Vjerojatno znate anegdotu u kojoj su sindikalni lideri došli američkom predsjedniku Franklinu Rooseveltu predstaviti svoje argumente. Roosevelt ih je razumio i bolje nego što su očekivali. Govorio je o tome da sindikalni ciljevi u obuzdavanju interesa kapitala trebaju biti još ambiciozniji i da ih vlada treba podržati bez rezervi. I taman kada su sindikalni lideri pomislili “Fino, on će sve sam riješiti…”, Roosevelt je rekao: “A sada pođite kući i natjerajte me da to napravim!”
Odgovor Nataše Škaričić na moj komentar u Novostima brojim u rubriku “natjerajte me da to napravim”. Budući da se s njenim argumentima za javno zdravstvo vrhunske kvalitete i univerzalne dostupnosti potpuno slažem, zahvaljujem njoj i Novostima na prilici da svoje stavove o istom cilju pokušam razviti i bolje izraziti. To je, smatram, nezaobilazni dio političkog djelovanja.
S druge strane, intervenciju Jutarnjeg lista, koja je bila povod mog javljanja, smatram pokušajem ušutkivanja sa sterilizirajućim efektima.
Nataša Škaričić i ja se slažemo da u zdravstvu ne treba biti korupcije (tko se ne bi s time složio) i da ono treba biti bolje financirano (na tvrdnju da se i s time svi slažu želio bih se vratiti). Jedine razlike, prema tome, su u naglascima. Iako sam svjestan da na razini upravljanja treba mnogo toga unaprijediti, za mene je financiranje ključno. Za Natašu Škaričić borba protiv korupcije.
Moguće je da i ta razlika nije dublja od točki gledišta: novinarstva i politike. Dakako da nemam primjedbi na istraživačko novinarstvo koje pronalazi korupciju; moje primjedbe se odnose na politiku i političare koji nemaju pametnijeg posla nego da pokušaju uknjižiti lak poen ili dva na antikorupcijskom programu. Iako se i HDZ-ova programska dokumentacija neizbježno kiti “osnaživanjem transparentnih demokratskih institucija” i “borbom protiv korupcije i kriminala”, ekskluzivni fokus na korupciju je postao zaštitni znak tzv. progresivnih opozicijskih stranaka i političara pa je moguće da moj problem s antikorupcijskom politikom nosi i dozu frustracije. Svi se slažu da su krive elite, ali kada se postavi dodatno pitanje, korupcija uvijek ispliva kao univerzalno srednjoklasno opravdanje za neuspjehe kapitalizma. Nešto kao migranti i Srbi za desnicu. Svaki put kada podigne prst moralnog prijekora visoko iznad govornice, takva opozicija, u osnovi, kaže: “Da smo mi na vlasti, vodili bismo istu politiku kao i stranka na vlasti, samo minus korupcija.”
U slučaju zdravstvene politike, to prije svega znači sustavno potfinanciranje. To znači prebacivanje financijskog opterećenja na korisnike. Zanemarivanje univerzalne dostupnosti, kvalitete i inovacija. Njih ne zanima ulaganje u preventivu i primarnu zdravstvenu zaštitu, a o palijativnoj skrbi samo pričaju. To što ne postoji strateški pristup obrazovanju ni javnoj nabavi nije njihova briga.
Ali zato će se šepuriti svakim primjerom organizacijsko-upravljačkog presađivanje tržišta tamo gdje ga ne bi trebalo biti. Na razini cjeline zdravstvenog sustava kontinuitet takve politike podrazumijeva privatizaciju putem outsourcinga. Od privatnika se nabavlja cijeli niz proizvoda i usluga, od primarne zaštite, lijekova i prehrane za stacionarne pacijente do dijagnostike i liječenja.
Razvoj privatnih zdravstvenih usluga i osiguranja, uz slabljenje javnih, prijeti usvajanjem dvorazinskog (two-tier) sustava. Elementarna skrb za sve, a kvalitetnije, brže i učinkovitije zdravstvo samo za one koji to mogu platiti. Umjesto jednakosti, takav hibridni sustav proizvodi radikalnu nejednakost: a to je plodno tlo za razne “morbidne simptome”, poput rasta desnice.
Iako se podrazumijeva, možda sam i prije trebao naglasiti da u ovoj raspravi sudjelujem prvenstveno kao političar. Nema sumnje da liječničko iskustvo svakodnevnog rada u Klinici za traumatologiju bitno informira moje uloge u raspravu, ali mogući gubitci ili dobitci su samo politički. Kao liječnik nemam konja u ovoj utrci. Jedini “dvojni rad” mi je politički.
