NAPOMENA: Zahvaljujući maru jednog suradnika SBPeriskopa pred sobom imate veoma temeljit izbor odlomaka iz knjige Politika i domovina Josipa Manolića, a koji su izazvali veliku pozornost u hrvatskoj i javnosti zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije.
U svojoj knjizi Politika i domovina, objavljenoj u jesen 2015. godine, nekadašnji predsjednik hrvatske vlade Josip Manolić, piše:
- „Hrvatsku su stvorile jugoslavenske obavještajne službe Udba i KOS u suradnji sa svojim dugogodišnjim jatacima iz ustaške emigracije.“
- „Desetak članova osnivačke skupštine (HDZ-a) bili su suradnici Udbe“ (str. 119) (kasnije će detektirati Dalibora Brozovića s kodnim imenom Forum, Ivana Vekića kao Srećka i Vladimira Šeksa kao Sovu). „Udba je snimala cijeli skup“ (str. 119).
- „Tuđman je stalno dobivao uvjerenja da JNA neće rušiti novu vlast“ (str. 161).
- „Zamjenom jugo dinara za njemačke marke u BiH biti će početak osmišljenje sofisticirane pljačke hrvatske države. Novčana masa od 600 milijuna DEM zamijenjena je ilegalno u Bosni za devize...“ „Novac je završio u džepovima prenositelja, preprodavača i djela dužnosnika HDZ-a u Hercegovini.“ (str. 186.)
- „Vlada nacionalnog jedinstva nije formirana zbog jačanja hrvatskog jedinstva pred predstojeću agresiju, kako smo tada govorili i u javnosti pokušali prikazati, već izričito da se primire naši desni radikali „urotnici“ i da ih se makne od ministarskih položaja i važnih funkcija (Đodan, Šošić, Šeks, Domljan, Marković...)“ (str. 163.)
- „Dakle, postojao je organizirani izlazak i ulazak u Vukovar kojim je upravljao Mile Dedaković. Izlazak se naplaćivao u DEM“ (str. 199.)
- „Dedaković je uredio svoj stožer u Vinkovcima i iz njega slao zapovjedi u Vukovar.“ (str. 199.)
- „Među onima koji se nisu odlučili ići u proboj u Vukovaru bio je Tomislav Merčep. I on je sjedio u Vinkovcima.“ (str. 200)
- „Nitko od tenkovskih posada koje smo imali na raspolaganju u Vukovaru nije želio krenuti u proboj.“ (str. 200.)
- „Proboj je odgođen zbog izdaje u našim redovima.“ (str. 200)
- „Evidentirali smo i preuzimanje i velikih iznosa gotovog novca za potrebe tobože naoružavanja i nabave oružja koje je zaduživao Mile Dedaković, ali i neki drugi čelni pojedinci u obrani Vukovara.“ (str. 208.)
- „Dedaković šalje fax da municija i naoružanje „koje nam se upućuje i dalje se netragom gube u nečijim skladištima na putu do Vukovara“, ali i da postrojbe koje su nam poslane „nisu spremne za borbu“. (str. 205.)
- „...izvještaji naših obavještajnih službi od 2. listopada u kojem je navedeno da je konvoj od šest šlepera s oružjem stigao u Županju, odakle je po nalogu ministra Šuška preusmjereno u Hercegovinu gdje je zacijelo preprodano.“ (str. 209.)
- „Tragovi tih operacija tajno su uništavani u našim obavještajnim službama.“ (str. 210.)
- „Zapovjednik (obrane Vukovara) nije izlazio na samu liniju obrane već se provodio u Vinkovcima“ (str. 210.)
- „Mile Dedaković o tim događajima zna mnogo više, ali štiti cijeli niz osoba upletenih u šverc oružja i manipulaciju novcem, u strahu od sudionika tih operacija o tome ne govori.“ (str. 210.)
- „Jedanaestog listopada Dedaković nenajavljeno iz Vukovara odlazi u Vinkovce i nakon toga dolazi u Zagreb. Nitko u vrhovništvu nije odobrio te promjene mjesta zapovjedništva kao i napuštanje bojišnice u najkritičnijem trenutku. Oni koji su trebali sankcionirati taj nemar i neodgovornost zaštitili su Dedakovića i još neke i to traje do današnjih dana.“ (str. 211.)
