Pod sve jačom europskom desnicom konačno su se otvorila vrata za izvoz hrvatskog brenda Thompsona na zapadno tržište i za razvoj klerikalno-poduzetničkog biznisa izvan granica Lijepe Naše.
Europa se još do jučer zgražala nad puzajućom fašizacijom na Hipodromu, koja se kao crna tinta razlila do Poljuda i splitskih ulica, a sad je spremna propustiti lik i djelo tog istog Thompsona pod svjetla svojih pozornica.
Odjecima MPT-a u autentičnoj hrvatskoj tišini kontrira redatelj, glazbeni kritičar i pisac Anđelo Jurkas, koji u dokumentarnom filmu “MPT: Cijena domoljublja” uzvišeni kult reže bez ijednog tona repertoara koji hipnotizira naciju.
I dok se MPT sprema za svoju prvu njemačku stanicu, s Jurkasom razgovaramo o pitanjima koja se rijetko postavljaju o suvremenom mitu i fatalnoj moći glazbe, politike i mainstreama.
Film “MPT: Cijena domoljublja” prekida “zapovijest šutnje” o hipodromskom zajedništvu iz 2025. kroz deset zakona šutnje. Kojim to ključem razbijate taj zavjetovani zid nedodirljive hrvatske svetinje?
Zakoni šutnje u filmu direktna su refleksija deset biblijskih zapovijedi i Thompsonovog estradno-marketinškog oltara: Boga, obitelji i domovine. Našim filmom razbijamo svjetovni zid dogme održavane iz puke proračunatosti jer u hrvatskom društvu mrak je uništio kulturu dijaloga i pažljivo iznjedrio kulturu straha.
Živimo u vremenu histerične linč-mase u kojoj je argumentirano mišljenje zabranjeno ukoliko nije politički utjerano u ponuđene torove. Ne vjerujem u teoriju svetih krava i Marko Perković nije svetac iznad kritike, nego predmet rasprave kao popkulturni i sociološki fenomen. I u filmu ga seciramo argumentima, a ne dojmovima i PR narativima.
Dok dobar dio društva zaleđeno šuti, vi snimate film; djeluje kao prilično luda ideja. Što je zapravo bio okidač za film? Zabava ili izazov za suočavanje s hrvatskom stvarnošću?
Ne vidim baš ništa zabavno u kontekstu Marka Perkovića Thompsona, zabavno je samo dok nas stvarnost ne udari u glavu. U filmu se postavljam kao istraživač-debil, tabula rasa, zbunjeni lik kojem nije jasno kako je moguće da čovjek limitiranih mogućnosti, čije je pola karijere imitacija drugih, postane društveni brend.
Kroz analizu sociologa, psihologa, glazbenika, producenata i inozemnih autora fenomenu pristupamo krajnje racionalno. I apsolutno nema politiziranja – politikom se bavimo samo onoliko koliko se pjevač njome bavi u pjesmama. Na kraju filma i dalje ostajem kao i na početku, u poziciji neshvaćanja – jesu li limitirani moji mentalni kapaciteti ili je apsurdno društvo u kojem smo zapeli.
Cijela Thompsonova karijera parazitira na teoriji žrtve. On stalno živi na priči o progonu i “suđenju partije” u zemlji u kojoj je on kao deklarirani katolik i straight muškarac dio apsolutne većine od preko 80 posto tradicionalnog stanovništva, pritom blizak vladajućem desnom spektru
A sam pjevač, koja je njegova uloga? Je li on hrvatski mesija?
MPT savršeno služi kao plemenski razglas i drveni kotač društvenog kretanja unazad. On je rubno nepismeni autor nekvalitetnih pjesama, zakašnjeli hair rocker, ruralni folker, domaća cajka. S rock and rollom ima veze koliko ja s HDZ-om: distorziju ima svaka folk zvijezda, a “Čavoglave” nisu nikakav rock-bunt, nego obična sedmeroosminka, makedonska narodna pjesma zamotana u električni kabel, jeftina etno-kaša.
