"Mašta i sposobnost da se zamisli nešto novo i drugačije bit će od ključne važnosti."




Milena Benini diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na sveučilištu u Oxfordu, a u zagrebačkom Centru za ženske studije završila program feminističkog pristupa popularnoj kulturi. Benini je nagrađivana spisateljica, prevoditeljica i urednica, i jedna od najznačajnijih hrvatskih SF autora. S Benini razgovaramo o važnosti vježbanja mašte, spekulativnoj fikciji i utopijama i načinima na koje nam književnost može pomoći promatrati, ali i nadići trenutne krize.

Kao autoricu koju posebno zanima spekulativna fikcija kao žanr koji zamišlja što je moguće, ali i vjernu čitateljicu takvih djela – je li vas iznenadila kriza kojoj trenutačno svjedočimo, pandemije i potresi?

I jest i nije. S jedne strane, naravno da nitko ne očekuje svjesno da će ga zadesiti baš ovakva vrsta katastrofe, pogotovo ne u kombinaciji. S druge strane, puno bi me više iznenadila pojava Godzille ili vanzemaljaca. Ozbiljno govoreći, pojave novih i opasnih virusa su zapravo nešto  čemu smo svjedočili nekoliko puta u nedavnoj povijesti. To što smo ih do sada uspješno zaustavljali pri puno manjim razmjerima epidemije bilo je više pitanje sreće nego ičeg drugog.

I ova pandemija mogla se obuzdati da je sustav bio drugačiji, ali, nažalost, ljudi su uglavnom uvjereni da neće baš njih sve dok im netko blizak ne nastrada. U tom smislu, nije me iznenadilo što je došlo do pojave pandemije; iskreno, više me iznenadilo koliko se svijet ipak većinski bio u stanju disciplinirati i poslušati stručnjake. To je nešto što je zadnjih desetak godina počelo izgledati kao SF...

U srži SF-a upravo je vježbanje mašte, a SF je, govorili mi o spekulativnoj fikciji, znanstvenoj fantastici ili fantasyu, istinski mijenjao svijet – brojne su misli prvotno iznesene u SF-ovima kasnije pronašle put u naše svakodnevice, iako mainstream ponekad ne poznaje taj izvor. Možete li navesti neke primjere, neka djela za koja je važno da znamo njihov utjecaj na naše živote?

Utjecaj esefičnih koncepata na tehnologiju je, čini mi se, ipak u priličnoj mjeri poznat, od Julesa Vernea i njegove zamisli o raketi za Mjesec do Arthura C. Clarkea i famozne priče o tome kako je, za potrebe filma 2001.: Odiseja u svemiru napisao upute za upotrebu WC-a u svemirskoj stanici, tj. u bestežinskom stanju, da bi kasnije, kad se doista pojavila potreba za time, upravo te njegove upute za upotrebu poslužile kao putokaz inženjerima koji su onda razvili stvarne verzije.

Ono što mi se, međutim, čini možda još i važnijim je sociološka, "mekana" strana znanosti koja se pojavljuje u mnogim djelima spekulativne fikcije. Kako kaže Ursula K. Le Guin, zadaća pisaca nije da predviđaju budućnost, već da lažu. Ali kroz te "laži" onda, naravno, propituju drugačije mogućnosti svijeta i međuljudskih odnosa. Tu, čini mi se, leži najvažniji utjecaj spekulativnosti: pokazuje nam da je drugačiji svijet moguće zamisliti, a što možemo zamisliti, možemo i ostvariti. U tom pogledu, osim Le Guin, vjerojatno je najzanimljivije promatrati autore kao što su William Gibson, koji je svoj roman Neuromancer napisao na pisaćem stroju, a praktički je predvidio promjenu društvenih odnosa koje će donijeti širenje interneta, ili China Mieville, koji kroz grotesku i fantastiku propituje odnose u današnjem društvu.

"Vježbanje mašte opasno je za one koji profitiraju od trenutnog poretka stvari jer ima moć da pokaže da trenutno stanje nije permanentno, nije univerzalno, nije nužno", piše Le Guin u The wave in the mind: Talks and Essays on the Writer, Reader and the Imagination. Možemo li proširiti tu Ursulinu misao, pronaći još riječi za opisati i objasniti zašto je važna mašta?

