Dok se svijet bavi unutarnjim krizama, inflacijom i ratovima na drugom kraju planeta, iz pozadine se ponovno diže poznati prizor: američka mornarica kreće prema obalama Venezuele. Tucker Carlson, poznati američki novinar i komentator, u svojoj je emisiji upozorio da Washington planira još jedan “rat za promjenu režima” – i to, kako tvrdi, pod izlikom borbe protiv zla, droge i diktature.
Carlson tvrdi da bi se mogla ponoviti stara priča: američka vojna sila, pod krinkom borbe za demokraciju, zapravo brani vlastite interese i one svojih saveznika. U njegovoj analizi, Venezuela nije slučajna meta, nego dio šire geopolitičke igre koja se odigrava između Washingtona, Moskve, Pekinga i globalnih korporacija koje žele kontrolirati energente i tržišta.
Sjene prošlih „osloboditeljskih“ ratova
Carlson u svom komentaru podsjeća da SAD imaju dugu povijest vojnog uplitanja pod opravdanjem da šire slobodu i demokraciju, a da su rezultati tih intervencija često bili kaos, siromaštvo i valovi izbjeglica. Od Iraka i Libije do Sirije i Afganistana – retorika je, kaže, uvijek ista, a posljedice predvidljive.
On upozorava da bi i Venezuela mogla postati nova žrtva te logike. Caracas je, prema njegovim riječima, na rubu da postane “nova Bagdad”, samo što će ovaj put povod biti drugačiji – od borbe protiv narkotika do navodnih veza s terorističkim skupinama poput Hezbollaha. Carlson smatra da se time Amerikancima prodaje stara priča u novom pakiranju, kako bi javnost lakše progutala odluku o još jednom ratu koji se nikoga izravno ne tiče.
Venezuela kao strateška meta
U Carlsonovoj interpretaciji, središnji razlog američkog pritiska nije demokracija, nego – energija. Venezuela posjeduje najveće potvrđene rezerve nafte na svijetu, čak veće i od onih u Saudijskoj Arabiji. Iako je njezina naftna infrastruktura zastarjela i teško pogođena godinama sankcija, bogatstvo koje leži ispod zemlje čini je strateškim draguljem.
Carlson upozorava da Washington već desetljećima pokušava preuzeti kontrolu nad venezuelanskim energetskim resursima, prvo kroz sankcije, zatim kroz potporu opoziciji, a sada, tvrdi on, i kroz prijetnju izravnom vojnom intervencijom.
Podsjetio je i na riječi pokojnog Huga Cháveza, koji je prije smrti tvrdio da ga je CIA pokušala otrovati. Iako nikada nije dokazana ta tvrdnja, Carlson ističe da ona savršeno oslikava duboko nepovjerenje između Caracasa i Washingtona. Nasljednik Cháveza, Nicolás Maduro, već godinama preživljava pritiske, sabotaže i pokušaje državnog udara uz potporu dijela međunarodne zajednice.
Prema Carlsonovu tumačenju, sada se ponovno priprema teren za scenarij u kojem će SAD „braniti demokraciju“, dok će pravi motivi ostati zakopani u političkim i ekonomskim interesima.
„Borba protiv droge“ kao prikladan izgovor
Američki senator Lindsey Graham izjavio je da Venezuela surađuje s narkokartelima i čak s Hezbollahom, te da Washington mora „uništiti prijetnju“. Carlson smatra da su takve izjave samo smokvin list kojim se opravdava ono što bi u stvarnosti bio još jedan rat bez jasnog cilja.
On podsjeća da najveći dio droge koja ulazi u SAD dolazi iz Meksika, a ne iz Venezuele. Fentanil, metamfetamin i kokain – sve to, kaže, proizvode ili prevoze meksički karteli, dok je Venezuela tek sporedni igrač u tom lancu. Ako je cilj doista suzbiti drogu, logika bi nalagala da se problem rješava unutar vlastitih granica, gdje su, tvrdi Carlson, američki gradovi već razoreni epidemijom ovisnosti.
Njegova poruka je oštra: „Ne treba nam rat u Venezueli da bismo riješili problem droge u Portlandu ili Philadelphiji. Treba nam volja da se obračunamo s kriminalom i ovisnošću ovdje kod kuće.“
Dvostruki standardi moći
Carlson ističe paradoks američke vanjske politike. Washington, kaže, uvijek govori o obrani demokracije i ljudskih prava, ali podržava autoritarne režime kad mu to odgovara. Navodi primjer Ujedinjenog Kraljevstva, gdje su, kako tvrdi, zakoni o govoru stroži nego u Rusiji, no nitko ne govori o „oslobađanju Britanaca“.
