LUNA PARK

Svake kalendarske godine polovinom prosinca na Beogradskom sajmu otvarao se Novogodišnji sajam. U nekoliko sajamskih hala izlagala se roba široke potrošnje i prodavala. Moglo se kupiti, kako se kaže, od igle do lokomotive. Između hala na ogromnom otvorenom prostoru prostirao se lunapark. Odlazili bismo na sajam prijepodne, vraćali se kući u večernjim satima. Po dolasku bi odabrali jednu od hala gdje se nudilo sve i svašta, obilazili bismo štandove i kupili po koju sitnicu. Ja bih najčešće po ulasku na sajam kupila neko toplo pecivo i potom obilazila štandove. Posebno su bili interesantni štandovi iz stranih zemalja, najčešće Indije. Šarenilo boja, materijala i mirisa. Indijska roba je bila jeftina. ali slabije kvalitete. Najčešće sam se zadržavala na štandu gdje se prodavao tekstil. Znalo se naći jeftinih odjevnih predmeta. Najčešće sam kupovala tunike koje se poslije pranja nisu trebale peglati, a nosili smo ih preko traperica. Ponekad se znao kupiti i pokoji suvenir, figura životinje ili božanstva.

Posebna atrakcija bio je ogroman lunapark koji  je obilovao različitim mogućnostima zabave. Našu pažnju su privukli različiti vrtuljci koje do tada nismo imali prilike posjetiti. Vlak smrti, ogromna željeznica koja se do tada mogla vidjeti samo u igranim filmovima. Kad sam sam vidjela gdje sve ide i kako se okreće, vlak smrti me u isti mah privlačio i ulijevao ogromni strah. Sjedala su bila namijenjena za četvero ljudi, dvoje nasuprot dvoje. Kad smo sjeli vezali su nas pojasevima da bi po tom sa velikim nestrpljenjem čekali da vlak krene. U početku su to male uzbrdice i nizbrdice, okretanja u krug, kasnije, sve veće i opasnije, brzina vlaka sve brža i brža. Ljudi najčešće vrište, viču...U početku sam se smijala, vrištala kao i svi oko mene, a onda sam bukvalno zanijemila od straha. Ne mogu opisati taj osjećaj koji ti  u potpunosti ukoči čitavo tijelo. Grčevito sam se držala za ručke i samo mislila kad će vlak stati. U tim momentima ništa ti nije važno, već da ostaneš živ. Pri jednom spiralnom vrtlogu, strašno mi se zavrtilo u glavi, osjetila sam mučninu u želucu i samo čekala trenutak kad će se vlak zaustaviti. Čula sam zapomaganje mog brata „jao meni, zaustavite to, zaustavite!” Kad je vlak konačno stao, u prvom momentu ne znaš gdje si, kako otkopčati pojas, na noge ne možeš stati koliko si nesiguran. Užasno sam još bila uplašena da prvih nekoliko sekundi nisam mogla ni progovoriti. Poslije toga moraš negdje sjesti da dođeš k sebi. Komentiramo pretrpljeni strah i uz put se i smijemo, govoreći kako takvo što više ne bismo htjeli doživjeti više. Posljednja „luda zabava” tog dana je bila astronautska igla. Poluga u obliku igle sa dvije kabine, jedna nasuprot drugoj. U kabini si u stojećem položaju u kome te dobro vežu. Što te čeka, samo možeš vidjeti kad su drugi na tom mjestu. Sjećam se vrtnje gore, dolje, i poslije toga zatamnjenje; žmirim, čujem samo zvukove koji dopiru do mog uha, ali ih raspoznati ne mogu. Očajna mučnina, vrtoglavica, potpuna bespomoćnost. Nisi svjestan kad se igla zaustavi, osjećaš samo kako te nečije ruke oslobađaju iz pojasa kojim si bio vezan. Kad sam stala na tlo, znam da sam se sagnula, rukama uhvatila oko nogu i u tom položaju ostala neko vrijeme. Nisi sposoban ni za što, ne možeš hodati, govoriti, misliti. Od straha i bijesa stojim kao ukopana i pogledom tražim mog brata. Ugledam ga kako stoji kraj koša za otpatke i povraća. Takav oblik zabave više nikad si ne bih priuštila.

