Bijelo dugme najpopularniji je i najprofitabilniji jugoslavenski glazbeni pa i općelkulturni proizvod.
U realsocijalističkoj kulturi, to je bio jedini proizvod koji je funckionirao onako kako su funkcionirali veliki bendovi na Zapadu u tom vremenu. Dušan Vesić (Beograd, 1959.), autor knjige "Šta bi dao da si na mom mjestu", u Hrvatskoj objavljene u izdanju Naklade Ljevak, ustvrdio je da je to jedina grupa muzičara koja se u bivšoj državi, u tom vremenu, od muzike mogla gotovo obogatiti.Sve ostalo je povijest. Kad na Bijelo dugme gledamo iz ove perspektive, sve nam se čini bitno drugačije nego što je bilo (i značilo) u vremenu kad je taj bend nastajao i razvijao se. Zato su sva naklapanja o tome kakav je to bend bio iz ove perspektive pogrešna i površna. Ne mogu za sebe reći da sam neki ludi fan Bijelog dugmeta, ali moram poštovati činjenice. A činjenice govore da je to bend koji je prodao milijune albuma i koji je petnaest godina bio općejugoslavenska glazbena ikona. Nisam baš ljubitelj Cristiana Ronalda, ali ne mogu mu osporavati sve što je u nogometu postigao.
Vesićeva knjiga pruža sjajan uvid u funkcioniranje Bijelog dugmeta i u sve ono što je taj bend okruživalo. Autor već u predgovoru upozorava čitatelje da je Bijelo dugme njegov bend, pa da je to i u neku ruku autobiografska knjiga. Kritičari lika i djela Gorana Bregovića vjerojatno će pronaći niz zamjerki ovoj knjizi, ali kao što rekosmo, autor se još u predgovoru izjasnio, pa onda i čitatelj zna na čemu je. A to "na čemu je" je jednostavno dinamično i uzbudljivo štivo koje i meni, koji sam u vrijeme Bijelog dugmeta bio klinac i tek "rubno" doživljavao njihovu megapopularnost, pruža sjajan uvid u razdoblje koje se iz ove perspektive i ne čini tako lošim. Uostalom, samo album "Šta bi dao na mom mjestu" prodan je u više od 200.000 primjeraka. Danas je i 20.000 sjajna tiraža...
Od 18. studenog 1974., kad je objavljen prvi album Bijelog dugmeta "Kad bi bio bijelo dugme", započelo je suvremeno razdoblje jugoslavenske zabavne muzike. Više ništa neće biti kao prije, na mnogo razina. Za Bijelo dugme već i prije prvog albuma. Naime, već nakon prvog singl LP-a, njihova je cijena za koncertne nastupe bila najveća u Jugoslaviji, kako pedantno bilježi Vesić.
Uostalom, i veliki je Veselko Tenžera odmah na počektu njihove karijere, ovako pisao o Dugmetu:
- Publika je dočekala svoj zvuk, po mjeri svog doba. Bijelo dugme je svojim moćnim zvukom zasjeklo u najšire mase slušateljstva. Stanoviti folklorni elementi koje kritika, čini mi se, precjenjuje, suobraženi novim ritmovima, potpunoma su gubili folklorno značenje i postajali elementima kolektivnog sjećanja koje je vezivalo njihovu publiku. Ono što je za američke rockere bila jazz-glazba, za mlade Sarajlije bili su upravo ti elementi kolektivnog sjećanja, te gotovo genetske poruke, ti zvuci i te riječi u kojima se nagomilalo pamćenje generacija.
Vesićeva je knjiga i dragocjeni dokument o tome koje je svoje promjene "Dugme" prolazilo i bez obzira na sve lomove, na sceni ostalo neprikosnoveno. Još 28. kolovoza 1977. veliki mag promocije Goran Bregović odigrao je na pravu kartu s besplatnim koncertom na Hajdučkoj česmi. Trebalo je imati hrabrosti za takav potez u tom trenutku, a taj je potez vjerojatno i odredio sudbinu i njega i benda. Nakon toga, samo je nebo bilo granica. Mijenjali su se pjevači, mijenjao sastav grupe, ali rezultat je uvijek bio "tu negdje" - vrh. Nisu mi nešto draga posljednja dva Dugmetova albuma, ali ovih sam ih dana ponovno preslušavao i s ove distance stekao malo pozitivniji uvid.
