Subotom priče iz zbirke „Rascvjetana trpeza“ Jagode Kljaić: Bazanjem u bećarenje

Jako se obradujem kad mi dragi subotom prije podne kaže da ide bazati po bazaru. Bazar i postoji zato da se na njemu i po njemu baza. Bazanje je kad se hoda sporo i natenane, s noge na nogu, k’o muva bez glave, sve dok se ne probaza cijeli bazar. Ne može trajati kratko, onda nije bazanje, nego hodanje, jurnjava, trka. Običaj je da se bazanjem dobro pregleda i proškica sve što se na bazaru nudi, prepipaju materijali, pregledaju šerafi u mašinicama, pomiriše miomirisi, probaju okusi.

Bazanje nije kupovanje. Bazar ne znači pazar. Ali bazar jest zbog pazara. Može biti cjenkanje, bez namjere da se nešto kupi, tek da se ubije vrijeme, jer, iz bazanja ne smije biti brzoga povratka. Bazanje je lijek za dušu, a pazarenje za mozak. Može se oškicati i neko djevojče, pogotovo ako i ono baza, pa nekoliko puta, bazajući, nalete oni bazajući jedni na druge. Svašta se lijepoga u bazanju po bazaru može dogoditi. Poželjno je dobasati do bazara i nakon bazanja, pazeći da se ne zabasa, odbazati domu svome.

Za to vrijeme obavim kupnju prehrambenih artikala, što uvijek lakše i jednostavnije odradim sama, jer ne moram odgovarati na pitanja u stilu: u što se ovo stavlja, misleći na široke rezance ili, kako nema za kupiti gotovih jaja na oko.

Uglavnom, bude to ugodna i opuštena subota. Međutim, kakva je tek ona sljedeća! Kad dragi ujutro počne oblačiti najprije voljene braon samterice, pa isprobavati pulovere, nije daltonista, dobro zna koja boja uz koju paše. Kad se odluči za onaj krupni karo u zelenim nijansama, pa na to pridoda bež džaketić, kosu malo usjaji briljantinom i obavezno prekopa po svojoj ladici da izabere najljepšu maramicu, eto belaja. Istina, ne kaže da ide bazati po bazaru, nego, ide malo uraditi đir sa dečkima. A dečki se baš taj dan kojekuda razasuli, čula sam se s dvije supruge jučer, pa slučajno saznala ‘ko ide na vikendicu, ‘ko kod rodbine na selo, a kog’ je pokočilo u leđima

Onda moj dragi odbaza u nepoznatom smjeru. U nevrijeme ode i na vrijeme se ne vrati. Zalutala ovčica koja ne može tvrditi da je janješce što je zabasalo. U bazanje se ide smireno, bez nekoga očekivanja, razmišlja se, kombinira, prosuđuje i zaključuje. Ali, kad se ide u bećarenje, leti se na krilima zmaja, a ne vidi aždaja na kraju leta. To može biti loše. Za onoga koji je poš’o u bećarenje. Najbržim korakom, da što prije postane nevidljiv, usplahirenih misli, uskovitlanih emocija, užarenih riječi. Bećarenje je tajna, zato je slatko i pitko.

Ipak, uvjerila sam se da najčešće nije uspješno za njega, a ni opasno za mene. Nema on pojma kuda se sve pružaju moji pipci. Pa su napipali da, kad tako čudno odbasa i odbaza od kuće, ipak ne zabasa, nego sjedne na kavu s mlađom kolegicom s posla. Trudi se moj dragi biti zabavan i šarmantan, ali, koliko iz daljine mogu čitati pokrete ženskoga tijela, malo joj je dosadno. Znam da novca za ručak za dvoje nema, zna to i kolegica, ta ne ispijaju tu kavu subotom prvi put. Prosto mi dragoga bude žao. Pa da li baš ne zna bolje? Morat ću mu dati neki savjet. Kad probećari to svoje dnevno bećarenje. I dobaza natrag. Samo da mu dam do znanja da na noćno i ne pomišlja.