- „General Tus dao je 16. listopada zapovijed da se ispita zašto je 14. listopada iz Vinkovaca vraćena grupa od 200 policajaca koji su iz Varaždina upućeni u Vukovar.“ (str. 211.)
- „Borković je, primjerice, 24. i 31. listopada u Glavni stožer i predsjedniku Tuđmanu slao isto pismo, u kojem je naveo da „svi politički a osobito vojni čimbenici nemaju želje ni sposobnosti“ pomoći Vukovaru. Napao je i pojedine vojne dužnosnike, poput pukovnika Gorinšeka te generala Stipetića i Štimca, zaključno s ministrom obrane Gojkom Šuškom. Govorio je i o samovlji, aroganciji, odbijanju suradnje, nesposobnosti i kriminalu, i u tom je kontekstu spominjao i djelovanje „osječkog“ i „vinkovačkog“ lobija. No, Borković neće tada, a ni poslije imenovati te moćne lobije i podastrijeti spoznaje o kriminalu kojeg je evidentno bilo. Nije izostala ni njegova tvrdnja da je vrhovništvo „prodalo istočnu Slavoniju“, uz zahtjev da se provjere svi tadašnji „kanali dopreme oružja“. Borković je 31. listopada uputio i poruku u kojoj je vrhovništvu zaprijetio da počne s „čišćenjem svojim dvorišta da vam ih mi ne bismo morali čistiti“. Slični su se tonovi gotovo svakodnevno čuli i iz novinskih izvještaja Siniše Glavaševića upućenih iz vukovarske radijske postaje.“ (str. 212.)
- „Tih je dana otkriven i slijedeći slučaj: pripadnik HOS-a dobio je zadatak infiltrirati se među članove zaštite predsjednika Tuđmana kako bi pripremio atentat.“ (str. 213.)
- „O tim je posljednjim danima opsade grada bilo još iznenađujućih spoznaja. Dana 12. studenoga guverner Narodne banke Hrvatske poslao je Dedakoviću poruku u kojoj ga je obavijestio da je Savjet donio odluku o uplati dva milijuna dinara u korist njegova računa, i to bez posebnog objašnjenja svrhe te financijske transakcije. Činjenica je da je Dedaković po povratku u Zagreb, 19. studenoga, podigao taj novac za svoj račun. Pri pretresu, nakon uhićenja, kod njega je nađena veća količina deviza, o čemu će još biti govora. Neosporno je također da su Dedakovići bliski suradnici nakon povratka iz Vukovara u Vinkovce rapolagali iznimnim svotama novca. Zacijelo to objašnjava podatak da je jedan od njih zatečen s vrećama novca iz vukovarskog SDK-a.“ (str. 214.)
- „Zatečen u prostorijama Starčevićeva doma, u koje su HSP-ovci prije nasilno upali, Paraga je odbio primiti poziv, uručivši policiji tekst letka s novim optužbama koji će dan poslije, što je također bilo znakovito, po Hrvatskoj bacati zrakoplov JNA. Iz zrakoplova su bacani leci s novim optužbama protiv „Tuđmana i njegove banske svite“, a u potpisu je stajao fantomski „Odbor za zaštitu Jastreba“. Dedaković je i tu iskorišten da bi se javnost okrenula protiv vrhovništva. Ostaje znakovito da je Paraga tekst letka JNA imao dan prije nego je bacan iz aviona.“ (str. 215.,216.)
- „Naposljetku, 17. studenog od Vladinog povjerenika Vidića - Bilog primljen je telegram u kojem je javio da je kapetan Borković – mladi Jastreb s braniteljima napustio Vukovar...“ (str. 216.)
- „Dvojbeno je u kojoj mjeri je Dedaković doista bio tjelesno maltretiran budući da je dva dana ranije imao prometnu nesreću kod Bjelovara s medicinski neutvrđenim posljedicama.“ (str. 218.)