Sve u karijeri mu je teorija apsurda. Za uvod u “Gene kamene” teško je oteti se dojmu da je pokradeni “Thunderstruck” od AC/DC-ja, dok istovremeno pjeva “nemoj tuđe, prokleto je” i viče “tuđe nećemo, svoje ne damo”, a mrzi Tita koji je govorio isto.
Intervjuirao sam ga 2009., ispred HTV-a, kad se pred kamerama odrekao ustaštva, a taj je materijal kasnije misteriozno nestao. Vjerujte mi, on je samo poduzetnik: da mu se plati milijun i pol eura najvjerojatnije bi slavio i partizane ili se pojavio na beogradskoj Marakani.
Ipak, zastrašujuća je činjenica da je on najpopularnija hrvatska zvijezda.
Masa nije mjerilo kvalitete. Jedan sociolog i PR stručnjak u filmu je to odlično formulirao: MPT i njegova publika ne komuniciraju argumentima, nego osjećajima. Obrazovaniji dio društva šuti, ne zamarajući se karikaturama.
Ali građanska šutnja je opasna, stvara privid da je Thompsonovih sljedbenika pola milijuna. Zapravo ih je mnogo manje, ali su nepodnošljivo bučni; što jače viču, dalje se čuje. Rezultate vidimo na našim ulicama: mlade ćelavce u crnim ZDS majicama koji dižu desnicu u zrak i kliču Poglavniku.
Masovni desničarski statement
U svemu tome ključno mjesto zauzima hipodromski koncert. Kako mjerite dubinu te crne rupe?
Koncert s prodanih 281 tisuću ulaznica preko Entrija je povijesni rekorder. Zašto? Zato što takve spektakle ne rade ni Stonesi, ni Taylor Swift iz jasnog razloga – sigurnosnog protokola. Ozbiljni svjetski izvođači poštuju zakone fizike i sigurnosti. Uz odobravanje vlade i Andreja Plenkovića, institucije postaju privatni servis, dok je gradonačelnik Tomislav Tomašević kapitulirao pred desnicom, dokazujući da je i sam u igrokazu.
Vikend na Hipodromu nije bio koncert, nego masovni desničarski statement: “Pogledajte koliko nas ima.” Istovremeno, zbio se egzodus građanskog Zagreba. Taj bijeg iz grada pred najezdom radikalizma sociološki je fenomen koji nitko nije analizirao, a govori sve o dubokoj podijeljenosti.
Iz tog tektonskog ponora izvire i mitski Thompsonov bunt? Postoji li on ili je samo vulkanski pepeo?
Cijela karijera MPT-a parazitira na teoriji žrtve. On stalno živi na priči o progonu i “suđenju partije” u zemlji u kojoj je on kao deklarirani katolik i straight muškarac dio apsolutne većine od preko 80 posto tradicionalnog stanovništva, pritom blizak vladajućem desnom spektru.
Kad je Grad Zagreb odbio dati dozvolu za drugi uzastopni koncert u Areni, njegov menadžment zakukao je da su zabranjeni, a koncert su održali pet minuta prije. I nije riječ o osobnoj patologiji, nego o vrhunskom marketinškom triku jer se uloga žrtve na našim prostorima pozamašno naplaćuje.
Domaći branitelji govore o njegovoj humanosti, ali dajte da vidimo, crno na bijelo, točnu sumu i kamo lova odlazi. Ako mu je do svirke, oko Zagreba ima privatnih prostora – neka plati i neka pjeva. Ali to znači poslovni rizik. Lakše je prodavati narativ: “Kako Marilyn Manson može puniti dvorane, a ja, veliki hrvatski domoljub, ne mogu?”
Stranoj javnosti je dovoljno umiveno PR objašnjenje o Thompsonovom odricanju od fašističke ikonografije pa da ga više ne smatra ideološkom prijetnjom
Zašto i danas postoji masovna potreba da se pjevaju stihovi iz 1991. kao da rat još nije završio ili kao da tek počinje?
