Jednom smo na putu u Mostar zalutali, krivo skrenuli, lijevo umjesto desno – baš čudno - pa završili u Diznilendu, to jest u Međugorju, jednom od najvažnijih svetišta na svijetu. Znatiželjno smo razgledali taj fantastični model samoodrživosti koji je od nekadašnjeg krševitog, sirotinjskog dijela BiH stvorio raj na zemlji.
Jest sve nalik naherenoj stvarnosti, s ružnim hotelima, nekadašnjim potleušicama pretvorenima u apartmane, restoranima, suvenirnicama, pa opet suvenirnicama krcatima kineskim velikim i malim kipovima Gospe koja da se jednom davno ukazala i popričala s nekim djevojčicama koje su sada već sigurno u penziji. Ali niti je Gospa odustala, niti je vidilica manje, svakako Gospa se u Međugorju uredno ukazuje i raznim porukama opskrbljuje odabrane žitelje, a pri tome još i muke zacjeljuje došljacima koji masovno, iz svih krajeva svijeta, pristižu u svetište zbog ovog ili onog razloga. Jest da Vatikan kao krovna instanca nije nikada, usprkos ozbiljnim naporima hrvatske katoličke crkve, priznala čudo u Međugorju, ali koga briga – ionako se od mitova: crkvenih, nacionalnih, domoljubnih… ponajbolje živi. Magla se odlično prodaje, narod više ne preživljava tek od škrte zemlje, štoviše Međugorje je skoro pa centar svijeta zahvaljujući svojoj Gospi. Čiji se impozantni kip uzdiže na vrhu kamenitog brda.
I zato, takni u Gospu i bolje da te nema. Možeš razvaliti više od tri tisuće spomenika NOB-u u Hrvatskoj koju Hrvati u BiH mahom smatraju svojom domovinom, možeš svaki dan vandalizirati Partizansko groblje u Mostaru, bez ikakvih reperkusija, možeš šarati grafite u slavu ustaške NDH-a i vođe te tvorevine Ante Pavelića – rođenog u hercegovačkom selu Bradina – ma možeš što hoćeš, ali Gospu u Međugorju skrnaviti, e to je već antička tragedija. Zato ne čudi što je ovih dana – uz nacionalnu dernek-proslavu akcije Oluja, uz kretenske vapaje već izanđalog pijevca Thompsona o prevarenom narodu na koncertu u Šibeniku, i uz glave prokuhale od vrućine, glavna vijest u medijima, u diplomatskim službama, bila oskvrnuće Gospinog kipa u Međugorju. Čisti se užas razlio na TV ekranima u Hrvatskoj, policija je aktivirala sve raspoložive snage s obje strane granice, dignuti su helikopteri, postavljene barikade, kontrolne točke, stigli su i vatrogasci, organizirali su se mještani i krenula je potraga za „teroristom“ koji je Gospi lice išarao crnom bojom, a na postolje ispisao „Đavo u suknji“.
U manje od sat vremena „atentator na Gospu i Međugorje“, kako ga je nazvao HRT, je uhvaćen, ali na opću se žalost ispostavilo da je riječ o Poljaku, zadrtom vjerniku i psihičkom bolesniku koji međutim tvrdi da je Gospino blebetanje s vidjelicama u Međugorju bezočna prevara od koje se ubiru velike pare. Uglavnom, mahnitog je katolika na nekoj livadi svladao slučajni prolaznik i postao nacionalni heroj – „Bilo je teško, bio sam bos, ali jesam ga!“ – a oveća grupa policajaca potom je Poljaka nagazila, stavila mu lisice i odmah objavila snimku grandioznog hapšenja bolesnog čovjeka.
Ali vraga je on psihički nestabilan. Ne pije tu priču hrvatska diplomacija čiji je prvi čovjek, inače obdaren nevelikom pameću, šaranje Gospe nazvao „činom mržnje prema svetom mjestu“; iz proustaškog Domovinskog pokreta, dijela vladajuće koalicije, kažu pak da je to „napad na sve što je sveto i duhovni identitet naroda“. Kojega naroda? Hrvata na zapadu BiH, čiji se teritorij nije uspjelo prikrpiti Hrvatskoj u zadnjem ratu. No, očekivano pametno je bojanje jednog kipa prokužila kandidatkinja HDZ-a za članicu Predsjedništva BiH, kazavši da „to nije čin vandalizma nego otvoreni napad na katolički puk“, a gradonačelnik nekog mjesta blizu Zagreba, bivši liberal i novi priljepak desničarskog HDZ-a, zaključio da je to sve ustvari „nastavak komunističkog progona Hrvata“. Neka TV urednica vanjske politike također je proniknula u zavjeru kazavši „nek si oni priču o poremećenom Poljaku okače mačku o rep“. Jer naravno da bi bilo kudikamo bolje za nacionalnu stvar da je Gospu „napao“ neki Bošnjak, Srbin… pa da dobijemo priželjkivano: nasrtaj na sveti nacionalni i vjerski identitet. Ali, kvragu, ispalo je da je grafiter Poljak, predani katolik. I udaren u glavu. Ipak nađen je materijal za nacionalističko iživljavanje i partijski populizam, nema tko se nije ostrvio na bolesnog Poljaka, od medija, klera, političara, do hrvatskog premijera i važnih nogometaša.
A priča je baš imala obećavajući žanr plitkoće: jadan, od matične države silom odvojen narod, unikatna svetica, opasan terorist i slučajni heroj. Ovom zadnjem – koji je bosonog svladao pomahnitalog Poljaka i medijima ispovjedio svoj skromni životni standard – odmah se javio vlasnik apartmana u Dalmaciji i ponudio mu mukte ljetovanje jer da „ne zna momka, ali svaka mu čast“. Momak je ponudu prihvatio i dobio ljetovanje. Poljak je dobio pritvor. Ali se ne kaje jer da je htio pokazati da je Gospa obična prevarantica. Ne znamo što na sve kaže Gospa, ali znamo da „govori čisto hrvatski“, kako je na pitanje kojim joj se jezikom Gospa obraća odgovorila prva vidjelica, još u doba Jugoslavije. Ne treba sumnjati da je Gospa poliglota, da govori sve svjetske jezike. Poljski pogotovo.