Slično se, prema njegovu tumačenju, događa i u Venezueli. Američki političari istodobno osuđuju Madurovu vlast zbog autoritarizma, a podržavaju opozicijske figure koje nemaju demokratski legitimitet. Pritom, smatra Carlson, obični Amerikanci nemaju pojma gdje je Venezuela, niti razumiju zašto bi njihova zemlja uopće riskirala sukob u Latinskoj Americi.
Politička pozornica i potraga za „brzom pobjedom“
Carlson navodi da se ratovi često pokreću ne zbog stvarne nužnosti, nego zbog političke potrebe. U Washingtonu se, prema njegovim riječima, moć mjeri prema sposobnosti da se prikaže snaga – a malo što to simbolizira kao vojna intervencija.
Prema njegovu tumačenju, aktualna administracija u SAD-u traži „brzu i lako prodanu pobjedu“ koja bi pokazala odlučnost, a Latinska Amerika nudi upravo to: blizinu, slabu vojnu obranu i narativ o borbi protiv „diktatora“. Rat u Venezueli, tvrdi Carlson, mogao bi postati geopolitički spektakl koji bi poslužio domaćim političkim ciljevima.
U tom kontekstu, on podsjeća i na izjave bivšeg vojnog časnika Douglasa McGregora, koji je upozorio da bi takav sukob bio katastrofalan, jer bi ujedinio cijelu Latinsku Ameriku protiv SAD-a i doveo do destabilizacije regije.
Šira slika – svijet resursa i financijskih interesa
Carlson ide i korak dalje. On tvrdi da iza priče o demokraciji i drogi stoje financijski interesi globalnih elita. Venezuela, osim nafte, ima zlato, litij i druge resurse, a svjetski financijski sustav, koji se prema njegovim riječima nalazi u krizi, sve više ovisi o realnim zalihama energenata i sirovina.
Prema toj logici, kontrola nad venezuelanskim resursima mogla bi poslužiti kao način da se ojača američki položaj u svijetu koji se ubrzano mijenja – gdje Kina, Rusija i druge sile grade paralelne financijske i energetske sustave. Carlson smatra da američka politika pokušava „zadržati imperijalnu iluziju“ u svijetu koji se više ne može kontrolirati silom.
Poruka koja bode u srž
U završnici emisije Carlson poručuje da Amerika gubi tlo pod nogama upravo zato što više ne zna gdje su joj prioriteti. Dok milijuni Amerikanaca propadaju zbog ovisnosti, siromaštva i nasilja u vlastitim gradovima, vlada troši milijarde na „izvođenje demokracije“ tisućama kilometara daleko.
Prema njegovom viđenju, pravo rješenje nije slanje flote prema Karibima, nego „povratak kući“ – obnova vlastite zemlje, ekonomije i moralne strukture. On smatra da bi Amerika trebala prestati tražiti neprijatelje u inozemstvu i suočiti se s vlastitim problemima: korupcijom, ovisnošću i gubitkom smisla.
Povijest se ponavlja
Carlsonov komentar o Venezueli nije samo kritika jedne potencijalne vojne akcije. To je, kako on to vidi, ogledalo američke vanjske politike u posljednjih stotinu godina – beskrajnog ciklusa u kojem se moć koristi da bi se pokazala moć.
Njegova poruka odjekuje jednostavno: ako se Sjedinjene Države ponovno odluče za rat radi „promjene režima“, riskiraju ne samo još jednu međunarodnu blamažu, nego i moralni slom vlastite nacije. Umjesto da brine tko vlada u Caracasu, Amerika bi, kaže on, trebala početi brinuti tko doista vlada u Washingtonu.
Zaključak
Carlsonova analiza, iako kontroverzna, otvara važna pitanja o odnosu moći, interesa i istine u suvremenoj politici. Ona podsjeća da pojam „demokratske intervencije“ često skriva ekonomske i strateške motive, te da se iza svake „oslobodilačke“ retorike skriva pitanje – tko zapravo ima koristi.
U njegovu pogledu, Venezuela nije samo daleka država u Južnoj Americi, nego ogledalo svijeta u kojem velike sile i dalje misle da mogu krojiti tuđe sudbine – i to, kako on upozorava, „pozivajući se na istinu koju su sami izmislili“.