Zato što je opći društveni depra party. Zanimljiva je analogija: isto kao što je broj realnih 250 tisuća branitelja do danas narastao na preko pola milijuna, tako je i onih realnih 300 tisuća na Hipodromu naraslo na pola milijuna.
Naše društvo kronično parazitira na Domovinskom ratu jer je ogroman broj ljudi osjećao da je dio neke povijesne priče. U postratnoj praznini jedan pjevač ispadne buntovnik, a ustvari je Pinokio koji igra unosnu igru – naplaćivanje kolektivnog neukusa.
Hoćete li se složiti da je Hipodrom referentna točka ključanja i granična linija po kojoj mjerimo društveno stanje prije i poslije?
Ono što je najtužnije i najbolesnije jest društveni postfestum – crnilo koje se vidi svugdje, od skandaloznog tretmana žena pred sudovima, nasilnih prekida kulturnih manifestacija i fašističkih povika po stadionima, do uličnog nasilja i retorike koja je ušla u sam Sabor.
Naše društvo mjerimo i kalibriramo od tog hipodromskog “zajedništva”, bez optimizma za buduće generacije. Bez obzira na to jesu li u pitanju Bogovićeva, marš Torcide ili norijada, pod floskulom “mladost – ludost” tolerira se strastveno dizanje desnice. Hrvatska je s Plenkovićevim pečatom i uz pristanak nesretnog Grada Zagreba skliznula u zonu mekog fašizma, a koncert na Hipodromu bio je službeni signal, javna dozvola državnih institucija za desni radikalizam.
Pod porukom “Ima nas pola milijuna” dopušteno je praktički sve, bez ikakvih pravnih posljedica, prvenstveno za ove militantne skupine “zabranitelja” pod zaštitom države. Da državni aparat ne tolerira oportunistički kazneno ili prekršajno djelo, nego da se zakon provodi bez ustezanja i da svatko za ustaški pozdrav na javnom mjestu dobije do 3.500 eura kazne ili 30 dana zatvora, stvar bi bila jasna, a društvo bi mirno disalo.
Zašto je taj spoj stadionske masovnosti i izravnog ratnog narativa prisutan samo kod Thompsona? Nema ga, recimo, kod Merlina, Bora Čorba nakon rata nije više pjevao o njemu, Ceca nikad nije snimila patriotsku pjesmu, a Baja Mali Knindža je ostao na šatorskoj razini.
Nigdje drugdje estradni poduzetnik nije dobio monopol nad državnim narativom pobjede i žrtve. Od samog početka gradio je i savršeno koristio ulogu Hrvatske kao apsolutne žrtve, a onda je unutar te uloge udomio sebe i vlastiti biznis.
Izvana se vidi rubni neonacizam
Hipodromski koncert odjeknuo je i izvan Hrvatske. Strani mediji i austrijska policija pregledavali su snimke tražeći fašistička obilježja, dio javnosti se histerično iščuđavao: “Tko su oni da nama broje desnice u našoj kući?” Zašto nam smeta taj europski skener?
Zato što ruši naš duboko usađeni mit da je ustaštvo bio ispravan, a ne jedan od najsramotnijih pokreta u povijesti. Upalo se u bolesni krug u kojemu je Pavelić heroj, a Tito zločinac. Naše društvo nije u stanju trezveno analizirati vlastite probleme, dok kritike iz Europe nisu kontaminirane našim ratnim blatom, i izvana se lokalni folklor nedvosmisleno vidi kao – rubni neonacizam.
Imate i sugovornike izvana, kako oni gledaju na čudo Thompsonove popularnosti?
Sugovornici iz inozemstva isključivo su rock zvijezde i heroji nezavisne i mainstream scene. U filmu govore članovi kultnih britanskih The Godfathersa, frontmen američkog benda Girls Against Boys i član Queens of the Stone Age, jednog od najpopularnijih rock bendova današnjice. Svi oni zaključuju da je glazba “objektivno loša”, ali i dodaju: “Tko smo mi da kažemo da ništa ne valja ako je lik na jednom prostoru uspio skupiti 300 tisuća ljudi?”
