Buljuk izbornih luzera kameleonskih gena tipa „u se, na se i poda se“ – profesionalnih politikanata, žetončića, uhljeba, polit-ideološki nebinarnih, injsl. – već je u polusagnutomu niskom startu.
Mudar bi i polit-ideološki neostrašćen pûk s punim iskustvom života u 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti te tri desetljeća u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj odmahnuo rukom na ultimatum HDZ-DP-ovoj vladi izvjesnog dojdeka (1992. godine) iz američke emigracije – navodno odgojenoga u hrvatskomu katoličkom obiteljskom duhu – lijepoga nehrvatskog imena Stephen Nikola Bartulica. U ime HDZ-u koalicijskoga Domovinskog pokreta (DP), je li, taj mučitelj tečnoga hrvatskog jezikom nakaradnim rečenicama i čudnim američkim naglascima (sic transit) siluje ovih dana javni prostor uvjetovanjem svoje potpore vladi Andreja Plenkovića i Ivana Penave „vraćanjem Hrvatske Hrvatima“ (sic transit), ideološkom dekolonizacijom zemlje, otvaranjem konzularnih ureda za iseljenike radi masovnog povratka u Hrvatsku te osnivanjem muzeja za zločine komunističkog terora. Što se babi snilo, to se babi zbilo, poručuje jedna hrvatska narodna posprdnica, prispodobiva uzrocima i posljedicama Bartuličina bijesnog pohoda na vrijednosti, koje su CRO žitelji do sada smatrali normalnim stečevinama tzv. demokracije.
Bartulica jamačno ima neku računicu zašto tako ljutito maše svojim saborskim mandatom: ili ga gazde nisu u podjeli izbornog plijena uzeli u obzir kako je očekivao ili pak živi u nekom paralelnom političkom svemiruUgledni povjesničar s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Hrvoje Klasić, znanstvenik s međunarodnom rejtingom, ironizirao je u razgovoru za televiziju N1 Hrvatska kako Bartulica „time valjda želi oprati savjest jer bi njegov odgovor na pitanje gdje si bio ’91. morao biti da je bio – u Americi“. Naime, rođen svibnja 1970. godine i crkveno školovan u St. Josephu (Missouri, SAD), vratio se u dobi od 22 godine (1992.) u zemlju svojih roditelja da bi – izbjegavši uključiti se u oružanu obranu domovine – odmah dobio hrvatsko državljanstvo te, ni manje niti više, nego unosan posao u Ministarstvu vanjskih poslova RH. „Lumen“ iz emigracije, je li, za razliku od, npr. HDZ-ova Ivana Anušića i tisuća momaka mlađih od njega koji su pohrlili u rat još malodobni. I mnogi poginuli ili ostali trajnim invalidima. Dođoš Bartulica sada vrlo komotno uživa plodove te žrtve i „domoljubno“ se bahati zahtjevima/ultimatumima za koje se hrvatski branitelji nisu borili. Tko ne vjeruje, neka ih pita kada ne slušaju Andrej Plenković, Ivan Penava, Tomo Medved, Josip Đakić i takvi…
Ni aktualan Bartuličin stranački gazda Ivan Penava – drčan polit-ideološki ucrnjeni „domoljub“ koji je svu svoju politikantsku karijeru na tzv. tvrdom krilu HDZ-a i po gubitku unutarstranačkih izbora protiv Plenkovića potom u DP-u sazidao od žestokog protusrpstva i napadnog veličanja epopeje hrvatskih branitelja – bio je 1991. godine pobjegao s obitelji iz Vukovara u Varaždin, pa u Zagreb, gdje je završio XV. gimnaziju i Kineziološki faks. I, da, veliki „domoljub“ Stephen Bartulica – kojemu bi itekako dobro došli tečaj hrvatskog jezika i stručno vođene govorne vježbe bude li si i dalje umišljao političku aureolu nad glavom te ju zlorabio, je li, „domoljubnim“ pametovanjima – može komotno uskratiti zastupničku ruku HDZ-DP-ovoj tzv. stabilnoj saborskoj većini. Neće se ufati, jer je ona stabilna i bez njega, a uskoro bi mogla biti još stabilnija s više od trenutnih 78 ruku, odnosno 77 bez Bartuličine.