- „Protiv Dedakovića je podignuta kaznena prijava u koju je uključeno i to što je u trenutku uhićenja kod njega pronađeno 208 500 njemačkih maraka, 88 tisuća švicarskih franaka i 135 tisuća dinara.“ (str. 218.)
- „Bankovni sef vukovarske banke bio je obijen u noći 10. listopada. Iz njega je odnesen sav novac i 50 kilograma zlata.“ (str. 221.)
- „Nadležne službe su utvrdile cijeli niz imena uplatene u to, a većinom se radilo o visoko rangiranim policijskim službenicima Policijske uprave i Policijske stanice Vukovar.“ (str. 221.)
- „Kod dijela naših obavještajaca zavladala je panika i strah neće li Arkan slobodu kupiti izdajom svojih naredbodavaca iz hrvatske državne sigurnosti s kojima je poslovao u brojnim operacijama.“
- „Režija „naših“ KOS-ovaca, dijelom skrivenih u službi državnih sigurnosti, a dijelom među nama u vrhovništvu dalje se nastavljala; propitivalo se o sudbini Arkana i njegove družine kao da je riječ o nekom našem junaku. Naloge za takav razvoj događaja dali su neki rukovodeći pojedinci iz naše Službe državne sigurnosti koji su s Arkanom surađivali u operacijama u zapadnoj Europi.“ (str. 227.)
- „Ostao sam zapanjen detaljima i snagom KOS-a tih dana u našim redovima.“ (str. 229.)
- „Možda je odgovor na pitanje i u tome koliko je i kome isplaćeno državnog novca u slučaju Arkan, ali i gdje je završio novac koji je jednog poslijepodneva u hotelu Intercontinental (Westin) predala Arkanova supruga Natalija za transakciju spašavanja Arkana. Tuđman je čak i na sjednicama Vrhovnog državnog vijeća tvrdio da ništa nije znao u vezi s Arkanom, no istina je da je o svemu bio obaviješten i da ga se o svemu konzultiralo i da je akcijom zapravo on rukovodio; predstava koju je izveo na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 12. studenog 1991. bila je više namijenjena nazočnima i povijesti, javnosti, i samo jedan u nizu njegovih sličnih manipulatorskih istupa. Danas su i na hrvatskoj i na srpskoj strani dostupni dokazi o povezanosti događaja oko Arkana i Borova Sela. Operacija Borovo Selo bila je odmazda srpske strane za Arkanovo uhićenje i njegovo sudsko procesuiranje. Ubijeni policajci u Borovu Selu izgubili su živote da bismo u konačnici Arkana pustili na slobodu.“ (str. 230.)
- „Željko Ražnatović Arkan još je tokom istrage i boravka u Remetincu i prije „režiranog suđenja“ postao dobavljač ružja za potrebe Republike Hrvatske. Početkom 1991., točnije u travnju te godine, Republika Hrvatska kupit će, njegovim poredovanjem, od njegove tvrtke, iz „vojnog skladišta u Batajnici“ oružje, pretežno kašnjikove AK-47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ od dvanaest šlepera. Valja danas otkriti neke detalje te priče kako bi se ipak dijelom priča o Arkanu svela u pravi kontekst. Tko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, zašto kao predsjednik Vlade nisam imao informaciju o tim nabavama, je li trgovina s njim bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cjelokupnu operaciju vodio „obavještajni krug“ i na strani kupaca i na strani prodavača. Možda odgovor znaju pojedinci iz Osijeka koji su tih dana bili gospodari života i smrti u Osijeku, a pretpostavljam da detalje znaju i neki danas živi Vukovarci, sklonjeni na otoku Krku kao i oni koji su pratili šlepere do istovara. Što o tome znaju Glavaš, Šeks, Perković nisam propitkivao, no vjerujem da im detalji nisu nepoznati. Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, u Osijeku u zgradi Županijskog suda „naši pojedinci“ će pripremiti dvije aktovke zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom. Pitanja koja se danas nameću jesu: čije je bilo zlato i srebro, ima li to zlato neku vezu s ubijenim osječkim švercerima zlatom ili dolazi iz drugih izvora, tko je zapravo osoba koja je zlato donijela u Županijski sud u Osijeku, i na kraju kome je preuzimatelj dvaju aktovki zapravo predao pošiljku zlata? Je li riječ o oružju koje se kasnije obilato preprodavalo po Slavoniji, je li dio otišao u Vukovar? Činjenica je da je 12 šlepera oružja stiglo i predano, a da je Arkan tih dana bio u Remetincu. Postoji i informacija da je zapravo isporukom 12 šlepera oružja Arkan kupio slobodu. Vjerujem da će ovi redci ponukati neke osobe koje su iz VI. odjela SZUP-a pratile i preuzele oružje da se javno očituju o pošiljci.“ (str. 232.)