Najavili ste da ćete na kraju filma objaviti popis osoba koje su vam odbile govoriti o Thompsonu. Tko čini zid šutnje?
Nije u pitanju nikakva crna lista. Od otprilike 150 kontaktiranih referentnih osoba iz javnog života, odazvala se trećina pa u filmu imamo pedesetak vrhunskih sugovornika. Razlozi odbijanja uopće me ne zanimaju, niti sam kopao po njihovoj motivaciji. Šutnja je također poruka, itekako rječita komunikacija.
Ipak, MPT je krenuo onamo gdje je dosad bio izričito zabranjen – u Europu.
Činjenica je da je Europa omekšala pod naletom vlastite desnice. Stranoj javnosti je dovoljno umiveno PR objašnjenje o odricanju od fašističke ikonografije pa da ga više ne smatra ideološkom prijetnjom. Dok god njegovo djelovanje nije zakonski proskribirano, on je formalno s prave strane zakona.
Izlaskom na europske pozornice MPT ponovno ulazi u sivu zonu na kojoj parazitira cijelu karijeru, a u njoj pliva jer mu to naša instrumentalizirana i potkapacitirana država dopušta. Njemački koncerti bit će ogroman vjetar u leđa i njemu i njegovoj publici jer u ovoj balkanskoj krčmi na koncu postoji samo njegov unosni biznis i nesigurno društvo koje mu dopušta da naplati naš ideološki sumrak.
Tvrdite da je film potpuno neutralan. Je li to u Hrvatskoj uopće moguće, posebno o MPT-u?
Neutralnost će najbolje procijeniti gledatelji. Naša autorska namjera bila je prvi put MPT-a analizirati sociološki, bez političke histerije. Desnica je uvjerena da radim ljevičarski pamflet, a ljevica smatra da nisam dovoljno osuđujući prema pojavi koju oni vide kao glavnu anomaliju društva.
Napravili smo glazbeni dokumentarac u kojemu nema ni jedne jedine sekunde glazbe MPT-a, što je svjestan autorski statement. Strani distributeri, s kojima pregovaramo, odmah su povukli paralelu s kultnim dokumentarcem “Searching for Sugar Man” o Sixtu Rodriguezu. No, postoji ključna razlika: autori tog filma tražili su genijalnog, a zaboravljenog glazbenika, dok mi radimo suprotno – izlažemo čisti fenomen i duboku društvenu anomaliju koja drži svjetski rekord, dok izvan Balkana za njega nitko živ ne zna.
Znači ovo je više film o društvu i nacionalizmu nego o samom pjevaču?
Film “MPT: Cijena domoljublja” uopće nije o Marku Perkoviću Thompsonu. On je ovdje samo praktičan autorski poligon kroz čiju karijeru zapravo pričamo duboku, bolnu priču o hrvatskom društvu. Ovo je film o društvu koje je dozvolilo da Thompson postane mjerna jedinica zajedništva.
Pričamo o nacionalizmu u onom segmentu u kojem je on postao izravna refleksija njegova kreativnog djela i svega onoga što se u javnosti događa. I ne samo o klasičnom nacionalizmu, nego o mekom fašizmu, uličnom oživljavanju ideologija koje su povijesno ovjerene kao apsolutno štetne i opasne za čovječanstvo.
I koja je cijena zakona šutnje?
Cijena zakona šutnje je dobrovoljna kapitulacija. Društvo koje masovno pristaje na šutnju nešto duboko krije ili je toliko nesigurno u vlastitu kvalitetu da ne zna naglas izgovoriti problem, nego zabija glavu u pijesak.
Komunikacija s ljudima koji nisu spremni na elementarnu kulturu dijaloga uopće me ne zanima. Želim ovim filmom okupiti ljude koji znaju komunicirati argumentima, a ne dojmovima, dok me oni koji film neće ni pogledati jer im idem na živce, a inače sve znaju, savršeno ne zanimaju.
