Večernji zapisi Viktora Žmegača: Cervantesov roman

Ususret novoj školskoj godini naš istaknuti kolumnist u sljedećim nastavcima predstavlja svoje poglede na neke od najvećih književnih i lektirnih naslova

Odlučio sam da u slobodnu nizu zapisa predstavim rezultate osobnoga čitanja pojedinih velikih djela europske književnosti, tekstova koji su dio opće čitateljske kulture – bez obzira na to da li se u školama uvrštavaju u takozvano učeničko štivo.

Bistri vitez Don Quijote od Manche (Del ingenioso caballero de la Mancha) prvi je roman europske književnosti koji živi bez prestanka do danas; u bezbrojnim prijevodima, aluzijama i citatima, španjolski klasik Miguel de Cervantes tim je djelom (1605/1615) po mnogočemu rodonačelnik novije pripovjedne proze. Znakovito je da se ovdje pojavljuju sastavnice koje će odrediti putove narativne budućnosti – od engleskih romana osamnaestog stoljeća („written in the manner of Cervantes“) pa do Borgesa (u pripovjednom eseju Pierre Menard, autor Quijotea) i romana Grahama Greena Monsinjor Quijote (1982).

Treba ponajprije ispitati elemente koji Cervantesa potvrđuju kao preteču. Jedan od piščevih biljega jest činjenica da Don Quijote ostvaruje književnost o književnosti, pripovijedanje o pripovijedanju. U tom je pogledu španjolski majstor osobito dalekosežan. Sve što danas nazivamo ironijski modus, intertekstualnost i metatekstualnost u Cervantesa je obilno zastupljeno. Roman o liku što ga autor naziva „bistrim vitezom“, ali i „vitezom tužna lika“ obilježen je nadalje teksturom koja će se osobito u dvadesetom stoljeću iskazati kao oblikovna: uzajamno prožimanje pričanja i eseja. I napokon, u Cervantesovu djelu golema uloga pripada konkretnim književnim djelima prošlosti, bliže i dalje. Kao što su u naše doba upozoravali Eliot i Borges, književna tvorevina dobiva svoje mjesto u tradicijskim nizovima koji se na različite načine upotpunjuju ili odbijaju. Don Quijoteov je kontekst posebno razgranat. Spominje se starogrčka jezična kultura, rimska epika (Vergilije), roman srednjeg vijeka i pripovijedanje šesnaestog stoljeća. Budući da su ona u Cervantesovoj tematici nezamjenjivo bitna, potreban je osvrt na djela koja je piščev lik čitao i koja „pomutila mu pamet“. Te knjige, u rukama Don Quijotea, omogućuju Cervantesu razvijanje središnjeg motiva romana: istodobnost utvare i zbilje.

Bistri vitez i njegov perjanik

Povjesničari književnosti mogu točno utvrditi pojavu i narav knjiga koje su zaokupile „bistroga viteza“, jer se nalaze u posve realnim europskim knjižnicama do danas, napose u bibliotekama velikih sveučilišta. Natuknica su tada naročito popularni romani o pustolovinama junaka nazvana Amadis de Gaula (kojega Cervantes izrijekom spominje). Građom se ta mnogosveščana djela nadovezuju na srednjovjekovni ciklus o kralju Artusu. Za Amadis-romane pretpostavlja se da su portugalskog ili španjolskog podrijetla. Svakako su prvi nizovi objavljeni na iberskim jezicima. Inačice su ti ciklusi doživjeli u Francuskoj oko sredine šesnaestog stoljeća, a u njima su u pustolovne zgode pojačano ušli erotski motivi. Ukratko, to je bila Don Quijoteova lektira. Cervantesova rafiniranost iskazuje se u Šestoj glavi (I), u kojoj seoski župnik i brijač vrše premetačinu u čitaočevu stanu. Iz njihovih prosuda saznajemo točne naslove. Dvojica nadobudnika razvrstavaju knjige i odlučuju koje treba spaliti, a koje poštedjeti. Većinu ipak bacaju u dvorište gdje ih čeka lomača. Razumije se da su to radili krišom, ne pitajući „bistrog viteza“, koji se već spremao na pustolovine.