- „Operacija pribave videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja s Ovčare tema je o kojoj se čovjek i danas mora zapitati: „Predsjedniče, čemu to?“ Prema dokumentima, u veljači 1992. Predsjednik će isplatiti 2 milijuna maraka za nabavu videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima koje država ima u posjedu. Gotov novac bit će odnesen Arkanu, a videokaseta zamotana u aluminijsku foliju predana predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici.“ (str. 233)
- „Slijedeći dan po uhićenju dijela grupe Labrador o cijeloj operaciji izlazi tekst u listu „ST“ vlasnika Marinka Božića koji je bio suradnik DB-JNA – projekt lista financirala je JNA, a poslije i hrvatski SIS.“ (str. 251)
- „Šušak, Perković, Milas, Vukojević, Šarinić i njihova grupacija... sudionici su brojnih terorističkih i drugih obavještajnih akcija“ (str. 251)
- „Vrh JNA provodio je niz operacija pripremajući jugoslavensko društvo za razdoblje višestranačja i tržišne ekonomije po svojemu viđenju. Već 1987. planeri JNA suglasili su se da Slovenija može iz Jugoslavije. No, tu će se, na trenutak, dogovor spotaknuti na zahtjevu slovenskog rukovodstva: „Mi idemo, ali nama pripada Istra“, o čemu se i danas šuti.“ (str. 254)
- „Od 45 dužnosnika oko Tuđmana 38 su suradnici civilnih i vojno obavještajnih službi starog sistema.“ (str. 254)
- „Moja sumnja je potvrđena mnogo godina kasnije svjedočenjima Vasiljevića i Čandića na Haaškom sudu da smo tih dana imali u vrhu vlasti krtice. Spomenutim svjedočenjem koje je prenio i „Novi list“, bili su apostrofirani Gojko Šušak i Vice Vukojević. Rekao bi da je Šušak intenzivno djelovao kako bi se spriječio kazneni postupak pred hrvatskim sudovima, jer je to moglo dovesti i do njegova razotkrivanja kao suradnika Službe. Predsjedniku Tuđmanu ta afera nije odgovarala jer je želio očuvati dobre odnose s generalom Kadijevićem i Slobodanom Miloševićem. U tom vremenu predsjednik Tuđman je još uvijek vjerovao Slobodanu Miloševiću i generalu Kadijeviću.“ (str. 256)
- „Podružnice PBZ-a u Herceg-Bosni bit će glavne logističke potpore u isplati novca za funkcioniranje institucija Herceg-Bosne, često bez odluka nadležnih tijela organa RH, samo uz potpis Gojka Šuška. Bilo bi zanimljivo vidjeti što se događalo s plaćama vojnicima HVO-a koje je RH plaćala u bruto iznosu, a Mostar isplaćivao samo neto iznos ili pak sa sredstvima za obranu Herceg-Bosne koja su bila izdašna i izvan svake kontrole. Kad je Martin Katičić došao na čelo PBZ-a igrao je posebnu igru s HDZ-om. Na to je mjesto došao nakon što je Jozo Martinović postao ministar financija. Postavši članom HDZ-a i zastupnikom u Saboru RH, nakon izbora 1992., vrata su mu se potpuno otvorila. Izborom za direktora Martin će banku u doslovnom smislu pretvoriti u samoposlugu HDZ-a. Započet će nemilice trošenje novca na izborne kampanje HDZ-a, ali ne samo kampanje već i sve druge potrebe stranke. Sve račune HDZ-a plaćat će PBZ iz svojih sredstava.“ (str. 265,266)
- „HBOR cijelo vrijeme služi da se političkim elitama koje ti žele, omogući dolazak do novca.“ (str. 266)