Prema tome, nipošto nemam problem s istraživačkim novinarstvom koje bi korumpirane liječnike zamijenilo poštenima. Imam problem s njegovim glasnogovornicima medija u političkoj klasi. Imam problem s opozicijskom politikom koja privatizaciju nije sposobna zamijeniti univerzalno dostupnim javnim zdravstvom vrhunske kvalitete.
Moguće da je dio te političke antikorupcijske scene tu samo zbog neke vrste lijenosti. Možda se kod nekih radi o političkom defaultu. Dok u našim strankama još čekamo razradu ozbiljnije politike javnog zdravstva, što nas košta da izađemo za govornicu i usput zalijepimo pokoji verbalni šamar korumpiranom ministru i vladi koja nije u stanju očistiti sustav od korupcije?
Međutim, uvijek kada vidimo hrvatskog političara kako hrabro razotkriva korupciju i ortački, “hrvatski” kapitalizam, mi zapravo znamo da on priziva onaj “normalni, zapadni” kapitalizam. Kao što upozoravaju Mislav Žitko i Marko Kostanić, svaka opsesija korupcijom podrazumijeva normativnu vjeru u objektivnost tržišta.
Ukratko, ako se pitate zašto ste, i 35 godina poslije restauracije kapitalizma, još uvijek na listi čekanja nekog boljeg, zdravijeg života, razlog koji će vam naši politički znalci spremno ponuditi je jasan: “Mi smo korumpirani, nema tu slobodnog tržišta.” Baš kao na transparentu popularnom u vrijeme protesta protiv financijske oligarhije: “Dragi kapitalizme, nije problem u tebi, u nama je.”
Samo se šalim.
Ako vjerujete da zdravlje nije roba, naravno da je problem u kapitalizmu. Guranje velikih doza slobodnog tržišta niz grlo javnog zdravstva već dulje vrijeme zapinje za figuru tzv. dvojnog rada. Budući da je, kako kaže Žitko, “domena privatnih poslova ionako sagrađena oko slijeđenja vlastitog interesa i ostvarivanja vlastite koristi”, u fokusu javnosti su liječnici zaposleni u javnim bolnicama koji rade i u privatnim klinikama. Ono što je u privatnom zdravstvenom biznisu već dugo ne samo prihvatljivo nego i pokazatelj vrlina – da se zdravljem dobro trguje i da se biraju “dobri” pacijenti – sada izaziva sablazan.
Zahtijeva se jasna razdjelnica: ili radi u javnom sustavu, ili daj otkaz pa trguj i biraj pacijente koliko te volja. Smatra se da će liječnici koji ostanu u javnim bolnicama, oslobođeni interesa za usmjeravanje platežno sposobnih pacijenata u privatne klinike, više raditi, što će dovesti do smanjenja lista čekanja. Vjeruje se da bismo tako, ako liste čekanja i ne bi nestale, pokazali da nam je javno zdravstvo na prvom mjestu. Dakako, nemam ništa protiv, ali problem s takvom “stvari su otišle predaleko” koncepcijom “uvođenja reda” je da bi teško dala očekivane rezultate.
Pritom ne mislim primarno na prijetnju odljeva neophodnog kadra i povećanja lista čekanja barem kratkoročno poslije zabrane. Ne osobito primjenjive slovenske procjene o samo pet posto odljeva u privatni sektor zvuče kao nešto s čime bismo mogli živjeti, iako značajan broj specijalista (posebno npr. u ginekologiji, pedijatriji i radiologiji) već sada nedostaje. Odlazak liječnika u inozemstvo može predstavljati veći izazov nego odlazak u privatno poduzetništvo. Kapaciteti javnih bolnica već sada pucaju po šavovima.
Nekidan su iz jedne zagrebačke bolnice nazvali kliniku u kojoj radim, specijaliziranu za liječenje bolesti kralježnice, s pitanjem možemo li primiti njihova pacijenta. Pogledao sam dokumentaciju: radilo se o prijelomu vratne kralježnice koji je trebalo hitno operirati. Pošaljite pacijenta, rekao sam im, ali riječ je o visoko nestabilnom prijelomu, upozorio sam, tako da posebno paze kada pacijentu stavljaju tzv. Philadelphia-ovratnik. Ali kada su mi rekli da nemaju Philadelphia-ovratnik, koji je inače uobičajena oprema svakog hitnog prijema, moram priznati da sam nehotice pomislio na onaj video u kojem Gotovina viče na budućeg šefa splitskog HDZ-a Škorića jer u Sinju nije uspio pronaći križ.