Originalna je Cervantesova zamisao da već rano u radnju uvede vitezova pratitelja, seoskog momka zvana Sancho Panza. Pripovjedač, koji u ulozi sveznajućeg naratora komentira i sređuje bezbroj dijaloga, predstavlja nam dvojstvo ličnosti, glasova i stilskih razina. Neki kritičari taj oprečni par nazivaju utjelovljenjem idealizma i realizma. Sancho, priprost ali lukav, svakako je tip empirika koji vjeruje samo u ono što vidi.

Plodovi literarne tradicije

Kao sluga i stalni pratitelj, vitezov „perjanik“, razlikuje se od gospodara i na relaciji gore/dolje: Don je povišen, doduše na slabašnom konju, dok se Sancho mora zadovoljiti magarcem oniska rasta. Opis kontrasta nalazi se u središtu Šeste glave (I). „Odmah se postara Don Quijote da najami novaca. Nešto proda, nešto založi, a sve raspe budzašto, i tako smogne prilične novce. Opskrbi se okruglim štitom, koji je zamolio i uzajmio od nekoga prijatelja, opravi svoj razbijeni šljem što god bolje može, i javi svojemu konjušaru Sanchu dan i sat kada kani krenuti na put, da se opskrbi svime što misli da mu je prijeko potrebno, a osobito ga uputi neka ponese bisage. Sancho odgovori da će ponijeti, a nakan je povesti i svojega magarca, koji je jako valjan, jer on nije navičan mnogo pješačiti. Što se tiče magarca, prigovori Don Quijote malko, te uze premišljati, hoće li mu pasti na pamet kakav skitnik vitez koji je sa sobom vodio perjanika na magarcu. No ne može nijednomu da se dosjeti. (…) Te noći odjašu tako daleko te su bili, kad se razdanilo, sigurni da ih neće stići /rodbina, op. V. Ž./, sve da poteknu za njima. – Jaše Sancho Panza magarca kao patrijarh, sa svojim bisagama i vinskim mijehom i sa silnom željom da već bude namjesnik onoga otoka što mu je gospodar obećao.“ (Preveo Iso Velikanović, redigirao Josip Tabak, Zagreb, 1967.)

Posljednje riječi citata svjedoče o tome da Sancho nije samo obilježen načelom realnosti, nego da se u njegovu priprostu narav upleo i duh vitezovih fantazmagorija. On čak više puta podsjeća svoga gospodara da mu je obećao čarobni otok. Moglo bi se reći da je sluga na taj način također začaran književnim djelima (koja dakako nije čitao). I on je najednom akter u motivu uzajamnoga prožimanja stvarnosti i fikcije.

„Perjanik“ se, ipak, u nizu vitezovih pustolovina iskazuje kao predstavnik svog načela. To Cervantes na primjeren način predočuje u najpoznatijoj u nizu avantura: u borbi s vjetrenjačama.

Ta se epizoda osobito dojmila čitatelja pa je do danas ostala poslovična. I osobe koje nikad nisu čitale Cervantesov roman kažu da se netko bori protiv vjetrenjača, to jest da se zavarava iluzijama.

S obzirom na reprezentativnost tog odlomka nameće se prikaz, što u citatu a što u parafrazi. Jašući, ugledaju mnoštvo vjetrenjača. Vitez je uvjeren da su to grdni gorostasi koji ručetinama mlate zrak. Sancho je na strani iskustva te pokušava gospodara odvratiti od nebuloznog juriša. (Uzgred rečeno, povjesničari kulture stavit će na marginama poglavlja napomenu da su vjetrenjače dospjele u Španjolsku iz Nizozemske, gdje su već odavna bile u uporabi. Povezanost je u tome što je u šesnaestom stoljeću na nizozemskom tlu vladala španjolska loza Habsburgovaca. Takvi su mlinovi dakle bili uvoz.) Juriš je završio prema Sanchovim predviđanjima. Koplje se razmrskalo, a krilo vjetrenjače bacilo je i viteza i konja žestoko na tlo. „Naposljetku, tu noć prenoće oni pod drvetom, te od jednog drveta otrgne Don Quijote suhu granu, koja mu može nekako poslužiti mjesto koplja, i natakne na nju željezni šiljak, skinut sa skrhanog koplja. Cijele te noći Quijote nije spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onom što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svojega srca. Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je ljudski napunio želudac…“