Ursula Le Guin rekla je isto tako i da mnogi SF optužuju kao "eskapizam", odnosno bijeg od stvarnosti, pa dodala "a znate tko se boji bijega? Tamničari." Time je, mislim, sve objašnjeno. Ako se u umjetnosti –ili razmišljanju općenito – ograničimo samo na oponašanje realnosti, nikad nećemo doći ni do čega novoga. U današnjem trenutku, kad doslovno gledamo kako se društveni sustav koji smo do sad imali ljulja i tek što se nije urušio, mislim da je važnije nego ikad pronaći nove vizije, jer ćemo u suprotnom ostati osuđeni samo na ruševine nečeg što nećemo ni moći ponovno izgraditi. A baš u tom smislu, mašta i sposobnost da se zamisli – pa onda i ostvari – nešto novo i drugačije bit će od ključne važnosti.

Već sada se, na primjer, pojavljuju mnogi teoretičari koji predviđaju da se način rada "od kuće" nikad više neće vratiti u položaj u kojem je nekad bio. Brojne države traže načine da pomognu građanima u karanteni kroz ovakvu ili onakvu financijsku potporu, otvarajući prostor za univerzalni dohodak. Neke stvari nestaju, neke možda i zauvijek, a neke koje će se vratiti neće više biti iste. Sve to zahtijevat će od nas svih da osmislimo nekakav novi način života. Bez mašte nećemo moći.

Nastavno na Ursulu, o kojoj ste i pisali i čiji rad veoma dobro poznajete, ona u jednom od posljednjih intervju, razgovarajući s Paulom Holdengraberom (Phone Call From Paul) priča o kulturi celebritija, objašnjava da miješamo "biti slavan" i "postići nešto", ne dozvoljavamo vremena za proces rasta, već se samo hoćemo instant prikazati kao "veliki". Jasno govori i o onima koji imaju i koji nemaju i ogromnom društvenom jazu. Kada objašnjavate svoj proces pisanja Mletačkog sokola, ističete da vam je bitno da u priči postoje oni koji imaju i koji nemaju, kao i da je one koji imaju moguće prepoznati po "posvemašnjem nehaju prema svemu izvan njihovih vlastitih interesa". Koliko su vam bitni klasni aspekti kreiranja priče i kakav prostor SF nudi u tom pogledu?

Ako se klasni, odnosno socio-ekonomski aspekt priče zanemari, za to mora postojati nekakav razlog: u Star Treku, recimo, klasni element praktički je odstranjen kroz premisu, pa to može imati smisla. No kad pišemo o bližoj budućnosti, kao što je to slučaj u Mletačkom sokolu, onda bi zaobilaženje ekonomskih podjela bilo neoprostiv propust. Naravno, nisam ni približno jedina koja to radi: između ostaloga, SF je vrlo zahvalan alat za propitkivanje društvenog ustroja i njegovih posljedica.

Kao što se može ekstrapolirati iz postojećih znanstvenih spoznaja o tome kako funkcionira svemir, može se ekstrapolirati i iz poznavanja funkcioniranja društva. Kad se to dobro napravi, podiže zrcalo prema sadašnjosti i možda baca svjetlo na neke stvari koje prolaze ispod radara. Među sjajnim primjerima moram i opet spomenuti Williama Gibsona, čija sva djela imaju u sebi bitan socio-ekonomski element, a naravno i Le Guin, koja je napisala vjerojatno najbolji anarhistički roman svih vremena, The Dispossessed.


"Novac ne postoji u 24. stoljeću", objašnjava kapetan Jean Luc Picard, u jednom od Star Treka filmova, onom iz 1996. godine. "Stjecanje bogatstva više nije pokretačka snaga u našem životu. Radimo na boljitku sebe i ostatka čovječanstva. " Osim ovog i ovakvih momenata, možete li izdvojiti neke važne i vama drage SF-ove koji zamišljaju svijet u kojem kapitalizma više nema?

Star Trek je ona iznimno rijetka pojava, uistinu utopistički SF, koji zamišlja društvo bez novca, u kojem su istraživanje i napredak ciljevi sami po sebi. Takva je pretpostavka rijetka između ostaloga i zato što zahtijeva neki vanjski izvor sukoba – u Star Treku su to obično druge civilizacije koje još nisu stigle na tu razinu razvoja. Većina drugih utopijskih vizija obično se s vremenom pokaže kao anti-utopija, savršenstvo s nekim kobnim nedostatkom, ili utopija koja funkcionira kao takva samo za neke – što je, faktično, situacija koju imamo već i danas.

Ipak, vrlo je zanimljivu viziju ponudio recimo Cory Doctorow u svom romanu Down and Out in the Magic Kingdom, u kojem je jedna vrst reputacije zamijenila novac, kao i već spomenut roman Ursule Le Guin koji opisuje uistinu anarhističko društvo koje nije savršeno, ali uspijeva funkcionirati, rasti i razvijati se usprkos poteškoćama.



