Stvarna škola treba im kao sidro: Ne smijemo im zatvoriti ta vrata

 
 
Mentalno zdravlje djece i mladih već sada predstavlja javnozdravstveni problem, a u budućnosti bi mogao postati još veći društveni problem. Ipak, možemo puno toga učiniti i iz ove složene društvene slike, baš kao i iz mnogih osobnih kriznih situacija, izaći snažnijima. Plan je jednostavan
 

Kad prikupite perspektive više od 27.023 učenika širom Hrvatske, svega se nađe u tim upitnicima – 12 Spužva Boba, 132 srca, 18 WTF-a, česti natpisi HŽV i BBB, četiri poruke Zoranu Milanoviću, pet Andreju Plenkoviću i jedna Tomislavu Tomaševiću te ponekad rečenice koje opisuju istraživanje koliko i njegovi brojčani rezultati:

‘Mislila sam da to nikada neću reći ili napisati, ali škola, ova stvarna škola, je.eno je važna. I to još više zbog toga kako se osjećamo, nego što tu naučimo. Bez nje smo nigdje… kao brod bez sidra’, komentar je u upitniku učenice drugog razreda jedne zadarske srednje škole.

Rezultati istraživanja provedenog u 161 osnovnoj i srednjoj školi ukazuju na to da je na živote velikog dijela učenika i odgojno-obrazovnih radnika pandemija imala negativan utjecaj. Puno značajnije od ove opće procjene jest rezultat da je jedinstvena situacija kroz koju civilizacijski prolazimo nejednako djelovala na različite aspekte života djece i mladih. Učenici tako ukazuju na to da je pandemija pozitivno utjecala na odnose koje imaju s bliskim prijateljima i nastavnicima te posebice one u obitelji.

Ovakav rezultat ne treba čuditi. Usporavanje, smanjenje obveza i kontakata i duži zajednički boravak omogućili su velikom dijelu nas da bolje ili nanovo upoznamo sve one koji su nam bliski. Na bolje odnose utjecala je i činjenica da u kriznim situacijama većina obično izvlači naše bolje izvedbe iskazujući brigu, pažljivost i solidarnost. S druge strane učenici viših razreda osnovnih škola ističu negativan utjecaj pandemije na bavljenje tjelesnim aktivnostima, sportom i hobijima dok je mentalno zdravlje srednjoškolaca posebno ugroženo pandemijom. Češću pojavnost depresivnih i anksioznih smetnji primjećuju i stručni suradnici u školama. Kad se k tome doda povećanje strahova i fobija u potresima pogođenim područjima, naročito u Sisačko-moslavačkoj županiji te Zagrebu i okolici, jasno je sljedeće – mentalno zdravlje djece i mladih već sada predstavlja javnozdravstveni problem, a u budućnosti bi mogao postati još veći društveni problem. Ipak, možemo puno toga učiniti i iz ove složene društvene slike, baš kao i iz mnogih osobnih kriznih situacija, izaći snažnijima.

Uz obiteljsko, školsko je okružje ključno za mentalno zdravlje djece i mladih i zato treba učiniti sve da škole ostanu otvorenima. Škola im osigurava strukturu, osjećaj sigurnosti i smisla u životnim aktivnostima, mogućnost komunikacije, suradnje i povezivanja s drugima – vršnjacima i starijima. To je posebice važno u adolescentskoj dobi, u kojoj je život mladih usmjeren socijalnom životu, izgradnji odnosa i prijateljstava. Sve to postoji i bez fizičke škole, ali je u znatnoj mjeri promijenjeno ili čak prekinuto. U tim klupama, na hodnicima i oko škole odvijaju se vrlo složeni psihološki i socijalni procesi koji živote učenika čine bogatijima i svrhovitima. Za razvoj mlade osobe izrazito je važan prijateljski zagrljaj na igralištu, cigareta na školskom dvorištu, spoznaja da su učitelji i nastavnici ‘stvarni’ ljudi sa ‘stvarnim’ problemima, snovima i razočaranjima. Sve to osigurava redovna škola, ali sama činjenica da su njezina vrata otvorena tek je preduvjet za ciljano i smisleno djelovanje u sferi mentalnog zdravlja.