Buljuk izbornih luzera kameleonskih gena tipa „u se, na se i poda se“ – profesionalnih politikanata, zvončića, uhljeba, polit-ideološki nebinarnih, injsl. – već su u polusagnutomu niskom startu. Cilj: što unosnija sinekura, apanaža na pobjedničkoj, sunčanoj strani ulice, gdje se i vrapci dohvate golubovima dobačene korice bijelog kruha. Pa Bartulica može dovijeka brundati s političke margine: „Ako Plenković misli da junior partner nema pravo nešto tražiti, sa mnom neće tako igrati!“ Mo’š mislit’!? Bartulica nije autoritet ni samom DP-u, kamoli HDZ-u niti je kadar promijeniti činjenicu da je u program nove/stare vlade ušlo svega tri posto DP-ovih zahtjeva, koji se iscrpljuju ministarstvima za poljoprvredu, energetiku i demografiju. Tzv. muzej zločina komunističkog terora pak – jednog dana, ako ne prije, sic transit – sada se u službenim diskursima spominje kao muzej zločina svih totalitarnih režima, pa… Unaprijed propala stvar.
Bartulica nema pojma o tomu što je bila bivša Jugoslavija i SR Hrvatska svojim žiteljima i u svijetu, jer mu revizionistički izvori „znanja“ u katoličkim školama i studijima nisu omogućili spoznatiU kojem će muzejskom postavu i kako „domoljubi“ presjeći gordijski čvor: Franjo Tuđman!? Kakvu je imao ulogu u tzv. zločinima komunizma, u kojemu je bio visokopozicionirani član SKJ i JNA i istaknuti apologet tzv. samopravnog socijalizma (vidi njegove knjige, osobito do 1962. godine), a kakvu od 1990-ih u tzv. pomirenju svih Hrvata, ustaša i partizana? Što će prevagnuti u tom, navodno, budućem Bartuličinu muzeju: pozitiva ili negativa, odnosno „pozitiva“ ili „negativa“?
Hoće li „principijelni“ Stephen Bartulica zbog toga otkazati poslušnost HDZ-Plenkovićevoj većini i lišiti se povlastica? Neće. Politikantski će se „autoritet“ pokriti ušima po glavi, a zahtjev za muzejem se s vremenom razvodniti u nešto što neće ekstremno revizionistički i dalje produbljivati podjele i unutarnje sukobe u društvu. Nije tzv. hrvatski nacionalni interes isključivo to čime se tzv. desnica desnija od HDZ-ovog centra upinje, je li, „vratiti Hrvatsku Hrvatima“. Nema niti može i smije biti tzv. hrvatske Hrvatske, jer je Hrvatska jednakopravno domovina svim svojim žiteljima bilo koje etničke, političke, vjerske, rodne i svake ine pripadnosti. I točka. Razni bartulice, penave, plenkovići i takvi nisu pozvani, kamoli ovlašteni to mijenjati. Povijest ide dalje, bez teških posljedica nema povratka na staro. Tko misli da je to moguće, vara se.
E sad, ako Stephen Bartulica samodopadno sugerira da je u „ideološkoj samoposluzi“, pa će uzimati što mu se sviđa, društvena će ga i politička zbílja vrlo brzo i učinkovito prizvati pameti. Hrvatsko multietničko, politički i vjerski razvedeno društvo utemeljeno na pobjedničkom antinacifašizmu (1941.-1945.) globalnih vrijednosti i opredjeljeno izgraditi demokraciju i civiliziranu, pravednu i svima ugodnu zajednicu, nije ono što je o njemu naučio u Americi iz „udžbenika“ (pro)ustaških luzera opsjednutih idejom o tzv. NDH-2 u zapadnjačkom celofanu. Drži li pak da je u poziciji tražiti u „ideološkoj samoposluzi“ kruha nad pogačom, prizemljit će ga vlastita zabluda. Tim više, jer su gazde u DP-u omekšali svoj bahati radikalizam: klapa izabranih sa stranačkog sljemena zapasala je „svojih pripadajućih 20 posto izbornog plijena“.
