasine sa gumenim đonom. Ulaskom u dvorište zaškripala je kapija, zvuk je bukvalno proparao tišinu. Došlo mi je da hodam na prstima do moje kapije. Otključavam vrata i iz torbe vadim bateriju, jer u dvorištu nema rasvjete. Baterijsko svjetlo uhvati mačku kako hoda po travnjaku, okrene se i kad je spazila snop svjetlosti uperen prema njoj pobjegla je k'o oparena (da li još netko upotrebljava izraz k'o oparen, mislim da ne, i da ga spomenem negdje teško da bi me razumjeli). Nasmijala sam se glasno, ajme meni, taj moj smijeh je u oj tišini tek bio glasan! Zastanem pred ulaznim vratima, pogledam u dvorište i susjedstvo, nigdje ni svjetla u prozoru, hladna noć toplog svibnja, ne čuješ ni zrikavce koji znaju razbijati tišinu svojim struganjem krila. Zavlače se u bršljan i svojim oglašavanjem daju znak tu sam, spreman...

Susjedne zgrade kao da nemaju stanare  vikendom. I nemaju, svi odlaze svojima na selo, pogotovo kada je produženi vikend. Ulazim u stubište, još uvijek se cerekam prisjećajući se očiju izbezumljene mačke. Otvaram vrata svoje oaze, skidam mokasine i bosih nogu odlazim u kuhinju i točim si pola čaše crnog vina. Pijuckam polako paleći Spotify free, biram što ću slušati od muzike, dok polako otkopčavam dugmad na svilenoj bluzi koja klizi preko mog tijela. Što volim tu opuštenu atmosferu kad mi se nigdje ne žuri, a večer je bila tako ugodna. Vruća krompiruša koju smo smo obje sa užitkom jele. Neda je preko pite stavljala mileram i čekala da se u potpunosti otopi na tijestu tek izvađenom iz pećnice. Prstima smo uzimale komade narezane pite i prinosile ih ustima. Nikad mi pita nije tako prijala. Komadiće prhkog tijesta masnim prstima kupile smo s tanjura i stavljale u usta, dok nam je niz usne curio rastopljeni mileram. Poseban je užitak jesti prstima ona jela koja se tako i jedu. Hvatale smo preostale komade pite prstima s tanjura i njime kupile ostatke milerama, otpalog prhkog tijesta i pokoju kockicu krompira. Danas smo namjerno pričale punih usta i smijale se kako je dobro ponekad si u svemu dati oduška. Punog želuca smo se samo premjestile na kauč. U sobi gdje se još uvijek osjećao miris pite uz prigušeno svjetlo stolne svjetiljke „Bacila je sve niz rijeku”, pjesma Indeksa koju još uvijek rado slušamo. Pričaj mi o Sarajevu, rekoh joj, podsjeti me na mirise ćevabdžinica na Baščaršiji, česmi iz koje smo rukama pile vodu dok su golubovi letjeli oko nas. Sjećaš li se one slastičarne u kojoj smo jele hurmašice i tražile da nam par komada zapakiraju za ponijeti.

Večeras sam ponovno osjetila onaj topli mentalitet Bosne, upijala svaku riječ sjećanja i vrtila u glavi po tko zna koji put u riječi sevdalinke „Žute dunje”.