- „Najčuvanija „državna tajna“ je ona vezana za činjenicu da se novac iz deviznih rezervi HNB-a rabio za kreditiranje kupnje poduzeća u pretvorbi i privatizaciji od strane tajkuna. Korisnici spomenutih kredita bili su vodeći tajkunski dvojac, ali velikim dijelom tih plasmana koristio se jedan od predsjednika Vlade. Posebno valja napomenuti da su pogodnosti tih kredita bile takve da se tijekom otplate bez devizne klauzule, zbog inflacije tih dana zapravo vraćao „sitniš“.“ (str. 266)
- „Koliko je milijuna kuna štete hrvatskoj državi stvoreno, može se i danas utvrditi, uostalom ta tema pravno nema zastaru. No, nju u pravosuđe ne puštaju one snage koje to čine i s novcem deponiranim u raznim bankama u inozemstvu, koje je moj prijatelj Stipe Mesić obećao vratiti u zemlju.“ (str. 266)
- „Bankarski me znalci uvjeravaju da su tri obitelji (Todorić, Kutle, Gucić) bile korisnice čak više od 50% ukupno odobrenih takvih „menađerskih“ kredita.“ (str. 266)
- „Jednom dijelu tvrtki i pojedinaca omogućeno je da podižu kredit u inozemnim bankama uz osiguran depozit s tajnih računa za nabavu oružja. Danas je takav model razvidan u slučaju kad je gospodin Vladimir Zagorec, navodno, dao depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju tvornice „Gavrlilović“. To je samo jedan primjer, a na pretek je takvih u kojima su hrvatske tvrtke dobivale inozemne kredite a da je depozit bio novac od oružja. O njima nesumnjivo puno zna gospodin Zagorec, ali i gospodin Pašalić i još neki potpisnici brojnih računa za oružje. Tragovi tih transakcija nisu nestali, do njih je jednostavno doći, naravno, ako se želi.“ (str. 267)
- „Zapravo sve privatizacijske nepodopštine počet će s Vladom nacionalnog jedinstva, tehnomenadžerima koji će potisnuti rasprave o socijalnoj državi i pravednosti u raspodjeli društvenog kapitala i u skladu s Tuđmanovom strategijom „200 bogatih“ ubrzati proces neoliberalnog kapitalizma.“ (str. 268)
- „Kad se vratio, vidljivo zadovoljan, rekao mi je da je postigao načelni dogovor s Miloševićem „što će biti sutra s Bosnom“. Jedno jutro pokazao je i karte spomenute podijele. Ustvrdio je kako su dogovorili da je Kosovo unutrašnje pitanje Srbije, a Srbi u Hrvatskoj unutarnje pitanje Hrvatske, a da je Miloševićev interes Srbi u BiH.“ (str. 289)
- „Svima je nama u vrhovništvu bilo jasno da je Karađorđevo zapravo sastanak o podjeli Bosne.“ (str. 289)
- „Započinje novo razdoblje u kojem Tuđman politiku prema Bosni povjerava uskom krugu sebi odanih kadrova (dr. Miroslav Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, Ante Beljo). Institucije države, Sabor, Vlada njeni dužnosnici i ja ne sudjelujemo u oblikovanju i provođenju te politike.“
- „Nije, naime, bilo nijednog vojnog razloga za povlačenje hrvatske vojske iz Bosanske Posavine. Istraga koja se poslije vodila o krivnji za pad Posavine bila je čista farsa. Postaje jasno da četnici ne bi mogli zauzeti Bosanski Brod, a da hrvatske postrojbe iz tog grada nisu namjerno povučene. Nitko osim predsjednika Tuđmana nije mogao donijeti odluku o tom povlačenju.“ (str. 296.)