Više ne spominju deratifikaciju Istanbulske konvencije, ne traže istragu epidemije virusa SARS-CoV-2, etc. „Junak“ pak falšega hrvatskog s američkim naglascima – à propos, kakva je to hrvatska nacionalna svijest zapisati obiteljskoj uzdanici nehrvatsko ime i ne naučiti ju materinskom jeziku kakvim se Hrvati služe!? – slobodan je pitati Božu Petrova zašto su se Mostovi ministri u HDZ-Plenkovićevoj vladi Slaven Dobrović, Vlaho Orepić i Ante Šprlje travnja 2017. proveli kao bosi po trnju. „Molim tajnicu da odmah pripremi odluku o razrješenju Mostovih ministara“, Plenković je tada na vladinoj sjednici bio vrlo kratak, jasan i poučan, pa… Bartulica nije bio, nije sada niti će biti nekakav jezičac na vagi tzv. stabilne većine ili političar iza kojega CRO žitelji vide nešto više od blagoglagoljiva u leru osrednje kapacitiranog saborskog zastupnika. Čija javljanja u plenarnim raspravama nisu pobudila respekt ni u HDZ-u niti u oporbenom pokretu za detronizaciju tzv. koruptivne hobotnice. Zašto bi sada ili ubuduće?
Bartulica nije bio, nije sada niti će biti nekakav jezičac na vagi tzv. stabilne većine ili političar iza kojega CRO žitelji vide nešto više od blagoglagoljiva u leru osrednje kapacitiranog saborskog zastupnikaNije shvaćen ozbiljno, pa ni njegovo jahanje sad na polit-ideološkoj kobili Rosinanti radi „vraćanja Hrvatske Hrvatima“ (sic transit) po svoj prilici nije nešto za shvatiti ozbiljno. Zadnje Penavine izjave novinarima o toj temi daju zaključiti kako ni tzv. muzej zločina komunističkog terora više nije prioritet. Ni masovno naseljavanje iseljenih Hrvata: npr. trećeg-četvrtog koljena iz Argentine i inih zemalja Latinske Amerike u depopularizirane krajeve Slavonije, Like, Banije, Kordina ili zapošljavanje na poslovima za koje je RH samo lani izdao 172.000 radnih dozvola strancima, najviše iz Azije, koji u teškim uvjetima rade za upola manje nadnice od domaćih i radnika iz regije. Osim toga, morska ideja o tomu da se doseljene Hrvate oslobađa poreza, omogućuju državne pogodnosti/subvencije kakve CRO žitelji nemaju, stimulira kojekakvim prednostima (zapošljavanje, smještaj, jeftinije režije, itsl.) ne bi li ih se masovno stimuliralo na povratak, time i „demografski osnažio hrvatski narod“ u Bijednoj Našoj, izravno smjera građanskoj, pravnoj, imovinskoj i inoj neravnopravnosti u istom etničkom korpusu. Da se i ne spominje očita diskriminacija nehrvatskih državljana, narodnih manjina koje bi time postale tzv. drugoredne…
To je ne samo ustavno krajnje nedopustivo već i neodrživo u odnosu na međunarodne akte o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, što ih je RH obavezan prakticirati bez ikakve zadrške. Ne mogu jedni Hrvati, koji u većini čak i ne vladaju hrvatskim jezikom niti su odgojeni/školovani u duhu validnih nacionalnih programa i tradicija, biti ravnopravniji od drugih u istom nacionalnom korpusu u stoljećima višenacionalnoj/višereligijskoj društvenoj zajednici. Budući da se iz „blagostanja, političke sloge i reda“ Bijedne Naše iselilo u prošlih desetak godina cca pola milijuna uglavnom mlađih ljudi s obiteljima, građana u najpotentnijoj radnoj i fertilnoj dobi, a natalitet je u slobodnom padu, sela i gradovi ostaju pusti, školske klupe prazne, HDZ-Plenkovićevi su demografski „lumeni“ smislili prije tri godine tzv. poticajan program povratka (150.000, odnosno 200.000 tada kuna svakomu tko se vrati iz inozemstva i pokrene vlastiti bussines). Program je glatko propao. Povratnike se može nabrojiti na prste obje ruke.
