„Na pustom otoku sam jedino biće
Tu zora mi sviće, za mene
Nema tu ničega što tebe se tiče
Gotovo je“
Zvonimir Husnjak
Povod kolumni bila je radijska vijest. Sveučilište u Osijeku pokreće integrirani sveučilišni studij medijacije. Vijest kratka, gotovo pobjednička, kao da se tim studijem pokreće budućnost Hrvatske. A zapravo se otvara samo još jedan program. U državi iz koje mladi odlaze, broj studija raste, a izvjesnosti da će ti programi donijeti znanje, povezanost s tržištem rada i javnu korist gotovo nema. U toj se naoko bezazlenoj vijesti može iščitati sva tragedija hrvatskog visokog obrazovanja. Nipošto ne zato što je medijacija besmislena. Ona je korisna vještina i usluga potrebna u civiliziranom društvu. Ali je i simptom, simptom ozbiljne dijagnoze hrvatskog društva.
Hrvatska se već dugo ponaša kao država koja ne zna što bi s visokim obrazovanjem. A kad ne znaš što s nekom društvenom potrebom, osnivaš. Nova sveučilišta, studije, sastavnice. Kad ne znaš povezati obrazovanje, istraživanje i javni interes, smišljaš nove institucije, pozicije, rektore i prorektore, dekane i prodekane, nove hodnike, dodatnu administraciju. Po potrebi i novi logo i fakultetski grb. Potreba nije važna, studij se prvo osnuje, potreba mu se naknadno traži. Još jedna „reforma“, u stvarnosti tek nova birokratska improvizacija. Ovaj put s akademskim znamenjem.
Problem nije Osijek, nego logika koja takve odluke čini mogućima. Čak poželjnima. U ozbiljnim obrazovnim sustavima medijacija se pojavljuje kao specijalizacija, dodatna kompetencija, dio diplomskog ili poslijediplomskog smjera rješavanja sporova na studijima prava, psihologije, socijalnog rada. Samo u nas postoji vjera da svaka korisna kompetencija mora odmah postati formalizirana akademska profesija, petogodišnja, integrirana, s kvotama, kurikulumom i institucijom. Kao da nije dovoljno da netko zna posredovati u sukobima. Ne, potrebna je nova institucija. Po mogućnosti birokratizirana. To što se kod nas integrirani studij otvara za ono što drugi vide kao usku specijalizaciju kazuje da bit nije u inovativnosti, nego u odsutnosti mjere, kriterija i svijesti o tome što je stručna kompetencija, a što proizvodnja diploma.
Isti obrazac vidi se i drugdje. Imamo i forenziku kao poseban fakultet. Kao da nismo država ograničenog tržišta rada i slabog kapaciteta da apsorbira takve profile. Pa ljude koji nam kronično nedostaju pogrešno usmjeravamo i „gubimo“. Imamo zdravstvene studije izdvojene od medicinskih fakulteta, kao da nije bilo moguće racionalno organizirati obrazovanje zdravstvenih profesija unutar snažnih medicinskih cjelina. Ne, svaka nova disciplina mora dobiti vlastito institucionalno leno, vlastitu administraciju i ceremonije. Pa vojni i sigurnosni akademski formati koje smo proširili u zasebno sveučilište. Kao da svaka funkcionalna potreba države automatski traži novu instituciju. Hrvatske studije također imamo. Identitetsko-političke akademske hibride, nastale više iz volje za simboličkom okupacijom društva no iz ozbiljno promišljene ideje znanja. To više nije sustav, nego arhipelag akademskih feuda.
Diploma je, namjerno ne kažem znanje, postala tržišna kategorija. Akademska elita to ne voli čuti. No to tržište nije pravo tržište, nego nacionalna karikatura. U tržišnom modelu barem se pita što su ishodi, za koga su, po kojoj cijeni i uz kakvu odgovornost. Kod nas se jezik tržišta – kompetencije, ishodi, fleksibilnost, zapošljivost, izvrsnost – formalno usvojio, no ozbiljnosti nema. Najružniji dio neoliberalnog rječnika spojio se s najgorim dijelom birokratske kulture – dobili smo sveučilišta koja se ne usuđuju biti istinski istraživačka ni smisleno obrazovna, još manje doista tržišno odgovorna. Najlakše je, međutim, ostati u međuprostoru lošeg menadžmenta, lokalnog prestiža i proizvodnje titula jer tu se nitko ne zapita što se stvara, za koga i s kojim javnim opravdanjem.
Društvo znanja, kako mu volimo tepati, često ne proizvodi obrazovanje, nego upravo njegovu suprotnost, neobrazovanost pod novim nazivima. Danas se više ne obrazuje čovjeka, slaže se portfelj kompetencija. Više nije važno postoje li duhovna širina, misaona disciplina, sposobnost povezivanja znanja, povijesna svijest, etička samokontrola. Važno je tek da se može reći da je netko fleksibilan, komunikativan, digitalno spreman, prilagodljiv i projektno usmjeren. Po mogućnosti i da ne postavlja neugodna pitanja. To odgovara i lošoj politici i lošoj upravi, omogućuje da se znanje svede na funkciju, a sveučilišta na pogon za certificiranje.