U nekim situacijama operiraš s opremom koja je odavno zastarjela. Mi u operacijskoj dvorani koristimo mikroskop koji je trebao biti rashodovan još prije rata, ali zato u nekim bolnicama tri nova stoje ispod folije jer je netko uzeo pare na javnoj nabavi. Svi znaju da se neumjereno čeka na magnetnu, ali malo tko zna ta magnetna već 30 godina čeka zamjenu novijim uređajem.
I teško da bi zabrana dvojnog rada sama po sebi kupila neophodnu opremu, ali korupciju iz javne nabave te opreme sigurno ne bi odstranila. Sumnjam da bi uredila dodatne sobe za pacijente, da ih nema po 6-7 u jednoj. I to bez sanitarnog čvora. Posebno teško da bi motivirala zdravstvene radnike koji su, kao i pacijenti, izgubili vjeru u sustav.
Ako ljudi izgube motivaciju i ideju da radimo neki potreban javni posao, ako dignu ruke od bilo kakvog kolektivnog projekta – da ne ponavljam one zlokobne riječi Margaret Thatcher o raspadu društva – onda ostaje samo nered privatnih projekata. I neko tržište koje bi trebalo uređivati transakcije među njima.
Neki će otići jer ih zanima samo lova. Neki će ostati jer ih zanima samo da budu prvi u Hrvatskoj koji su izveli ovu proceduru, ili da budu najbolji u Hrvatskoj za onu… Ali koja je uistinu razlika, ako nemamo sustav u kojem i jedni i drugi pronalaze svrhu – i zadovoljstvo – u suradnji za interes onih koji su trenutačno u Hrvatskoj posljednji? Onih koji su izgubili svoje zdravlje radeći, a trebali bi biti prvi na popisu političkih prioriteta.
Političari neće pritisnuti tipku “financiraj” dok ih na to ne natjeramo. Roosevelt je sindikalistima rekao: “Idite kući i prisilite me.” Mi moramo otići, ne kući, nego na političko bojno polje – i prisiliti vlast da uloži u zdravlje jednako predano kao što ulaže u oružje
Sve to više sliči na politiku u kojoj, kada jednom maknete zajednički politički program, ostaje samo pustoš individualnih karijera. A kada ostanu samo karijere, onda su i sva savezništva samo privremena. Ili nehotična, kao ono između zagovornika “raščišćavanja” i privatnih poduzetnika u zdravstvu.
Iako su i sami kapital akumulirali dvojnim radom, oni sada trljaju ruke na spomen mogućnosti njegove zabrane jer očekuju da bi njome “svojim” liječnicima postali jedini poslodavci pa bi ih mogli bolje kontrolirati i, napokon, manje platiti.
Liječnici su u većini društava bili elita. Kako kaže Andrija Štampar, to su “većinom gospodska djeca, pa je razumljivo, da nemaju pravog kontakta s narodom”. Uz hipokratski altruizam i roditeljsko guranje, vjerojatno je mnogim gimnazijskim odlikašima i društveni status koji se veže uz liječničko zanimanje predstavljao motiv na horizontu profesionalne orijentacije.
Osobno, vjerujem da i liječnici uglavnom samo žele materijalnu sigurnost i neki fer odnos šefova na poslu. Neoklasični ekonomisti, naprotiv, vjeruju da ih vodi racionalni instinkt maksimizacije koristi. Ako se tome doda sumnja i dokazni materijal korupcije, onda ne treba čuditi, kako kaže Nataša Škaričić, fokus na “jednu klasu (liječnike)”.
Međutim, korelacija između rasta privatnog zdravstvenog biznisa i lista čekanja nije nužno i kauzalna. Na liste čekanja i nejednaku dostupnost značajno utječe i nedostatak sestara i tehničara koji rijetko dvojno rade. Manjak dijagnostičke i druge medicinske opreme. Prostora. Preventive. Pacijenata koji su dijagnosticirani i izliječeni u domovima zdravlja. Nedostatak organizacijske logike. Višak logike tržišta, koja – umjesto da povećava resurse javnog zdravstva – outsourcingom ulaže u one privatne.
Ništa od toga se neće promijeniti, ma koliko glasno poručili liječnicima da odaberu stranu. Doduše, to je jedini potez koji ništa ne košta, ili se barem tako čini. Možda ga Ministarstvo zato i testira. Možda je Nataša Škaričić u pravu kada kaže da bi takva poruka mogla preokrenuti trend. Da bi ukidanje mogućnosti dvojnog rada moglo zaustaviti “šir[enje] i ideologij[e] po kojoj je javni sektor neučinkovit i jedino ga tržišni principi mogu racionalizirati”. No možda bi, ako ostane samo na njoj, predstavljala samo još jednu od jalovih, lažnih najava preokreta zbog kakvih ljudi i gube povjerenje u politiku. A takvi potezi su dugoročno najskuplji.