- „Iako je predsjednik Tuđman tražio od nazočnih izjašnjenje „zna li tko“ krivca za napuštanje Bosanskog Broda, 2000 ljudi i 20 tenkova, i rušenje mosta od strane inženjerijske jedinice 157. brigade, kada četničkih jedinica nije bilo ni blizu, a Bosanski je Brod bio prazan od 10 sati ujutro pa sve do navečer istog dana. Bilo je vidljivo da se rasprava vodi više iz formalnih razloga.“ (str. 297)
- „Samo nekoliko dana prije pada Bosanske Posavine Gojko Šušak je posjetio zapovjednike Bosanske Posavine kod Orašja, tražeći da se povuku s koridora što su neki zapovjednici, dakako, odbiloi, a neki, evidentno prihvatili. Nikada nije otkriveno tko je dao naredbu za povlačenje hrvatskih snaga i Bosanske Posavine. Koje li slučajnosti da se pad Bosanskog Broda ili, bolje rečeno, predaja srpskim snagama zbiva na dan kad je u Beogradu dano priopćenje da jugoslavenska vojska napušta Prevlaku.“ (str. 298)
- „Imali smo spoznaje o dogovoru između muslimanske i hrvatske strane da se most na Savi drži otvorenim za prolaz specijalnog tereta i da je ministar u vladi BiH Delimustafić platio 100 tisuća DEM u novcu, cigaretama, alkoholu i drugoj robi predsjedniku Izvršnog vijeća Slavonskog Broda. Provjerom smo utvrdili da je informacija točna.“ (str. 298)
- „U jedinice HV-a ubaćeni su agenti provokatori koji su radili na demotivaciji hrvatskih branitelja, potičući pitanje zašto bi se HV borio u Bosni. Brojna izvješća u operativnim zonama pokazuju da se o postojanju pete kolone znalo, da je neprijateljska vojska raspolagala zapovijedima naših zapovjednika, neprijatelj je znao svaki naš položaj, znali su svaku našu kodiranu kartu. U to vrijeme tiskaju se listovi brigada u kojima se pod sumnju stavljaju razlozi boravka jedinica HV-a u Posavini. Obavještajne podvale bile su brojne, mešu njih spada i navedena obavještajna informacija o mogućem napadu četnika. Spomenuta informacija kasnijom analizom pokazala se potpuno neistinom – velika ofenziva nije se uopće pripremala.“ (str. 298)
- „Sve to dovodi da je 4. na 5. lipnja 1992. došlo do unutrašnjeg raspada djela 3. gardijske brigade, 101. i 108. brigade. Taj proces je netko pripremao gotovo nekoliko mjeseci.“ (str. 299)
- „Nakon pada Bosanskog Broda glavni stožer HVO-a učinio je sve da upropasti mogućnost vojne suradnje Hrvata i Muslimana.“ (str.. 299)
- „Tragična zbivanja u Ahmićima nisu bila slučajna. U večernjim satima 15. travnja visoki dužnosnik britanske vojske zatražio je prijam kod Gojka Šuška. Britanci su posjedovali planove napada hrvatskih snaga kao i spoznaje da nije riječ o strateški vojno važnom cilju već da se sprema pokolj civilnog življa u svrhu zastrašivanja. Ostat će činjenica da je Gojko iste noći o svojemu razgovoru izvijestio Tuđmana i da nijedan od njih nije zaustavio zločine. Sutradan, samo nekoliko minuta nakon pokolja, u selo su ušli britanski vojnici i novinari i prenijeli u svijet što se je dogodilo. Bilo je to jedno od onih izvješća kojim su u svijetu izjednačeni srpski zločini s hrvatskim. Nikada informacije o tim događanjima nisu razmatrane na tijelima VONS-a ni Predsjedništvu HDZ-a u Zagrebu. Protuudar, žešća ofenziva muslimanskih snaga krenula je tijekom lipnja, dijelom kao odgovor na hrvatska zvjerstva u BiH.“ (str. 304)