Hrvatski je problem još dublji. Nismo iznevjerili samo ideju obrazovanja nego i zdrav razum. Dok ozbiljni sustavi pokušavaju odgovoriti na pitanje kako obrazovati ljude za doba umjetne inteligencije, automatizacije, nestabilnih karijera, mi i dalje vjerujemo da se razvoj mjeri katalogom studija. Svijet raspravlja o tome kako studentima dati sposobnost razlikovanja istine od digitalne halucinacije, kako ih usmjeriti da uče cijeli život, kako povezati iskustveno učenje, interdisciplinarnost i tehnološku pismenost. Mi, pak, otvaramo programe kao da je dovoljno raspisati upise i tiskati letak. To nije strategija, nego administrativna imitacija razvoja.
A demografska pozadina je brutalna. Mladih je manje, praznih mjesta sve više, pa umjesto da sustav racionalizira mrežu, povezuje institucije, ukida preklapanja i diže kvalitetu, ponaša se kao da je svaki novi studij znak vitalnosti. Nije. Češće je znak akademskog poduzetništva i taštine, panike. Najčešće svega zajedno. Sveučilišta i veleučilišta šire se u zemlji koja nestaje. To je možda i najkraća definicija naše obrazovne politike.
Ni tu nije kraj. Sveučilište je i mjesto rada. Ako u njega mladi ljudi ulaze nesigurni, potplaćeni, ovisni o hijerarhijama, projektima i raspoloženju starijih, tad ono teško može stvarati pravo znanje. Ako je napredovanje spoj lojalnosti, strpljenja, umreženosti i instinkta da se uvijek bude na pravoj strani, tad problem nije samo u pojedincima nego i u strukturi. Sveučilište koje proizvodi nesigurne ljude teško može proizvoditi slobodne ideje. A to je, sviđalo se to kome ili ne, jedini razlog zbog kojeg sveučilišta uopće zaslužuju javni novac i javno poštovanje.
Sad i o Zagrebu. Imali smo reizbor rektora u postupku koji je formalno uredan, ali javno porazan. Kod nas se autonomija sveučilišta shvaća kao autonomija upravljačkih elita, pravo da se o javnoj instituciji odlučuje iza zatvorenih vrata, među upućenima, kultom forme, bez stvarnog sučeljavanja programa, ideja i odgovornosti. To nije autonomija, nego komfor hijerarhije. Autonomija sveučilišta nije pravo da se javna ustanova vodi kao privatna stvar. A kad se zatvorenost počne predstavljati kao sloboda, a netransparentnost kao dostojanstvo institucije, tad se ne brani sveučilište, nego položaj elita.
Diploma nije znanje kao što ni funkcija nije autoritet. Precizno i bolno. Hrvatska akademska javnost danas pati upravo od toga, od zamjene sadržaja formom, znanja titulom, svrhe procedurom, javnog interesa institucionalnim sebeljubljem. Imamo mnogo zvanja, a premalo autoriteta, mnogo ustanova, a premalo povjerenja. Mnogo studija, a premalo obrazovanja.
Nije, dakle, problem u tome što Hrvatska ima previše obrazovanja. Ne, premalo je ideja što bi obrazovanje trebalo biti. Je li sveučilište mjesto formiranja osobe, prenošenja znanja, pripreme za rad, socijalne pokretljivosti, javne kritike i tehnološke prilagodbe? Ili sve to zajedno, ali da bude jasan redoslijed svrha i posljedica? U nas je odgovor često maglovit, a magla najviše pogoduje onima koji su u fotelje već zasjeli. Zato se sustav reproducira a da nitko ne promišlja kome služi, zašto baš takav postoji i što društvo za svoj novac, svu administraciju i inflaciju diploma zapravo dobiva.
Zato je vijest o studiju medijacije dragocjena. Ne zato što će taj studij sam po sebi uništiti Hrvatsku. Neće, Hrvatska je i bez njega dovoljno stručna u samokažnjavanju. No u toj je vijesti sadržan cijeli mentalni sklop sustava koji misli da je svaka nova akademska jedinica dokaz napretka. A nije. Češće je dokaz da ne razlikujemo znanje od njegove ambalaže.
Društvo koje izgubi sposobnost razlikovanja znanja od ambalaže prije će ili kasnije izgubiti ljude koji znanje zaista imaju. Ostat će diplome, pečati, grbovi, ceremonije, senati, proslave dana institucije. I bogata proizvodnja samohvale. Ostat će upravo ono na što hrvatska akademska zajednica već sada previše nalikuje – sustav koji se marljivo organizira oko samog sebe, dok mu budućnost društva lagano izmiče.