Nataša Škaričić dobro primjećuje da je “zdravstvena politika SDP-a u neoliberalnom tonu često išla i korak ispred HDZ-a”. Da se sasvim razumijemo, nipošto nisam zagovornik dvojnog rada ni “novog javnog managementa”, koji se kod nas presađuje još osamdesetih. Na to su upozorili Snježana Ivčić, Ana Vračar i Lada Weygand u radu “Primarna zdravstvena zaštita u Hrvatskoj od samoupravljanja do tranzicije: korijeni ideja privatizacije”.
Uvjeren sam da uklanjanje jednog dijela četrdesetgodišnje slagalice neoliberalizacije samo po sebi neće promijeniti cijelu sliku. Kada bi se krenulo od opremanja i ekipiranja domova zdravlja tako da bolnice, osim za operacije i stacionarno liječenje, ljudima i ne trebaju, ne bih imao ništa protiv da se naglasi i to da dvojnog rada više neće biti. Kada bi zdravstvena politika krenula od obrazovanja kadrova za javni zdravstveni sustav i došla do toga da ih organizacijom, uvjetima rada i plaćama može u njemu i zadržati, sve u redu – jedino što tada zabrana dvojnog rada ne bi bila ni potrebna.
Zato mi se čini zanimljivom nova slovenska politika, gdje zabrana dvojnog rada ide pod ruku s uvođenjem dodatnog doprinosa za financiranje dugotrajne skrbi u starosti. Ne sumnjam da je i tamo neki redar za javne politike uzviknuo: “[P]a nisu vam građani nepresušna kasica prasica, iz koje bez vage primate i bez vage dajete!” pokušavajući aranžmane socijalne države prikazati kao namete.
Baš zato i vjerujem da politika, kako bi rekao Štampar, narodnog zdravlja treba beskompromisno davati više tom narodu. I to bez tržišne vage. Zato, uz dostupnost i kvalitetu javnog zdravstva, toliko i inzistiram na povećanju financijskih resursa koji ih uistinu – uz odgovarajuće upravljanje – mogu i ostvariti. To smatram odgovornom politikom, posebno lijevih stranaka. Financijski doprinosi za zdravstvo se trebaju naplaćivati prema progresivnim stopama. Poreznu bazu treba proširiti sa dohotka od rada i na ostale vrste dohodaka.
Nedavno je ministar obrane, u kontekstu novog povećanja vojnog budžeta, izjavio da Hrvatska, umjesto da samo kupuje oružje, mora početi nešto i proizvoditi. Možete li zamisliti takvu izjavu bilo kojeg ministra zdravstva? Da kaže kako povećanje zdravstvenog budžeta neće biti dovoljno ako samo nastavimo kupovati lijekove i opremu?
Nije to samo stvar odgovornog upravljanja i javne nabave koja ne bi bila plodno tlo za korupciju, ni transakcijske vage Jutarnjeg lista. Javnim ulaganjem u javne usluge poput zdravstva mogu se pokrenuti i one inovacije, produktivnost i razvoj domaće ekonomije kakve ministri obično čeznutljivo spominju prilikom ispraćaja proračunskih prijedloga u Narodne novine.
U vrijeme uvođenja prvih univerzalnih aranžmana skrbi o djeci i starijima ni Danska ni Švedska nisu imale bruto domaći proizvod po stanovniku viši od nas. Onda se radna snaga udvostručila, a nacionalna ekonomija razvila na krilima socijalne države. Umjesto da javne usluge i narodnu socijalnu plaću vidimo kao pokretače razvoja, nama se one već četrdesetak godina predstavljaju kao njegova kočnica i nešto što ne možemo imati dok se ne obogatimo. Jasno je da ti koji se trebaju obogatiti nismo mi, nego relativno mali broj pripadnika vladajuće klase. Nikome više nego njima na korist radi i tvrdnja da ne možemo više ulagati u javno zdravstvo jer je korumpirano i, kako se obično kaže, curi na sve strane.