Uz otvorena vrata, za mentalno zdravlje učenika i zaposlenih važno je imati učinkovitu i razgranatu mrežu stručnih suradnika u školama. U usporedbi s mnogim zemljama, Hrvatska tu dobro stoji i može u relativno kratkom roku puno učiniti. Hrvatska psihološka komora navodi korake kojima se može očuvati psihološka dobrobit, ojačati mentalnozdravstvena pismenost te prevenirati psihološke smetnje i poremećaje kod učenika i odgojno-obrazovnih radnika. Plan je jednostavan i svaki političar koji drži do sebe i zajednice koju vodi morao bi ga moći primijeniti. On sadrži sljedeće korake:

– Izradi i uvedi nacionalne preventivne programe za sve u školama kako bi im se povećala mentalnozdravstvena pismenost.

– Uvedi programe usmjerene zaposlenima u sustavu kako bi se samoosnažili te osposobili za prepoznavanje poteškoća i davanje podrške i pomoći učenicima i kolegama.

– Zaposli veći broj psihologa u školama, pri čemu je nerealno očekivati da baš u svakoj školi bude jedan. Čak i da se donese takva politička odluka, nema ih.

Uz sve navedeno proširi tu mrežu uspostavom interdisciplinarnih timova na razini gradova i županija, a koje bi uz psihologe činili drugi edukacijski te stručnjaci mentalnog zdravlja i socijalne skrbi. Dostupnost takvih timova i njihova svakotjedna prisutnost u školama omogućili bi učenicima i zaposlenima kvalitetnu, brzu i, ne manje važno, besplatnu podršku.

Na riječi učenice iz Zadra najmoćniji ljudi Hrvatske iskreno su rekli: ‘U pravu je mala.’

Uz malo mudrosti, zajedništva i promišljenog djelovanja možemo to sidro ponovo spustiti, da bismo kad dođe vrijeme za to zajednički ga podigli, razvili najljepša jedra i dočekali povoljne vjetrove – za nju koja u ponedjeljak kreće u treći razred, njezine nastavnike koji se vraćaju u razrede i cijelu Hrvatsku.

Sretno i mirno školsko more!

tportal

1 comment

  1. Neću oponirati Borisu Jokiću ali on svojim entuzijazmom i dobrom voljom je još uvijek nekoliko centimetara iznad crne zemljice….. Kako je profiliran uzorak nije naglašeno u tekst i jesu li u tom uzorku obuhvaćena samo zagrebačka djeca ili učenici iz drugih mjesta poglavito, ima li onih iz seoskih škola koji zbog pandemije nisu na nastavi a neki čak i nemaju internetsku vezu..
    Sve je ovo relativno i jedino što je sasvim sigurno je, da e-nastava nije ispunila očekivanja prosvjetara , a velikom broju učenika je SVEJEDNO!

    Kad kažem svejedno, onda pod tim podrazumijevam ono što znam iz nekih ovdašnjih istraživanja :
    nastavnik s jedne strane “ekrana” i učenik s druge nemaju nikakvu interakciju jer prijava učenika da je na satu NE znači i da je prisutan pred ekranom !
    Može se udaljiti, jesti, otići u zahod………bilo što, nastavnik to NE vidi a učenik je prijavljen da je prisutan.
    Ovako nevidljivi sustav poduke i zadatci koji se šalju mobitelom s naznakom vremena kad moraju biti predani isto mobitelom predmetnom nastavniku ne omogućavaju ikakvu ozbiljnost i malo tko od učenika neće eskivirati ako može….A može !
    I nije točno Jokiću da je ugroženo njihovo psihološko zdravlje jer ne idu na nastavu kao na druženje : taman posla…….uza sve mjere oni su vani sa svojim društvom ( svjedočile su slike sa splitske rive i morskih zidića i dakako, odbačene šalice kave za ” for to go ”

    Nisu se učenici ni zbližili zbog pandemije sa svojom obitelji, taman posla : u skučenom prostoru stana roditelji bi obavljali svoje ako su radili iz kuće ne mareći za djecu, a djeca su igrala igrice ne mareći ni za roditelje, a kamo li bake i djedove , jer, komunikacija sa starcima je bila oskudna zbog ” čuvajte svoje bake i djedove “……

    Da je po meni, ovo razdoblje bih nazvala tupilo ili otupljenost i to od roditelja koji su radili od kuće pa je i kuhanje bio problema a kamo li razgovor s djecom kojima je, na žalost, i tada i sad mobitel najbolji prijatelj….

Odgovori