JA ..., ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka,  svekrva, punica, prijateljica,  feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica,  pacijentica, vegetarijanka, blagajnica,  spremačica,  restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..

Moram priznati da sam vegetarijanstvo kao temu predviđala među prvih desetak ženskih & životnih uloga i ne razumijem kako se dogodilo da bude 52.a - posljednji naslov jednogodišnjeg druženja sa vama, čitateljicama i čitateljima SBPeriskopa. Bit ću uobičajeno „brutalno iskrena“ što kaže moja snaha i priznati vam da nisam prava vegetarijanka budući da jedem svinjsku mast i slaninu. Prošli sam tjedan sjedila na kavi s prijateljicom koja ne jede meso već nekoliko godina i tvrdi kako joj se život „posložio“ na način da više ne može niti zamisliti vratiti se starim prehrambenim navikama. Prava grižnja savjesti, sram i stid su me preplavili kada nam se pridružio njezin znanac – angažirani aktivista i javnosti poznati zagovornik veganstva. Oni su razgovarali o događajima vezanima za njegovo gostovanje u tematskoj televizijskoj emisiji i o planovima kampanje koju pripremaju.

Priznajem da „na zadanu temu“ nisam imala što reći jer propuštam sve tematske emisije budući da više od 6 godina ne gledam TV. Sa aktivnim zagovaračima prava životinja sam se prvi puta susrela prije petnaestak godina na Božićnom sajmu grada Siska gdje su imali svoj štand. Neko vrijeme sam nosila bedž sa porukom „NEMOJ ME UBITI“ ispisanom ispod sličice simpatične glave rozenog praščića. Kaže moja kćerka:“ Što, misliš da kupus ne vrišti kada uzmeš nož i počneš ga rezuckati – „U poooomoć, živoga me reže i ubija zločesta žena sa nožem!“ Moram se hitno uozbiljiti jer vas želim upozoriti na stravične slike kojima obiluje uvodni film prije početka priče o vegetarijanstvu i veganstvu. Načini na koje ljudi ubijaju životinje čije meso jedemo su stravični. Patnja, strah i bol koju ta živa bića trpe i prolaze su isto jezivi i sigurno nakon gledanja dokumentarnog filma ne možete ostati ravnodušni i garantiram da će većini gledateljica/lja danima trajati nelagoda u želudcu.

Ako pratite moju kolumnu, tada znate da sam sklona zagovarati (komentirati) stavove alternativaca kroz evidentno postojanje neuništive energije koja mijenja oblik ali je uvijek prisutna. Budući da sam pretjerano osjetljiva na nepravdu, nasilje svih vrsta a pogotovo prema slabijima i nemoćnima, ne mogu biti ravnodušna zbog spoznaje da je energija neuništiva pa tako strah, patnja i bol koju osjećaju životinje kada ih ljudi ubijaju, ostaje u njihovoj krv, mesu i svakoj stanici. Energiju straha ne možemo odstraniti termičkom obradom njihovih mišića nego ih žvačemo i unosimo u vlastiti organizam. Davno sam čitala Studije o utjecaju mesne industrije na okoliš kao i o uzročno – posljedičnim vezama uzgoja stoke i žitarica kojom se hrane. Sve te đavolje rabote imaju za posljedicu emitiranje veće količine plina s učinkom staklenika nego sva prijevozna sredstva zajedno na promatranom području. Životinje za klaonice i za proizvodnju mlijeka predstavljaju 20% ukupne životinjske bio mase Zemlje. Vegani se razlikuju od vegetarijanaca po tome što su svjesniji patnje i boli životinja čije meso jedemo kao i ostale hrane životinjskog porijekla.

Čitam u našem lokalnom tiskanom glasilu ležernu vijest o „jezeru bez vode“ i možda ne bih bila zabrinuta da nisam informirana iz više izvora kojima jako vjerujem. Čak poznajem neke ljude koji su u dramatičnoj akciji četiri dana i četiri noći prebacivali ribu iz jezera čiji je nivo vode rapidno padao u bazen pripremljen u blizini. Većina ribičkih entuzijasta je završila na hitnom prijemu radi krvavih rana i žuljeva zadobivenih vučenjem improviziranog vagončića uz skliski nagib brane – ponavljajući tu radnju beskonačni broj puta. Možete li zamisliti desetke muškaraca dok pet tona ribe rukama hvata u blatnoj vodi, ubacuju ih u spremnik kojega su sami i na brzinu izradili, pa uz pomoć sajli i kotača od bicikla savladavaju oštri kut izvlačenja do vrha brane. Zatim taj bazen vuku do početka brane gdje njegov sadržaj premještaju na traktorsku prikolicu koja blatnim šumskim putem vozi dolje prema plitkom bazenu gdje će riba boraviti do završetka radova predviđenih remontom. Voljela bih da se netko sjeti predložiti ljude koji vode Športsko – ribolovni savez BPŽ za neku od županijskih nagrada jer su svaki od njih ponaosob četiri dana i četiri noć mokri, pokisli, smrznuti i umorni – spavajući u autima – uspjeli spasiti svo riblje blago jezera Petnja.

To su ljudi koji vole prirodu, vole loviti ribu, vole je jesti ali imaju viziju i prepoznali su turistički potencijal Općine Sibinj. Žele da što prije zaživi njihov projekt koji uvrštavajući jezero Petnja na kartu jezera Cath & Release („Ulovi i pusti“) može stanovnicima dati povoda za cijeli spektar poduzetničkih ideja kroz ponudu smještaja i inih sadržaja ribičima iz cijelog svijeta. Veličanstvenu šumu bi svatko kreativan i poduzetan prepoznao kao mjesto savršeno za organizirano kampiranje … ALI!!! Politika stavlja podobne a ne kreativne i sposobne ljude koji znaju i mogu pokrenuti stvari. Poduzeće koje je na natječaju od Hrvatskih voda dobilo posao (a radi se o intervencijama isključivo u ljetnim mjesecima) – ima premale kapacitete u strojevima i ljudstvu pa sve to skupa stoji a ljeto prolazi. Da mu vlasnik nije „ugledni poduzetnik i političar“ – saborski zastupnik čak, nikada na tržištu ne bi opstalo zbog loše kvalitete posla i ne poštivanja rokova koji su jedino mjerilo uspješnih poduzeća na tržištu u civiliziranom svijetu. Izmjenu cijevi, ventila i još nekih nužnih radnji, mi Titini omladinci bi za 18 mjeseci 10 puta rukama, krampovima i motikama iskopali i vratili u prvobitno stanje cijelu branu, za spomenutih 18 mjeseci predviđenih radova. Isto „preduzeće“ je iskopalo i bazen dubine 150 cm u kojemu trenutno boravi sva riba gdje zbog nekvalitetnog posla razine vode svaki dan pada za 10 cm. Oni isti ribički entuzijasti uspijevaju doliti izgubljenu vodu ali i izvor iz kojega to čine je presušio!!! …

I, što da vam kažem, kako da završim ovu beskonačnu priču o ljubavi prema životinjama, njihovoj patnji, prema sportu, tržištu rada, turizmu .. i sebi!? Rajčice su mi urodile ali, ove godine ih još nisam jela uz slaninicu & masni kruh …. mislim da i neću.