Svake godine smo odlazili na Novogodišnji sajam, to je bio dan za „ispunjenje želja”. Ponuda se nije bitno mijenjala od godine do godine, osim što se niz štandova s različitom gastronomskom ponudom našao na otvorenom pored lunaparka. Više nikad nisam htjela sjesti u vlak smrti, a pogotovo ne isprobavati izdržljivost na astronautskoj igli. Jedino što me je vuklo u lunapark je graja, smijeh, vriska posjetilaca koja se miješala sa zaglušujućom muzikom. Unatoč činjenici što bi mu svaki put bilo zlo, moj brat se svake godine ponovno našao u kabini astronautske igle. Tisuću puta sam se pitala što zapravo on želi sam sebi dokazati. Moj zadatak je bio samo da ga pričekam i pomognem da dođe k sebi

nakon iživljavanja. Svaki put bi iz kabine izlazio ne znajući za sebe, blijed kao krpa i izmožden, ponekad je i povraćao. U početku sam ga žalila, trčkarala oko njega dok ne dođe k sebi. Te godine je nakon izlaska iz kabine, napokon dobro izgledao, barem se tako činilo. Odlučili smo otići na ručak u jedan od mnogobrojnih malih restorančića sa bogatom gastronomskom ponudom i neizbježnim dahom starog Beograda, Skadarlijom, koja se popularno nazivala boemskom četvrti. U vrijeme Novogodišnjeg sajma, Beograd je imao dvije Skadarlije, onu pravu u srcu grada, i ovu malu na sajmu. Zajednička osobina im je bila bogata gastronomska pobuda u bezbroj malih restorana i starogradska pjesma koja se širila gotovo iz svakog restorana, zalogajnice, pivnice. Onaj posjetilac koji nije htio glazbu slušati unutar restorana, mogao je istu čuti na ulici, gdje su se međusobno mladi i stari družili ispijajući neko piće ili jeli ćevape ili pljeskavicu u lepinji. Jedan od najboljih restorana sa živom glazbom  je bio restoran Tri šešira, gdje se u svako doba dana mogao vidjeti netko iz poznatog Beogradskog umjetničko- kulturolnog društva. Sjeli smo u jedan od restorana i dobro se   sjećam, naručila sam pohani mozak. Usred objeda moj brat se digao od stola rekavši kako mu nije dobro. Ostala sam sjediti za stolom uživajući u svakom zalogaju koji sam stavljala u usta. Bilo mi je čudno što se moj brat ne pojavljuje nakon više od dvadesetak minuta. Digla sam se od stola i otišla ga potražiti. Prvo što mi je palo napamet je muški toalet. Stojim pred ulazom i osluškujem, ne čuje se ništa. Otvorim vrata, vidjevši da nema nikog, uđem. Pozovem ga imenom ne javlja se, što drugo napraviti nego ići od vrata do vrata i provjeravati. U jednom WC-u sa glavom u samoj školjki, moj brat. Pomažem mu da se ispovraća. Jedva se drži na nogama dok ga perem pored umivaonika. Izlazimo iz restorana. Pozivam taxi koji nas vozi kući. Slijedeći čitav dan je preležao. Dugo nismo spominjali taj događaj, a jednom prilikom sam ga iznenadila upitavši ga „što si htio dokazati sam sebi mučenjem u lunaparku”, bez razmišljanja je odgovorio „klin se klinom izbija”. Nasmijala sam se u sebi, odgovorivši mu tiho ”čvrsta volja ponekad nije dovoljna da bi pobijedio sam sebe”.

MATINO KUPALIŠTE

U vrijeme kad se grad Brod počeo gospodarski razvijati, širiti duž lijeve obale Save, danas gdje se nalaze betonski oblici nekog dobro zamišljenog gradskog kupališta, početkom dvadesetih godina 20. st. nastalo je prvo gradsko kupalište.  Građeno je od kvalitetnog hrastovog drveta, tada namijenjeno gradskoj gospodi. Prošireno je završetkom 2. svjetskog rata i opstalo sve do smrti Brodskog najpoznatijeg plivača i ribolovca, čiča Mate. Na kupalištu su provodila ljeta mnogobrojne generacije građana i bilo je oduvijek okupljalište obitelji sa djecom, mladih i starih. Na tom kupalištu sam proplivala i redovito dolazila i u vrijeme kad je kupalište bilo zatvoreno, ali njegov čuvar i zaštitno lice čiča Mata bio je još živ.