Ljepotica Dulcineja od Tobosa također je plod literarne tradicije. Idealizirana predstavnica ženskog roda u Cervantesovu romanu imaginarna je gospodarica srca, kakva potječe iz provansalske lirike, njemačkog Minnesanga, a poslije i petrarkističke poezije.

Nastavljajući putovati, vitez i sluga nađu se u nekom selu, gdje su ih pogostili hranom i pićem. Pošto se okrijepio, vitez počne razmišljati na način koji tom poglavlju (11, I) daje posebnu važnost. Stoga je i ovdje opravdan poduži citat. „Sretnoga li doba sretnih stoljeća, kojima stari nadjenuše ime ‘zlatno’! A ne nadjenuše zato što se zlato, koje se u ovo željezno doba toliko cijeni, u ono blaženo vrijeme bez ikakve muke stjecalo, nego zbog toga što oni koji su tada živjeli nisu znali ove dvije riječi: tvoje i moje. U ono su sveto doba sve stvari bile zajedničke: za svakidašnju se hranu nisi morao nikakvim poslom mučiti, nego samo digni ruku i dohvati je sa snažnoga hrasta, koji te darežljivo nudi svojim slatkim kusnim plodom.

Bistri izvori i romon-potoci nude ti u preobilju slatke, bistre vode. (…) Onda je bio samo mir, samo prijateljstvo, sama sloga: još se nije bio teški raonik na krivom plugu usudio da dere i raskriva milu utrobu naše pramajke, jer ona je i bez sile iz svojega plodnoga i prostranoga krila nudila svuda da zasiti, nahrani i razveseli djecu, koja su je tada nastavala.“

Vitez ovdje iznosi staru maštariju o davnini u kojoj je čovjek živio u uzornu skladu s prirodom. Mit o zemlji koja sve ljude hrani jer je plodna i čista, dakle o vječnoj idili, Cervantes je poznavao iz stare predaje. Što dakako nije mogao znati, to je okolnost da se dotakao teme koja će u osamnaestom stoljeću postati filozofski i politički predmet.

Moje i tvoje – to je središnja natuknica. Te riječi tvore centar Rousseauova Diskursa o podrijetlu nejednakosti među ljudima (Discours sur l’origine et les fondements de l’inégalité parmi les hommes, 1755). Rasprava je iz više razloga, ponajprije političkih, objavljena u slobodoumnom Amsterdamu, gradu koji je tada bio jedno od središta europskog tiskarstva. U drugom poglavlju Diskursa čitatelju se čini kao da švicarski filozof potanko potvrđuje maštanja Cervantesova viteza. Začetak društvenih zastranjena nalazi se u trenutku kad je netko omeđio komad zemlje i rekao „to je moje“. Slijedili su ga drugi, pa je nastalo pravno načelo vlasništva, koje se u tijeku dugih epoha učvrstilo i bez kojega je nezamislivo suvremeno građansko društvo, zaključuje Rousseau.

Vraćam se s ovog uvida u skrovite spojnice europske civilizacije Cervantesovu romanu. Smisleno je upozoriti na neke razlike između Prvog i Drugog dijela. Dok u Prvom pretežu karakteristične pustolovine, Drugi je bogatiji umetnutim pripovijestima, koje svjedoče o Cervantesu kao novelistu. Vjerojatno je najkrupniji kontrast u okolnosti da Sancho u mnogim epizodama stječe veću pozornost. Mjestimice se budi dojam da bi se Drugi dio mogao zvati Sancho i vitez, a ne obratno. U retoričkom pogledu „perjanik“ vlada dvjema razinama: autentičnom, ruralnom, ali i vještinama visokoga stila, naučena od gospodara.