Na prste pak puno više ruku se moglo nabrojiti prije desetak i više godina koliko se prevarenih, opljačkanih korupcijom i razočaranih bogatih Hrvata iz Argentine, SAD-a, Kanade, Australije, europskih zemalja… nadobudno doselilo u RH, uložilo teško zarađeni novac u ovdašnje bussinesse i vrlo brzo shvatilo kako je to mission impossible. I vratili su se otkud su došli. Razočarani i ljutiti. Mediji su izvještavali o tomu, donosili intervjue i vrlo oštro kritizirali „domoljubne“ CRO vlasti. Svojedobno je tzv. proljećar Bruno Bušić – ikona hrvatskog idealizma tipa „pomirenja svih Hrvata“, sic transit – navodno kazao: „Kada jednog dana Hrvati ostvare svoju državu i oslobode se Austrijanaca, Mađara, Talijana, Srba… koji su ih ugnjetavali u prošlosti, tek će onda vidjeti što to znači kad Hrvate budu ugnjetavali – Hrvati“. Čemu sad smjera Stephen Bartulica morskom idejom o političkoj i materijalnoj stimulaciji iseljeništva za masovnim povratkom u RH?
O kakvim konzularnim uredima po bijelom svijetu sanja samoprozvan u RH – Stjepo!? Lik koji se mlađahan doselio iz SAD-a te u najboljoj snazi nije želio sudjelovati u Domovinskom ratu, nego se netržišno (srpskom tjedniku Novosti uvjetuje – tržište, sic transit) uhljebio na jaslama punim javnog novca – godinama tuguje za roditeljima koji se ni sami nisu vratiti u Hrvatsku. Travnja 2022. godine je u HTV-ovu „Studiju 4“ kazao Maji Raguž da „ponekad još osjeti nostalgiju za roditeljima koji i danas žive u Americi ili za prijateljima kada se bliži neka školska obljetnica, no zemlja predaka koju sam odabrao za život sa svojom obitelji sve te nedostatke nekako nadoknadi“. To što mu „nadoknađuje zemlja predaka“ nikad ne bi dobio u SAD-u, zemlji u kojoj se školovao u internatu benediktinaca, pa…
„Sve što sam naučio od jezika i običaja sam dobio doma od svojih, tako da sam vrlo zahvalan za to“, Bartulica se „tečno“ hrvatski bio ispovijedao HRT-ovoj novinarki Raguž. „Mogu reći da sam to svoje hrvatsko porijeklo više cijeniti, jer sam vidio da su dečki koji su slični meni koji su bezbrižno odrastali u tim mjestima preko noći postali ratnici i morali uzeti oružje i braniti svoja naselja i na neki način ta hrabrost njihova je mene zadivila (nije ga ponukala uzeti oružje u ruke te im pomoći na prvoj crti bojišnice braniti „voljenu“ Hrvatsku i Hrvate, op. a.) i dan danas mogu reći da trebamo biti zahvalni i svjesni koja je cijena plaćena da možemo ovako u miru razgovarati jer to nije bilo nužno tako jasno ’91.“ E sad, naseljavanje RH potomcima davno iseljenih iseljenika – koji već imaju uređene živote u sada svojim domovinama, razvijene poslove, rodbinske i prijateljske veze, mentalitet asimiliran rođenjem u novoj domovini – objašnjava istim „tečnim“ hrvatskim, koji nije korektno svladao ni 30 godina po doseljenju:
„Htio bi olakšati ljudima koji su izvan Hrvatske da glasaju, mislim da nije dobro da HDZ i vlada i dalje nalaze objašnjenje zašto se ne smije elektronički glasati ili dopisno i slično. Mislim da trebao u interesu i u interesu je Hrvatske da olakšamo ljudima da sudjeluju na izborima, a ne da to otežamo, prema tome to su neka moja razmišljanja. Možda neki gledatelji koji nas gledaju, a nalaze se izvan Hrvatske će ovo zvučati kao jedan poziv na pa i povratak, ali isplati se, ovo što ja radim, reko bih da se promijene ne događaju preko noći ali nije sve to uzaludno, malo pomalo pa vjerujem da će ljudi progledati, da će biti bolje.