Kada je prva asocijacija na javne investicije korupcija, nije ih lako politički zagovarati. U tom smislu korupcija i nije samo simptom. Ako četrdesetak godina nismo imali adekvatnih javnih investicija u javno zdravstvo zbog neoliberalnih politika, a sada ih ne možemo imati zbog korupcije, onda to više nije samo moralni, nego i politički problem. Samo, pitanje je možemo li korupciju reducirati na pitanje individualnog morala, i “imena i prezimena”. Ako možemo povećati ulaganja u javno zdravstvo tek nakon što ga moralno pročistimo od korupcije, koliko dugo treba biti to razdoblje kušnje? Koliko visoke trebaju biti kazne, koliko snažno zgražanje? Antikorupcijski woke političari nemaju rješenja jer im ona nisu ni cilj. Njihov cilj je samo uzdizanje vlastitih moralnih kvalifikacija na natječaju za radno mjesto političkih predstavnika.
Međutim, što znači javno zdravstvo? Kome ono koristi? Kome daje više društvene plaće? Ako odgovor glasi: onima koji rade, i troše svoje zdravlje radeći, onda su, u tako postavljenom sustavu liječnici, zajedno s drugim zdravstvenim radnicima, samo oni koji tu plaću isplaćuju. Liječnici bi tako trebali formirati svoj identitet, a ne kao poduzetnici u borbi za vlastite prihode.
Uspijemo li tako postaviti stvari, to nipošto ne znači da korupciju zanemarujemo ili ostavljamo po strani. To znači da je stavljamo u kontekst u kojem ona može biti sistemski eliminirana. Umjesto da ostane prepuštena pitanju zločina i kazne, koja uvijek izostaje jer institucije nisu odradile svoj posao.
Međutim, što ako jesu? Što ako su institucije kapitalizma, uključujući i etablirane političke stranke i mainstream medije koji u tim strankama ušutkuju različite glasove, zapravo odradile svoj posao?
Na prvi pogled tvrdnja Nataše Škaričić da će zahtjev za veće javno financiranje “potpisati doslovno svaka stranka i svaki dionik u zdravstvu” može biti u kontradikciji s njenim uvidom “da na stranačkoj sceni ne postoji opcija koja bi taj zahtjev ispunila”.
Ovo drugo je bio i glavni razlog moje intervencije. Na stranu Jutarnji list, nisam se na tu intervenciju odlučio zato što se politički akteri nadmeću prijedlozima za povećanje zdravstvenog budžeta. Nitko to ne spominje. Međutim, kada bolje razmislim, vjerojatno ima istine u tome da se većina građana slaže da bismo za zdravstvo trebali izdvajati barem dvostruko (kao Slovenija) ili trostruko više (kao prosjek Unije), ali su istovremeno uvjereni da je to nemoguće. Navodno, dok se ne obogatimo.
U središtu te prividne kontradikcije je onaj “klin između ekonomskog i političkog”, kao što je rekla jedna kanadska povjesničarka, “koji je tako dobro služio kapitalističkoj ideologiji”. Ta podvala nas uvjerava kako o visini naše socijalne plaće ne možemo politički odlučivati. Ona nas drži u uvjerenju da naši životni interesi navodno pripadaju nedodirljivoj sferi apstraktnih “ekonomskih pitanja”.
Ako s vremena na vrijeme možemo birati samo između političkih naglasaka, dok o našim interesima odlučuje netko drugi, pa onda hvala lijepa na takvoj demokraciji, poručuje ona polovica ljudi koja na svake izbore ni ne izađe.
Počeli smo vjerovati da – ma koliko potrebne – veće javne investicije nisu realne pa nam ostaje samo indignacija “hrvatskom situacijom”. Ako je pitanje možemo li si priuštiti javni sustav vrhunske, univerzalne zdravstvene skrbi, odgovor je da možemo. Ova generacija može učiniti za narodno zdravlje ono što smo odavno trebali. Možemo imati i kraće liste čekanja, i moderne uređaje, i dovoljno sestara i liječnika kojima plaća nije moljakanje, nego priznanje za ozbiljan javni rad. Možemo imati bolnice koje liječe, a ne troše ljudsko strpljenje. Kao što možemo imati i mirovine od kojih se može živjeti. Kao i bolje, istinski besplatno obrazovanje, narodne medije i kulturu. I da, možemo bolje, poštenije i humanije raspoređivati i višak vrijednosti koji hrvatski ljudi stvore svojim radom. Imamo pravo na takve političke odluke. Ne smijemo više dopuštati da nam ih netko drugi prisvaja, bez prava i bez borbe, jer je takva, navodno, neka “viša” ekonomska zakonitost.
Ali ništa od toga neće pasti s neba. Političari neće pritisnuti tipku “financiraj” dok ih na to ne natjeramo. Roosevelt je sindikalistima rekao: “Idite kući i prisilite me.” Mi moramo otići, ne kući, nego na političko bojno polje – i prisiliti vlast da uloži u zdravlje jednako predano kao što ulaže u oružje.