- „Koncentracijski logori u BiH nisu bili hrvatska izmišljotina, ali zbog povijesnih konotacija nama su najviše štetili. Za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata osnovano je 27 hrvatskih logora. U Bosni je po jednom izvoru bilo ukupno 628 logora, od čega su Hrvati držali 44, Muslimani 4, a Srbi 580. Procjenjuje se da je kroz hrvatske prošlo oko 25 tisuća osoba. Logore su držale jedinice HVO-a, a logističku i drugu pomoć davao je HV, no logorima se je upravljalo iz Zagreba.“ (str. 316)
- „Dana 28. kolovoza 1993. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna proglasila se Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom.... Odluka o proglašenju tzv. Republike Herceg-Bosne bit će posljednji Tuđmanov pokušaj da spasi svoj i Miloševićev projekt podjele Bosne.“ (str. 317)
- „Prema svjedočenju visokog oficira KOS-a Mustafe Čandića na Haškom sudu u postupku protiv Miloševića, a o čemu je pisao „Novi list“ još 2003., jugoslavenska kontraobavještajna služba imala jaku doušničku mrežu među dužnosnicima HDZ-a u Hrvatskoj pa je tako imenovao, uz ostale, bivšeg suca Ustavnog suda Vicu Vukojevića i bivšeg ministra obrane Gojka Šuška.... Nisam tih godina želio odgovoriti na te objede 1994. niti podsjetiti Gojka na njegovo vlastito priznanje za koju je službu radio samo zato da se moj razlaz ne shvati kao da sam htio rušiti Tuđmana ili Vladu. Nikada mi to nije bila ni primisao, želio sam upravo zaštititi predsjednika Tuđmana od pojedinaca kakav je bio Gojko Šušak. (str. 318)
- „Tuđman je kao i mnogo puta prije i kasnije izvrnuo istinu o razlozima smjene Mate Bobana i promjeni politike koja je uslijedila. Treba podsjetiti da su bosanskohrcegovački, a prije svega hercegovački, Hrvati imali oko 9 tisuća mrtvih i 25 tisuća ranjenih, a broj razorenih hrvatskih domova ni danas nije u potpunosti poznat. Hercegovačkom je lobiju takav razvoj događaja bilo izrazito teško prihvatti – onom u Zagrebu i još više onom u Herceg-Bosni.“ (str.321)
- „Na osnovi Ustava Republike Hrvatske korištenje hrvatske vojske u stranoj državi može odobriti samo Sabor Republike Hrvatske. No, Sabor nikada nije donio takvu odluku. Čak, štoviše, bila je donesena Deklaracija u kojoj stoji da Hrvatska nije bila prisutna ni vojno angažirana u Bosni.“ (str. 322)
- „Početak promjene Tuđmanova raspoloženja prema Hercegovcima vezan je za istup Tute u Mostaru kad je Miroslavu Tuđmanu rekao:“Poruči Škilji ako ja budem u Haagu, bit će i on.“....Svađa je izbila jer je Šušak navodno negdje rekao kako je Tuđman privremeno rješenje – o tome smo imali snimku.“ (str- 323)
- „Kuharić je na trenutak pogledao Tuđmana i onda svoj blagi i smireni ton zamijenio odlučnom rečenicom, kao da čita presudu: „Ti si, Franjo, odgovoran što nisi spriječio sukobe Muslimana i Hrvata“. Tuđman je pozelenio, ostao u šoku. (str. 323)
- „Pripajanje Hercegovine Hrvatskoj bila je ideja vodilja hrvatske državne politike gotovo pet godina, dakako, samo jednog njezinog dijela, onoga koji se krio iza dvostruke linije zapovijedanja i koji je bio zadužen osigurati dogovor s Miloševićem.... Kako su završili krivci za tu politiku i njezini izvršitelji, danas je poznato. Kad je međunarodna zajednica zaprijetila, Tuđman je bez ikakva oklijevanja, hladno, kao da nikada nije bio s njima u kontaktu, žrtvovao izvršitelje svoje političke vizije, izručivši ih Haagu.“ (str. 324)