"Lako je biti svetac u raju" (Foto: Star Trek DS9) "Lako je biti svetac u raju" (Foto: Star Trek DS9)




Dotičete se u svome pisanju i okolišnih tema i klimatskih promjena. U vašim romanima pojavljuju se i ploveće lažne Venecije, koje mijenjaju onu pravu koju je progutalo more. Kako vidite značaj obrade tih tema, nadilaze li one kod vas element nužan/zgodan za osmišljavanje priče, jesu li više od "dobre pozadine" za pisanje?

Svaka dobra priča je zapravo priča o ljudima. Ono što SF pruža kao dodatnu mogućnost jest upravo odabir "pozadine". Kvalitetan SF uvijek će tu pozadinu ispredati iz postojećih elemenata. Klimatske promjene jedan su od bitnih elemenata s kojima se trenutačno suočavamo; pisati o budućnosti Zemlje, a ne obazirati se na tu činjenicu bilo bi smiješno. Zato sam u Mletačkog sokola uključila podizanje razine mora, kao i stvaranje lažne Venecije (što je povezano, naravno, i s time kako turizam bezočno guta gradove koji prvenstveno od njega žive, kao što su Venecija ili Dubrovnik).

No i u romanu smještenom u bitno udaljeniju budućnost, Prodavač snova, također sam se poslužila promjenom zemaljske klime kao jednim od motiva. To je tema koja mi se čini jako bitnom, zbog toga što bi nam mogla promijeniti živote još dublje nego što je to učinio korona virus. No i opet, priče, bar one koje ja volim pisati i čitati, govore prvenstveno o ljudima, i o tome kako reagiraju na ono što ih okružuje i što im prijeti.

U eseju u kojem piše o limitima utopije China Miéville tvrdi da su utopije neophodne, ali nisu dovoljne, jer, kao što ste već i vi spomenuli - vrlo lako možemo živjeti u utopiji – ali utopiji koja nije naša. Kapitalizam je za neke sigurno utopija, iako za većinu ljudi nije. Ono što je zanimljivo jest da Mieville ističe važnost emocija za današnje osmišljavanje utopije. "Treba nam utopija, ali pokušati misliti utopiju na ovom svijetu, bez bijesa, bez ljutnje, je popustljivost koju si ne možemo priuštiti", piše Mieville. Slažete li se s njime, koliko je bitno da ne izostavljamo emocije kao činjeničnost života i bića?

U tom eseju, Mieville govori o tome da su bijes, ljutnja, pa čak, ako se dobro sjećam, i mržnja, elementi koji su nam neophodni da bi utopije koje zamišljamo ovog časa, s ove strane kapitalizma, bile efektne, da bi nam dopustile da se izmaknemo iz donedavno nezamislivo nepromjenjivog modela kapitalizma. Nadovezuje se tu i na Majakovskog i na Dylana Thomasa, naravno na drugačije načine, ali s istom idejom: kad se suočimo s nepravdom i zlom, moramo bjesniti protiv njih, jer u suprotnom nećemo ništa poduzeti da ih ispravimo. Rješenja za klimatsku krizu koja zamišljaju neku tehnološku utopiju bez promjene podložne društvene i ekonomske paradigme ne mogu nam pružiti stvarnu utopiju, pa čak ni stvarno rješenje postojećih problema.

Istovremeno, međutim, suočavamo se s problemom što su takve negativne emocije – bijes, ljutnja – izrazito obilježene u današnjem društvu, i često se, čim se pojave, otpisuje sve što iza njih može stajati, ma koliko opravdano bilo. Ta "kontrola tona" je, naravno, samo jedan od načina kako se zadržava status quo: govoreći s pozicije moći, lako je ostati hladne glave, a kad obespravljeni progovore, njihov bijes lako je otpisati na "emocionalnost" i "nekontroliranost" ili "nerazumnost", umjesto ga pripisati pravim razlozima i izvorima iz kojih dolazi.