(…) Volim Hrvatsku kao jednu čudesnu zemlju koja je puno patila u povijesti i naš narod je naučio na teške okolnosti i zaslužuje bolje, to je jedna motivacija moja, zato sam se i angažirao u politici da mijenjam stvari da naši ljudi ne ovise toliko o političkim strukturama, kao što je u drugim zemljama gdje su naši ljudi uspjeli i gdje prosperiraju. Htio bi da je tako više i ovdje da ne trebate osobno znati gradonačelnika ili načelnika ili u vladi da nešto napravite nego da stvari više ovise o nama. Rekao bih da smo ponosan narod, talentiran narod, ima tu pojedinaca koji su na svjetskoj razini, top razina i to treba poticati.“ Stephen Bartulica, je li, nema rješenje za pola milijuna već iseljenih hrvatskih žitelja iz zemlje u kojoj su „napokon svoji na svomu“, gdje je „hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ (sic transit), a on političar na „domoljubnoj“ javnoj sisi.
Ili mu iseljenici iz RH uopće nisu važni, kao što mu nije bilo važno boriti se u Domovinskom ratu kada je ozbiljno grmjelo, samostalnost visjela o paukovoj niti i kada je na prvim crtama bojišnice bio prijeko potreban svaki branitelj. Pogotovo Bartuličina stasa, dobi i navodno domoljubne svijesti. Unatoč svemu što zamjera i sanja popraviti u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – osobito kritici bivše zajedničke 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti o kojoj nema pojma, jer u njoj nije živio – HDZ već tri godine zaredom pobjeđuje na parlamentarnim i inim izborima. „Što je više kleveta i laži“, parafrazirao bi razočarani optimist nevjerojatnu biračku zbílju, „HDZ i Plenki su nam miliji i draži!“ Svojedobno su tv-reporteri pitali ljude u zabiti Dalmatinske zagore – okupljene usred zvizdana predahnuti pod murvom – za koga su glasali na prošlim izborima: „Pa, za HDZ, za koga bi drugoga!? Uvijek glasamo za HDZ! Da je HDZ tovar, glasali bismo i za tovara!“
Očito je da ni najstrašnije afere – a bilo ih je desetak prije ovih izbora – ne utječu bitno na manje-više stalnu, discipliniranu denver plavu vojsku birača, čiju volju Bartulica svjesno anulira uvjetovanjem svoje potpore HDZ-DP-ovoj tzv. neprincipijelnoj koaliciji, je li, „koruptivne hobotnice i imovinskog pokreta“. To je jamačno ironična po(r)uka: za pobjedu je potrebno promijeniti narod/birače!? Ili uistinu uhvatiti HDZ in flagranti s one „dvije trećine“ love ispod stola, kako je navodno „dragi Ivo“ poučavao oktroitanu na vlasti Jadranku Kosor modelu pobjede na izborima?
