FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Luka Antunac/PIXSELL
Ne lamentiram nad hrvatskom političkom scenom, pišem ‘optužnicu’. Protiv kalkulantskog centra, populizma na kredit i vjerskog fanatizma.
„Tired of lying in the sunshine, staying home to watch the rain
And you are young and life is long, and there is time to kill today
And then one day you find ten years have got behind you
No one told you when to run, you missed the starting gun“
„Umoran od ležanja na suncu, ostaješ doma gledati kišu
I mlad si, a život je dug, i ima vremena za gubiti
A onda jednog dana shvatiš da je prošlo deset godina
A nitko ti nije dao znak kad krenuti, propustio si startni pucanj“
George Roger Waters
Ne sjećam se tko mi je preporučio knjigu Javiera Cercasa „Anatomía de un instante“ („Anatomija jedne pobune“). Čini mi se da je to bio Željko Stipić, prijatelj koji uvijek preporuči sjajne knjige. No sjećam se kako sam je pročitao u dva dana 2012., u Podgori. Autorov stil, umijeće da dokumentaristiku, dojmove i maštovite rekonstrukcije ispreplete u gotovo filmski prikaz događaja iza kulise, uvukao me u svijet španjolske tranzicije i državnog udara 23. veljače 1981. Događaj poznat kao 23-F Cercas ne opisuje kao politički spektakl, nego kao moralni mikroskop, kadar u kojem se vidi sve što demokracija jest. I sve što nije. Sve što Španjolska jest. I nije.
U sceni Cercasova factiona, koja se odigrava u španjolskom parlamentu, pucnjevi su ispaljeni u strop, zastupnici su se instinktivno bacili na pod, a kamera, stvarna i metaforička, ostaje na trojici koji su stajali uspravno. Premijer Adolfo Suárez, general Gutiérrez Mellado i vođa komunista Santiago Carrillo nisu se pomaknuli. Suárez, čovjek proizašao iz frankizma, u silini trenutka prelazi granicu i postaje simbol demokratskog otpora. Gutiérrez Mellado, vojnik koji se suprotstavlja vojsci, utjelovljuje raskid s frankističkom vojnom kastom. Carrillo, proskribirani komunist, stoji iz navike prkosa, ali i svjesnog odabira.
Španjolska je te 1981. bila mlada demokracija u opasno krhkoj ravnoteži: Francova vojna elita nikad nije prihvatila gubitak moći, konzervativni politički krugovi u Movimiento Nacionalu i oko njega uvjereni su da se zemlja kreće prebrzo, klerikalni krugovi duboko su uvezani u režim koji gubi privilegije. Poznato? Udar je bio pokušaj da se tranzicija zaustavi, preusmjeri, no dogodio se obrat. Demokracija se, paradoksalno, učvrstila. Suárez je izašao emancipiran, ljevica i sindikati dobili su institucionalni legitimitet, frankisti su izgubili. Cercasova Španjolska ušla je u razdoblje jačanja institucija i političke stabilnosti. Radikalna desnica je, barem privremeno, potisnuta na marginu. Demokracija je razvila imunitet na izvanredna stanja. To je bio tren u kojem je politička elita, koliko god nesavršena, odlučila stajati. S terase u Podgori gledam Hrvatsku. Vidim nešto posve drugačije, kadar koji traje godinama. Nema dramatičnog dana, nema pucnja, trenutka koji će ući u udžbenike. No niz je scena. Odluka Ustavnog suda o vlastitoj nadležnosti i mandatu, normalizacija ustaškog pozdrava pod krinkom „konteksta“, komemoracije na kojima se proklamiraju europske vrijednosti dok se iz pozadine probija zvuk političkog anakronizma, kadrovska imenovanja koja sustav ne mijenjaju, nego cementiraju. Sve to uz povijesnu kulisu plinskih boca, ovodobnih subnorovaca te zbor klerikalnih konkvistadora. Intelektualni déjà vu u režiji Akademije i Matice. Kamera se kreće od lica do lica. Netko teatralno stoji, netko se sagne. No većina gleda u pod.
U hrvatskoj verziji također ista tri tipa likova. Oni koji stoje – ponekad iz uvjerenja, češće proračunatog osjećaja da je to dobar kadar. Oni koji kleče – konformisti kojima je „odgovornost“ sinonim za nečinjenje. I oni koji se prave da ne vide – profesionalci tranzicije koji su naučili preživjeti u svakom sustavu, od socijalizma preko nacionalizma do briselskog birokratizma.
Iza te scene mreža je moći koja ima sve elemente španjolskog 23-F. Samo bez oružja. Bez pucnja. Kukavički politički centar kooptira desnicu umjesto da joj se suprotstavi. Misli da tretirajući je kao folklorni dodatak koji treba nahraniti simbolima rješava problem. Ne razumije da odustaje od centra, normalnog, zdravog. Braniteljski hranidbeni lanac, parapolitički aparat, održava stalni pritisak mitovima i memorijalnim ritualima. Klerikalni krugovi, sasvim otvoreno, proširuju ambiciju na školstvo, etiku, obiteljsko zakonodavstvo, povijest, kulturu, normirajući javni prostor. Medijski ekosustav orkestrira ritam skandala i oprosta, određuje tko je heroj, tko heretik. Svi djeluju iz istih, jednostavnih razloga: straha od gubitka monopola nad prošlošću, od sekularizacije i prave političke konkurencije koja bi ih mogla skinuti s mjesta arbitara društvenog identiteta.