U tom smislu, beletristika svake vrste puno je zahvalniji prostor nego recimo teorijski tekst ili politička debata, jer se emotivnost ljudskih bića smatra generalno prihvatljivom kad se odvija na papiru ili na ekranu. A kad se radi o utopijskim tekstovima, dodatno je zanimljivo koliko se često pojavljuju distopijske vizije koje se navodno baziraju na "racionalnoj" utopiji koja je zanemarila emotivnost ljudskih bića, od Huxleyja na dalje. I uvijek se upravo taj emotivni faktor pokaže kao ključan ili za obaranje i uništenje distopije, ili za obaranje i uništenje junaka koji nas kroz nju provode. Gotovo da bi se moglo reći da je literarni konsenzus da utopije moraju biti lišene emocija da bi mogle funkcionirati, i da baš zbog toga, naravno, ne mogu opstati. I opet, moram spomenuti Ursulu Le Guin, čiji neuredni anarhizam prihvaća i emocionalnost ljudskih bića. No inače je to iznimno rijetko, možda i zato što je mnoštvo SF-a u tzv. zlatnom doba zamišljalo apsolutno racionalne, tehnokratske utopije uopće ne propitujući njihovu ostvarivost u odnosu na ljude; ali i likovi su u to doba bili uglavnom nositelji ideja, a ne detaljno karakterizirani, uvjerljivi ljudi, pa je to lakše prolazilo.


Ovih dana, kada promatramo rad onih koji su na "prvim frontama" društva, vrlo je lako uočiti velik broj žena – medicinske sestre, blagajnice, učiteljice, čistačice. Iako nepravedno biva stavljan u sekundarnu ladicu književnosti, SF su u Hrvatskoj uvelike obilježile žene, a indikativno je i da SFera  – naša najveća i najstarija nagrada za to područje, ima 25% nagrađenih žena, što možda zvuči malo, ali je više nego ijedna druga nagrada. I sama ste se bavili pitanjima uvažavanja ženskog rada, kao i specifičnostima hrvatske SF scene – možete li reći nešto više o tome?

Mislim da je taj postotak možda čak i porastao u međuvremenu, no u svakom slučaju, činjenica jest da su žene u hrvatskom SF-u snažnije prisutne i cijenjene nego u većini ostatka književnosti. To je inače vrlo neobično za SF, koji je dugo godina bio u svijetu promatran kao neka vrsta Tmuškog žanra, kojim se žene ne bave i ne zanima ih. U posljednjih desetak godina se to i u svijetu počelo mijenjati, pa su žene znatno prisutnije u žanrovskim nagradama i izvan Hrvatske, no još je uvijek neobično, na primjer, koliko je žena aktivno na sceni. Naše predstavnike na europskim i svjetskim konvencijama često pitaju "kako ste to postigli?", uvjereni da je u pitanju bila neka komplicirana socio-politička akcija.

A zapravo je odgovor relativno jednostavan: mi smo imali deklariranu jednakost spolova u bivšoj državi, i to je proizvelo drugačiji odnos s jedne strane – recimo, časopis Sirius je svake godine imao poseban broj posvećen autoricama, ali i inače je objavljivao i ženske i muške autore podjednako – a onda su generacije koje su uslijedile naprosto to prihvatile, i pitanje "prihvatljivosti" žena u žanru naprosto se nikad nije ni postavilo, nego je bilo posve normalno da smo tu zajedno svi. U tom smislu je prostor SF-a u Hrvatskoj mnogim drugim zemljama – SF.

Zaključno, može se reći da SF, kao nijedan drugi žanr, pruža čitateljima da zamišljaju alternativne budućnosti, a to je posebno važno u teškim vremenima, kada nam trebaju, kako ih je (spomenut ćemo je još jednom) Le Guin opisala "vizionari i realisti veće realnosti". Zašto je važno uputiti ljude SF, čitanju SF-ova, ali i razvijanju i njegovanju SF-ovskog načina razmišljanja?

Svako razmišljanje koje izlazi iz okvira svakodnevice je dobro, jer nam omogućuje da si stvorimo predodžbu potencijalne drugačije realnosti. To može biti realistična ekstrapolacija, kad uzmemo svijet kakav imamo danas i samo pokušamo vidjeti kamo će nas to odvesti, ali i posve alternativan svijet koji će nam pokazati kako se ljudska bića ponašaju u određenim okolnostima. Sve su to putovi koji nam šire horizonte, i uče nas razmišljati na način drugačiji od onog posve uobičajenog i pravocrtnog.

To je oduvijek bila važna sposobnost, a danas je dvostruko važna, jer smo usred zamaha promjena koje je teško i pojmiti, a kamoli shvatiti kako bismo s njima mogli izaći na kraj. SF i esefično razmišljanje svakako mogu pomoći u tome. Da ne govorim da čitanje o zmajevima i izvanzemaljcima može pomoći i da lakše prihvatimo ove relativno vrlo sitne različitosti koje razdvajaju nas ljude tu na Zemlji.

h-alter