Ni tragedija ni komedija

To je neobično dojmljivo prikazano u jednom od središnjih poglavlja uopće (9, II). Odnos između Dona i Sancha stječe ovdje nove dimenzije, pa je stoga razumljivo što mnogi interpreti taj odlomak razmatraju osobito pomno. Prodorno je to učinio Erich Auerbach u svojoj genijalnoj knjizi Mimesis (1946/1949). O čemu se radi? Don Quijote krenuo je sa Sanchom prema mjestu Tobosa jer se nada ugledati svoj ženski ideal. Međutim, ususret im dolaze tri ružne seljanke na magarcima, stvarna bića. Vitez je zaprepašten prizorom te ne povjeruje da bi jedna od njih mogla biti Dulcineja. Sanchu je žao što je gospodar razočaran i sumnjičav pa mu se smiluje i odigra dvostruku ulogu: on, koji je inače realist, čini sve da Donu pruži privid o postojanju Dulcineje. Klekne pred jednu od seljanki i časti je govorom koji odgovara svim pravilima poetskoga stila. Igra iluzijom postaje perfektna (iako seljanke rogobore): gospodar i sluga kao da su na trenutak izvršili mentalnu preobrazbu.

Iduća poglavlja, premda duhovito ispričana, ne sadrže ništa novo. Svršetak romana zahtijeva od čitatelja da prihvati iznenadan nedovoljno obrazložen obrat. Vrativši se u polazište, svoje selo, najednom uvidi da je postao žrtva bezumnih knjiga. Umirući, ustvrdi da je normalan. Pustolovni je vitez postao običan čovjek. Auerbach upravo u toj preobrazbi vidi dubinu Cervantesova djela. Don Quijote (koji ima i istinsko građansko ime) vratio se u običnu, sređenu zbilju. No je li ta zbilja, pita se Auerbach, doista sređena. U usporedbi s vitezovim obmanama, svijet se čini normalan. Ali i to može biti iluzija. Najbliži smo Cervantesu ako njegovu temeljnu temu shvatimo kao igru s raznim ulogama.

Pojam igre vodi nas naposljetku do jednog od najstarijih misaonih motiva europske kulture: motivu životne glume. Ako je Don Quijote spomenik iluzionizmu, jasna je srodnost s univerzalnom metaforom ljudskog bitka kao imaginarnoga kazališta. Gluma može biti metafizička (te su bogovi ili Bog redatelji), kao u Platonovoj raspravi Država, ili je svjetovno shvaćena – kao vedro ili turobno iskustvo života, s gledišta koje računa s akauzalnim slučajem. Ernst Robert Curtius u svojoj je monumentalnoj knjizi Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje (1948. i mnoga izdanja) tu problematiku prikazao u posebnom poglavlju golemom, gotovo nedostižnom erudicijom. Tumačenja u srednjem vijeku ovise o tome da li motiv potječe iz pretkršćanskih ili crkvenih izvora. Autor navodi epigram antičkog egipatskog filozofa Palade, koji za razliku od kršćanskog neoplatonizma metaforu shvaća bez metafizičke interpretacije: „Sav je život pozornica i gluma; stoga nađi svoje mjesto i odrekni se ozbiljnosti – ili pretrpi jade.“ Povijest misli o glumi toliko je razgranata da ćemo je napreskok potražiti u Engleskoj Shakespeareova doba. Na pročelju dramatičareva Globe Theatrea nalazio se natpis „Sav je svijet gluma“. Dugotrajne varijacije na temu theatrum mundi nudile su izbor između tragedije i komedije. Krajnji sud o Cervantesovu romanu mogao bi možda voditi zaključku da Don Quijote nije ni jedno ni drugo. On se otima takvu razvrstavanju.

matica

1 comment

  1. Zbog takvih ljudi i autoriteta voli se Hrvatska.

Odgovori