Završava školska godina, započinje kupališna sezona na Savi. Još uvijek osjećam onaj karakteristični miris drveta i vode na Matinom kupalištu. Sa keja stepenicama se spuštalo do drvene splavi na kojoj je bilo kupalište. Na ulazu su se kupovale karte i dobivao ključ od kabine. Iznad jednog dijela ulaza je bilo sunčalište na koje se penjala drvenim stepenicama, dio gdje smo, mi djeca, rijetko zalazili. Od ulaza uzvodno, nalazio se veliki bazen duž kojeg je postojala ograda na kojoj se često sjedilo. Čitavom dužinom bazena sve do kraja splavi, tzv. špica pružale su se kabine za presvlačenje (iznajmljivanje kabine se posebno plaćalo). Veliki bazen uvijek je bio pun kupača. Imao je dva ulaza u bazen sa prednje i stražnje strane, s uskim drvenim stepenicama. Ulazili bismo u veliki bazen tek kad bi se broj kupača na kupalištu vidno smanjio, neposredno pred zalazak sunca, ili ukoliko je na kupalištu bio Tvrtko Exle, visoki, zgodni mladić za kojim su ludovale cure. Dok je Tvrtko bio u velikom bazenu, mi djeca, bi se poredali jedan do drugo na ogradu bazena i skakali u vodu. On bi nas vadio iz vode, dizao rukama visoko i ponovno nas bacao u vodu, da bi nas potom ostavljao na ogradi, a mi smo nestrpljivo skakutali, vriskali od sreće i čekali ponovni red za skok u vodu. Mali bazen se nalazio pokraj velikog, bio je namijenjen djeci koja ne znaju plivati i u njemu smo mogli dotaknuti dno. Ulazilo se u bazen sa nekoliko stepenica duž čitave strane bazena. Stepenice su znale biti skliske, pogotovo  one koje su bile prekrivene vodom od zelenih algi. U početku smo u bazen ulazili sa koturom za plivanje dok nismo naučili plivati. Naučila sam plivati sama nakon  poduke od tate i mame. Dok smo mi plivali po bazenu, ronili i često lovili ribice u najlon vrećice, naši roditelji su bez ikakve brige sjedili pored bazena na daskama blizu ograde uz Savu. U bazenu bismo ostajali sve do momenta dok se ne bismo počeli tresti od hladnoće, ili dok nas netko od roditelja ne bi potjerao na sunce. Kava su to bila divna ljeta, bez previsokih temperatura i nepodnošljivih sparina. Pred ulaskom u mali bazen bile su kabine, među njim i ona sa brojem 29, kabina u kojoj smo uvijek ostavljali stvari. Iza kabina spomenuti špic, dio gdje se najčešće sjedilo i sunčalo. Između špica i malog bazena odskočna daska okrenuta prema Savi na koju se čekao red za skok u vodu.Između velikog i malog bazena, na strani prema Savi, toranj za skokove u vodu. Sa tornja su skakali samo dobri kupači i odvažni mladići. Moj otac se isključivo kupao u Savi, bio je izuzetno dobar plivač, bivši veslač poznatog Brodskog četverca sa kormilarom, vrlo čest bi preplivavao korito Save sa Slavonske na Bosansku stranu. On nas je natjerao da s kolutovima plivamo duž kupališta, a kad smo proplivali, neposredno pred odlazak kući, kad je na kupalištu ostajao manji broj ljudi, da zajedno s njim plivamo u Savi.

Neradnim dano smo na kupalište odlazili na čitav dan. Mama bi prije polaska spremala hranu, koja se, ne znam zašto, sa posebnim apetitom jela na kupalištu. Vrlo često smo znali na ulasku u samo kupalište, gdje su se prodavale karte, znali kupovati perece. Taj dan je mama u kabini pripremila objed i pozvala mene i brata da izađemo iz vode i pojedemo ga u kabini. Muka nam je od pomisli da iz kabine ne smijemo izaći dok ne pojedemo pripremljeno. Objed se sastojao od komada kruha i pohane šnicle, sječene rajčice. Nas dvoje stojimo u zatvorenoj kabini i ne možemo  jesti, izlaska iz kabine nema dok se jelo ne pojede. Sine mi divna ideja, baciti ćemo kruh i šniclu između dasaka na podu kabine u vodu. Bacila sam svoju porciju, odmah za mnom brat. Otvaramo vrata kabine i izlazimo van. Mami smo bili odmah sumnjivi, prebrzo smo pojeli. Ulazi u kabinu, poziva nas unutra pokretom ruke, saginje se i pogleda u vodu između dasaka na podu. Vidjela je kako komad kruha pluta na vodi i šniclu koja je zaostala na dasci ispod poda kabine. Bez riječi je svakom opalila pljusku po licu i taj dan kupanja za nas dvoje više nije bilo.

