Dragocjenih sat vremena današnjeg dana izgubila sam u “guglanju”. Nemam u kući ni malu ni veliku sanjaricu, pa kad sam već zapamtila taj ružni san, morala sam potražiti neko njegovo tumačenje. Meni ispala kosa, od smeđe, prirodne i poluduge, ostala sijeda i poprilično prorijeđena. Sanjarica kaže: gubitak novca ili prijatelja. Sebična ja, u mislima momentalno biram: bolje prijatelja nego novac.

U posjetu ću Zdenki, živi sama, ponekad s njom popijem jutarnju kavu i probrbljam o sitnim varoškim tračevima. Na vratima njenoga stančića sudaram se sa Blankom koja baš izlazi, sjedam na najbližu stolicu, auh, jastučić topao, skačem kao ofurena – je l’ ona sad tu sjedila – jest – uh, kuku meni, ako ima upalu jajnika, mjehura, hemoroide, proširene vene, preći će na mene – nije dovoljno da prevrnem jastučić, skačem naglo na drugu stolicu.

Tek će Zdenka:

– Ma čula sam da je Gita pala i slomila ruku.

Savijam prste lijeve ruke, da, ljevakinja sam, i netremice buljim u svih pet nokata, pocupnem na stolici, nekako mi neugodno da se počeškam po guzi, ne bi shvatila, tražim spas u noktima i cupkanju, kod kuće ću ono drugo.

U poštanskom sandučiću račun za vodu. Opa, kubik više. Mala je izlazila na dva ispita, a ja na pipi puštala vodu. Moram nabaviti veći kanister za vodu s vrela, ima još nekoliko ispita u ljetnom roku.

Stižem napraviti neki bućkuriš od ručka, svejedno neću biti kod kuće kad Marjan stigne, pa ni on neće previše prigovarati jer ga neće imati tko slušati.

Ulazi Maja, bez kucanja, navika, oči mi suze od luka srebrenca, pitanje je gdje sam cijelo dopodne, a ona ima problem:

– Dignem se jutros, sve normalno, sagnem se da do’vatim papuču što se otkotrljala pod krevet, kad me žignulo kroz plećke, odavde – dovde.

Imala sam veliki nož u rukama i ne usudih se mahnuti prema njoj da je odbijem, pa me uspjela dohvatiti, od vratnih pršljenova do trtice, cijelom dužinom mi povuče svojom rukom, da mi pokaže gdje je nju presjeklo. Ništa nisam mogla napraviti taj trenutak, potpuno nespremna, nego ostadoh u čekanju. Da me opako presiječe u donjem dijelu leđa, kad sam zapetljavala cipele, oko pola dva, jer mi doktorica radi od dva.

Jučer sam ranom zorom vadila kompletnu krvnu sliku, nakon pet godina, idem po rezultate, sve je u granicama normale, malo popričasmo o stanju u zdravstvu, kadli, puk bato, kuca

doktorica o okvir otvorenoga prozora koji joj pada na desnu ruku, moje zdravstveno stanje dobro, oblije me znoj, nije primijetila, nije u opisu posla. Stolarija nije drvena, nego PVC, jao meni, sve gore od gorega.

A i taj odlazak u dom zdravlja, nije mi to ni bilo potrebno, zaključujem dok silazim s drugog kata, po uskim i uglancanim stepenicama, uh, samo da se ne poskliznem. Marjan mi, ustvari, tu radi, pod kraj svake godine imaju oproštaj sa starom godinom, pozvana sam i ja, automatski, ali ne idem, opravdam se da je to ipak njihovo interno veselje, što ću ja tu, a, zapravo, mislim: – Taman posla da idem bez razloga u dom zdravlja, da izazivam vraga, pa da mi onda stvarno nešto bude i da moram ići s razlogom.

Cijelo prijepodne prati me onaj noćašnji san. Ja bez kose, nemoguća situacija. Bez novca – poznato, bez prijatelja – moguće, al’ bez kose, ne, to nikako.

Iz zdravstvene siječem prečicom do kuće. Preko livade, dječjeg igrališta, nije dugo bilo kiše pa je onaj jarak suh. Dosta mi je za danas međuljudskih kontakata, trebam mir. U susret mi dolazi ...

Zamolio me Bijeli, još prije petnaestak dana, da mu sredim jedan zapis o nogometu, za monografiju o pola stoljeća gradskog kluba. Kako ne bih, nije to neki posao, desetak kartica, lektorirati, nije to roman ili novela, pa da svaka riječ mora biti na svom mjestu. Uzela sam rukopis u ruke prije jednog tjedna, vrlo neobične rečenične konstrukcije koje prerastaju u nerazumljivost. Kakva lektura, potrebna je prava i ozbiljna redaktura. Naljutila sam se, kako itko može pomisliti da je nešto dobro napisao. Ali, ne mogu mu to reći. Nekidan obećah da ću do petka sigurno završiti započeti posao. Danas je taj petak, rukopis nisam ni pipnula. Moram preko vikenda, nema više odlaganja, Bijeli će biti toliko uviđavan i pristojan da me neće odmah iza roka zvati, strpjet će se još koji dan.

... Bijeli ... i njemu valjda dosta ljudi pa se osamio.

– Ajme, Bijeli, kud baš da naletim na tebe? Što me bije maler, ništa meni ne vrijede ni nokti, ni češkanje guze, ni okretanje jastučića, ni kucanje u drvo, ni zaobavitnja ... Sve to izgovaram dok prolazim kraj njega. Bijeli ne može doći do riječi, a što bi i rekao kad mu nisam ispričala san.

– Nisam ti ono završila, naglo sam ostala bez kose, javi’ću ti se u ponedjeljak. Tek ću onda znati je l’ to bio san ili java.

Da bar nisam “guglala”.