Stephen Bartulica nema pojma o tomu što je bila bivša Jugoslavija i SR Hrvatska svojim žiteljima i u svijetu, jer mu revizionistički izvori „znanja“ u katoličkim školama i studijima nisu omogućili spoznati kako je i zašto bila neusporedivo čovječnija od npr. ustaškoga tzv. NDH, a ponajvažnijim uvjetima za pristojan, miran i siguran život prihvatljivija od Bijedne Naše, zemlje velike nepravde, korupcije, siromaštva, rastućih socijalnih razlika, netrpeljivosti, političkih podjela, depresije, razočaranja i nesigurnosti u svakom smislu. I takav bi lik osnivao muzej zločina komunističkog terora u doba kad komunizma nema već više od tri desetljeća ni u Hrvatskoj niti u svijetu. Komunizam pak u zemljama, gdje još postoje tzv. komunističke partije ili pak jednostranački sustavi, npr. u Kini, na Kubi, etc. – više nije komunizam. Čak ga i zapadne politološke teorije nazivaju autokracijom.
Jamačno Stephen Bartulica ima neku računicu zašto tako ljutito maše svojim saborskim mandatom: ili ga gazde nisu u podjeli izbornog plijena uzeli u obzir kako je očekivao ili pak živi u nekom paralelnom političkom svemiru iz kojega se ne vide realiteti jedino mogućih kompromisa, koje njihovi akteri već posreduju javnosti kao „uspjehe i postignuća što smo ih kao ciljeve komunicirali u izbornim programima“. Sic transit. Je li, muž uhvati ženu u krevetu s ljubavnikom, a ona mu mazno kaže: „Dušo, nije kako ti se čini“. A Bartulica glede&unatoč mamuza iznemoglu Rosinantu: “Ideološka kolonizacija Hrvatske će prestati. Ono što vidimo već dulje vrijeme neće se nastaviti. Nestat će svaki sadržaj koji upućuje na rodnu ideologiju i druge pokušaje da se indoktrinira djecu u školstvu. Politika će se promijeniti, više nećemo slijepo slijediti ono što se nameće izvana“.
„Bojim se da HDZ očito podilazi desnom biračkom tijelu koje je izgubio“, tvrdi Hrvoje Klasić. „DP je desni dio HDZ-a. Strah me tog podilaženja DP-u i u odnosu na prošlost i u odnosu na druga pitanja. Bartulica ne zna kako se živjelo u Jugoslaviji te je njegova percepcija samo Goli otok, suđenje Alojziju Stepincu… Jugoslavija nije bila što i Poljska, Bugarska i Rumunjska. Svesti tu priču samo na priče o zločinima nije ispravno.“ Ni politički analitičar Žarko Puhovski, koji je televiziji N1 Hrvatska kazao da DP-ovu borbu protiv tzv. ideološke kolonizacije vodi „strani ideologijski agent, čovjek koji govori hrvatski sa stranim akcentom“, ne vidi dobro u tomu da ideološki glasnogovornik DP-a Bartulica želi „jednu ideološku kolonizaciju zamijeniti drugom“. Pa u tzv. ideološkoj samoposluzi bira to što drži dobrim alatom za postići cilj.
„Ne vidim puno ideološke kolonizacije u Hrvatskoj“, tvrdi Puhovski, „ali mislim da ima puno primitivne domaće prerade vanjskih ideologija. Bartulica očito želi uvesti neku drugu kolonizaciju, i to onu koju jedna skupina dobro organiziranih i u SAD-u financiranih organizacija želi proširiti svijetom. To je pokušaj da se postojeće stanje stvari, koje smatra neprihvatljivim – i ja osobno to smatram, ali na drugi način – zamijeni izvanjskom intervencijom, čiji bi on bio agent. Bartulica je ovdje strani ideologijski agent, i o tomu nema spora.“ Ne bu išlo, kaže Štijef za kvartovskim šankom, a kada životnim iskustvom vudreni Štijef nešto kaže, je li…