Poslije smrti čiča Mate ostao je mali splav na koji je dolazila uvijek ista skupina kupača, a za sve veći broj građana glavno kupališno mjesto seli se na Poloj.

KRUH

Kao mladi, vrlo često smo zalazili u klub koji smo popularno nazivali „kod Tvrtka”. Nalazio se u današnjoj Štamparevoj ulici (tada se zvala Karadžićeva) u okviru stare obiteljske kuće Exlovih. Klub se sastojao od dva prostora, restorana u podrumu i otvorenog prostora u dvorištu zgrade u koji se ulazilo s ulice. Slušala se dobra muzika, uvijek se skupljao poznati krug ljudi, mjesto koje smo neizmjerno voljeli. Radnim danom smo popili neko piće, popričali sa poznatim ljudima, a vikendom redovito ostajali do kraja radnog vremena. Bez obzira što u dvorištu nije bilo predviđenog prostora za ples, poneseni dobrom muzikom, rijetko tko je znao ostati za stolom. Nakon zatvaranja kluba, ukoliko je vani bilo toplo, odlazilo se do Save gdje bi sjedili na keju i pričali.  U tim godinama su ti noći prekratke, vrijeme kao da curi niz prste, a priče i smijeha nikad dosta. Često smo se prisjećali dogodovština iz gimnazijskih dana, muzike koju smo slušali, neprežaljenih ljubavi...Čekali smo u noći petak na subotu, rane jutarnje sate, kada bi oko 4 sata ujutro, prolazeći kroz Karadžićevu ulicu, prošli pored gradske pekare. Miris svježe pečenog kruha širio se ulicom. Uvijek je netko iz društva bio zadužen da pokuca na prozor, nadajući se da će netko čuti i otvoriti. Ukoliko bi netko iz pekare otvorio prozor kupovali smo još vrući kruh. Jedan bi odmah podijelili između sebe i jeli ga sa neopisivom strašću, kao da se radi o najfinijem kolaču. Hrskava, topla korica kruha se topila u ustima. Drugi kruh smo nosili kući. Ništa nam slađe nije bilo od posljednjih zalogaja toplog kruha kod Crnog križa, gdje bi se rastajali uz dogovor za ponovni sastanak kod Tvrtka iste večeri.Vraćamo se jedne noći kući, još je mrak, ja u ruci nosim veknu svježe pečenog kruha. Ulazimo u stan, u predsoblju ostavljamo cipele i tiho šapućemo ne bismo li probudili roditelje. Ostavljam veknu kruha na kuhinjskom stolu, i tiho, na prstima ulazimo u našu sobu. Iznenadi nas mama na vratima kupaone, vidjevši nas obučene reče: „gdje se vas dvoje spremate u ovo doba  noći?” Odgovaramo joj kroz smijeh, spremamo se na spavanje. Mama sva u čudu pita koliko je sati, jer nije se smjelo dolaziti u ranim jutarnjim satima. Kad je čula da je oko 5 sati ujutro, u bijesu je odgovorila „razgovarati ćemo za ručkom”. Nije se, rekoh, kući iz noćnog provoda smjelo dolaziti u ranim jutarnjim satima. Pokupili smo se u sobu mumljajući, opet ćemo slušati isto predavanje. Kad bi smo se svi četvero našli za ručkom, mama bi započela priču: „recite ocu kad ste se vratili kući”.  Nas dvoje bismo se pogledali. Nakon toga znalo se da ću ja uvijek odgovoriti: „oprostite nam, čekali smo da kupimo svježi kruh”. Tata bi strogim pogledom pogledao nas, pa mamu, sagnuo bi glavu prema stolu i počeo da se smije, rekavši „ gluplji izgovor za dolazak kući u ranim jutarnjim satima još u životu nisam čuo.  Nakon toga više nikad nismo raspravljali o vremenu kada ćemo iz noćnog provoda vikendom dolaziti kući.