Uostalom, i Guardian je "tek" 1987. otkrio Dugme i Bregovića pa Bregoviću tepao da mu je potez sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom kao pjevačem na razini "neke vrste državnog udara". Knjiga ima i emotivni krešendo, a on se zove Goran Ivandić Ipe. Njega je zvjezdani život više kaznio nego mazio pa je tako zbog uživanja droge završio u zatvoru početkom 80-ih u režiji kasnije slavnog sarajevskog inspektora Amira Latića, da bi život tragično skončao (samoubojstvom?) u beogradskom Hotelu Metropol. Usred svih patnji koje su nam se početkom 90-ih godina događale, taj tragični događaj iz 13. siječnja 1994. nije dobio zasluženu pozornost. Vesićeva knjiga to donekle ispravlja.
Bregoviću se često imputira plagijatorstvo, možda i više u razdoblju njegove karijere nakon Dugmeta. On sam je o tome rekao sljedeće:
- Mene možda može da povuče nečiji stih čak i cijelog da ga uzmem i prepišem- zato što se prema njemu odnosim kao prema prirodi: kao što čovjek uzima zalazak sunca i stavlja ga u pjesmu, ja tako mogu da uzmem komad tvoje pjesme jer mislim da je to jednostavno jedna novostvorena priroda koja je ravnopravna u odnosu na zalazak sunca. Nemam nikakvih ograničenja u odnosu na to, niti mislim da radim nešto nemoralno, zato što je to naprosto jedan odnos prema prirodi, izjavio je Bregović još davnih dana na prigovore da je za pjesmu "Đurđevdan" prepisao dio stihova Đorđa Balaševića.
I ostat će tako i do današnjih dana - neki Bregovića slave kao muzičkog genija, drugi ga nazivaju "plagijatorom" i "lopovom". On je vjerojatno pomalo i jedno i drugo. Ipak, teza da je Bregović "poseljačio" domaću muziku nikako ne stoji. Elemente narodne muzike i folka vješto je ubacio u svoje ideje. Jako je dobro znao, i u tome uspio, da se rock ruralnim krajevima može približiti samo tako da i u svoje "okrilje" uzme i nešto seoske tradicije. Jugoslavija prije Bregovića i Dugmeta nije slušala "pravovjerni" rock, kako to Vesić lijepo primjećuje.
- Većina popularne muzike stvorene na području bosanskog, hrvatskog ili srpskog jezika poslije 1974. godine nosi u manjoj ili većoj mjeri miris i okus Bijelog dugmeta. Svi narodi na svijetu imaju muziku kakvu zaslužuju, ispravno zaključuje Vesić.
seebiz
Vesićeva knjiga pruža sjajan uvid u funkcioniranje Bijelog dugmeta i u sve ono što je taj bend okruživalo. Autor već u predgovoru upozorava čitatelje da je Bijelo dugme njegov bend, pa da je to i u neku ruku autobiografska knjiga. Kritičari lika i djela Gorana Bregovića vjerojatno će pronaći niz zamjerki ovoj knjizi, ali kao što rekosmo, autor se još u predgovoru izjasnio, pa onda i čitatelj zna na čemu je. A to "na čemu je" je jednostavno dinamično i uzbudljivo štivo koje i meni, koji sam u vrijeme Bijelog dugmeta bio klinac i tek "rubno" doživljavao njihovu megapopularnost, pruža sjajan uvid u razdoblje koje se iz ove perspektive i ne čini tako lošim. Uostalom, samo album "Šta bi dao na mom mjestu" prodan je u više od 200.000 primjeraka. Danas je i 20.000 sjajna tiraža...
Od 18. studenog 1974., kad je objavljen prvi album Bijelog dugmeta "Kad bi bio bijelo dugme", započelo je suvremeno razdoblje jugoslavenske zabavne muzike. Više ništa neće biti kao prije, na mnogo razina. Za Bijelo dugme već i prije prvog albuma. Naime, već nakon prvog singl LP-a, njihova je cijena za koncertne nastupe bila najveća u Jugoslaviji, kako pedantno bilježi Vesić.