Sličnosti sa Španjolskom 1981. očite su. Usporedba, naravno, nije simetrična, u nas nema spektakla, ali ima jednako razarajuće tihe erozije. Konzervativno-klerikalne i sigurnosne strukture koje se ne mire s liberalizacijom, politički centar koji živi u simbiozi s radikalnim narativima, reciklaža starih elita. No razlike su važne. Španjolska je imala eksploziju u danu, potom institucionalni skok – Hrvatska ima uporno klizanje udesno. Španjolska ljevica se nakon udara osnažila – hrvatska oporba i civilno društvo djeluju oduzeto. U Španjolskoj je utjecaj Crkve nakon 1981. opadao – u Hrvatskoj raste i inzistira na novom političkom identitetu i normativnoj dominaciji.
Sve se to odvija u okruženju koje ide na ruku onima koji biraju pogrešno. Europa se militarizira, populizam normalizira, politika straha od migranata, rata i kriza postaje osnova za „iznimna stanja“. Koja nisu iznimka. Macron govori o „pripremi Francuske za rat“, Meloni prakticira selektivnu toleranciju, poljsko vodstvo povijest instrumentalizira kao oružje. Hrvatska na rubu „uči“ od Merza, Kallas, Ruttea. Ili Orbána i Fica. Ako je to uopće sadržajno različito. Sve to dok se zaklinjemo u europske vrijednosti. Medijski sustav, domaći i globalni, nagrađuje dramatičnost i moralnu paniku. Ne promišljanje.
Scenariji su predvidljivi. Otvoreni državni udar? Malo vjerojatan. Jer ovdje se vlast osvaja zakonom, ne tenkom. Tiho puzanje udesno? Već se događa. Status quo? Lažna stabilnost – centar koji kupuje mir od radikala plaćajući sve višu cijenu. Ozdravljenje? Moguće, makar nevjerojatno, samo ako bi došlo do trenutka „kadra“: da centar napokon odbije ucjene, civilno društvo se probudi, radikalni narativi izgube institucionalne uporišne točke. No, da se to dogodi, trebat će nam jednaka količina samoubojite hrabrosti kakvu su u jednom danu, pred kamerama, demonstrirali Suárez, Mellado i Carrillo. Samo tko? Plenković? Milanović? Hajdaš? Benčić?
Cercas zaključuje da demokracija ponekad odraste u jednom kadru. Trenutak u kojem netko stoji, netko kleči, netko se pravi da ne vidi – tren je koji odlučuje budućnost. Naš kadar traje dovoljno dugo da su se oči navikle na tamu. Hrabrost je postala nepraktična. Bez nje nastavljamo živjeti dramu bez pucnja, u fabuli u kojoj scenarij pišu statisti: stoje kad je sigurno, kleče kad je gusto. To je razlika od Španjolske. Oni su imali trenutak. Mi svoj razvlačimo do neprepoznatljivosti. Sve dok ne ostane samo navika življenja u „skoro pa“ demokraciji, mi čekamo pucanj. No tonemo sve niže. Demokracija ne umire u jednom danu, nego kad se predugo navikavamo na kompromis s onima koji je preziru. U Španjolskoj je pucanj probudio institucije. U Hrvatskoj tišina uspavljuje i one koji bi je trebali braniti. Kod nas „buđenja“ dođu prekasno. Premijer odjednom progledava da se u Saboru viče „Za dom spremni“. Populist koji se budi postaje svjestan divljaštva koje ga napada. Nakon što ga je odnjegovao. I legitimirao skupljajući političke poene. Vrijeme je da kadar prekinemo sami; ako ga ne prekinemo, netko će ga završiti umjesto nas.
Zato, prije no što završim, vrijedi se podsjetiti na sve što je u prethodnim redovima rečeno. Ne lamentiram nad hrvatskom političkom scenom, pišem „optužnicu“. Protiv kalkulantskog centra, populizma na kredit, vjerskog fanatizma pod krinkom moralne obnove, radikala koji se hrane pasivnošću. To nije ogorčenje, nego rezime stvarnosti. Pa optužnica nije metafora, nego dijagnoza.
Život prolazi, društvo se guši, svijet propada pod diktatom zlih mediokriteta. Ne mičemo se. Stojimo. Dok život ide. Filoustaštvo, šovinizam, klerikalizam na sramotu Boga. Radikalna revizija svega, po receptu evanđelja konzervativnih trustova mozgova iz Washingtona. Ili iz Mađarske, Poljske… Militarizam koji vonja po baltičkom ispravljanju „istine“. I kad se jednom osvrnemo, shvatit ćemo da je pucanj odavno opalio. A mi još stojimo na startu, uvjereni da utrka tek treba krenuti. Pročitajte Cercasa. Promislite Hrvatsku!