Uostalom, i veliki je Veselko Tenžera odmah na počektu njihove karijere, ovako pisao o Dugmetu:
- Publika je dočekala svoj zvuk, po mjeri svog doba. Bijelo dugme je svojim moćnim zvukom zasjeklo u najšire mase slušateljstva. Stanoviti folklorni elementi koje kritika, čini mi se, precjenjuje, suobraženi novim ritmovima, potpunoma su gubili folklorno značenje i postajali elementima kolektivnog sjećanja koje je vezivalo njihovu publiku. Ono što je za američke rockere bila jazz-glazba, za mlade Sarajlije bili su upravo ti elementi kolektivnog sjećanja, te gotovo genetske poruke, ti zvuci i te riječi u kojima se nagomilalo pamćenje generacija.
Vesićeva je knjiga i dragocjeni dokument o tome koje je svoje promjene "Dugme" prolazilo i bez obzira na sve lomove, na sceni ostalo neprikosnoveno. Još 28. kolovoza 1977. veliki mag promocije Goran Bregović odigrao je na pravu kartu s besplatnim koncertom na Hajdučkoj česmi. Trebalo je imati hrabrosti za takav potez u tom trenutku, a taj je potez vjerojatno i odredio sudbinu i njega i benda. Nakon toga, samo je nebo bilo granica. Mijenjali su se pjevači, mijenjao sastav grupe, ali rezultat je uvijek bio "tu negdje" - vrh. Nisu mi nešto draga posljednja dva Dugmetova albuma, ali ovih sam ih dana ponovno preslušavao i s ove distance stekao malo pozitivniji uvid.
Uostalom, i Guardian je "tek" 1987. otkrio Dugme i Bregovića pa Bregoviću tepao da mu je potez sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom kao pjevačem na razini "neke vrste državnog udara". Knjiga ima i emotivni krešendo, a on se zove Goran Ivandić Ipe. Njega je zvjezdani život više kaznio nego mazio pa je tako zbog uživanja droge završio u zatvoru početkom 80-ih u režiji kasnije slavnog sarajevskog inspektora Amira Latića, da bi život tragično skončao (samoubojstvom?) u beogradskom Hotelu Metropol. Usred svih patnji koje su nam se početkom 90-ih godina događale, taj tragični događaj iz 13. siječnja 1994. nije dobio zasluženu pozornost. Vesićeva knjiga to donekle ispravlja.
Bregoviću se često imputira plagijatorstvo, možda i više u razdoblju njegove karijere nakon Dugmeta. On sam je o tome rekao sljedeće:
- Mene možda može da povuče nečiji stih čak i cijelog da ga uzmem i prepišem- zato što se prema njemu odnosim kao prema prirodi: kao što čovjek uzima zalazak sunca i stavlja ga u pjesmu, ja tako mogu da uzmem komad tvoje pjesme jer mislim da je to jednostavno jedna novostvorena priroda koja je ravnopravna u odnosu na zalazak sunca. Nemam nikakvih ograničenja u odnosu na to, niti mislim da radim nešto nemoralno, zato što je to naprosto jedan odnos prema prirodi, izjavio je Bregović još davnih dana na prigovore da je za pjesmu "Đurđevdan" prepisao dio stihova Đorđa Balaševića.
I ostat će tako i do današnjih dana - neki Bregovića slave kao muzičkog genija, drugi ga nazivaju "plagijatorom" i "lopovom". On je vjerojatno pomalo i jedno i drugo. Ipak, teza da je Bregović "poseljačio" domaću muziku nikako ne stoji. Elemente narodne muzike i folka vješto je ubacio u svoje ideje. Jako je dobro znao, i u tome uspio, da se rock ruralnim krajevima može približiti samo tako da i u svoje "okrilje" uzme i nešto seoske tradicije. Jugoslavija prije Bregovića i Dugmeta nije slušala "pravovjerni" rock, kako to Vesić lijepo primjećuje.
- Većina popularne muzike stvorene na području bosanskog, hrvatskog ili srpskog jezika poslije 1974. godine nosi u manjoj ili većoj mjeri miris i okus Bijelog dugmeta. Svi narodi na svijetu imaju muziku kakvu zaslužuju, ispravno zaključuje Vesić.
seebiz