- Bilanca petogodišnjeg rata u BiH je za hrvatski nacionalni korpus porazna. Srbi su riješili nacionalno pitanje u BiH, dobili Republiku i ostvarili svoje teritorijalne pretenzije dobivši 49 % teritorija; Muslimani će zbog majorizacije riješiti u budućnosti svoje nacionalno pitanje. Hrvati kojih je iz godine u godinu na tom prostoru sve manje, bojim se, neće biti te sreće. Njima preostaje da bolno i traumatično iskustvo u kojemu su podnijeli goleme žrtve za obranu Hrvatske, bez čega se Hrvatska ne bi branila, pretoče u mir. (str. 325)
- „Više se osoba pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman...“ (str. 326)
- „U spomenutom izvještaju navodi se da je biskup Jezerinac imao informaciju da je ministar Šušak, preko Perkovića, organizirao ubojstva Paradžika, Kraljevića, Barešića i drugih.“ (str. 328)
- „Treba pogledati ponovno reportaže Smiljka Šagolja, uniformu Vice Vukojevića (i njegovo hvalisanje koliko su pobili Muslimana u Prozoru, da ih nisu u dva kamiona mogli strpati)...“ (str. 333)
- „Umjesto rata protiv srpskih agresora zaratilo se sa saveznicima: umjesto zaštite hrvatskog naroda uzrokovano je njegovo uništenje i iseljenje.“ (str. 333)
- „Teza u kontinuitetu „hrvatske državne politike prema Bosni i Hwercegovini“..., jest proziran plašt da se pokriju akteri jedne tragične politike po cjelinu hrvatskog naroda u BiHu Republiku Hrvatsku, da se izbjegne politička odgovornost i odgovori na pitanja koja postavlja sav hrvatski puk: zašto se vodio rat protiv Muslimana – ciljevi tog rata; tko je donio političku odluku da se ide u rat protiv Muslimana-Bošnjaka u BiH? Nijedno vrhovno legitimno tijelo takvu odluku nije donijelo pa ni unutar HDZ-a; tko je u tom ratu izvršio ratne zločine koji su Hrvate stavili na istu razinu s četničkim zlikovcima; tko je izdao naredbu za etničko čišćenje Bošnjaka i organizirao koncentracione logore; izgovor da su ih imali i drugi, nije odgovor; Hrvatski narod nije zaslužio ljagu i da bude osuđen kao agresor; tko je odgovoran za egzodus hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine; tko je financirao rat protiv Muslimana u Bosni i Hercegovini, tko ima evidenciju o tome i kome će se položiti računi; tko je odgovoran za tisuće mrtvih i ranjenih, za razorena sela i gradove, za kulturocid u Mostaru i drugdje; tko je organzirao mafijaške švercerske klanove u Herceg-Bosni i tko ih podržava u hrvatskim institucijama (duhan, nafta, droge, oružje, itd.)“ (str. 333,334)
- „Misli su mi bile vezane za spoznaju da sam u domu aktivista HOP-a, da je otac Đurđe Šušak pristigle u Kanadu, prvoborac, nosilac partizanske spomenice 1941., da je prva Gojkova supruga bila Crnogorka čiji je otac bio visoki časnik JNA, da je Gojkov brat sekretar u sekretarijatu za narodnu obranu, a eto, Gojko radikalan ekstremist u redovima HOP-a, zakleti ustaša.“ (str. 355)
- „Riječ je o „padu“ Maksa Manfreda, šefa odjela za borbu protiv emigracije SDS-a RSUP-a; Đure Lukića, rukovodioca SDS-a RSUP-a, te Josipa Perkovića, također rukovodioca SDS-a RSUP-a. Sva trojica hrvatskih šefova pala su u ruke njemačke obavještajne službe.“ (str. 362)
- „Josip Perković postao je šef hrvatske vojne obavještajne službe.“ (str. 363)
- „Đureković je bio suradnik BND-a“ (str. 364)
- „Devetog studenoga 1993. tenk Pete gardijske brigade HV-a kojom će zapovijedati general HV-a Ivan Kapular, ali su posadu činili borci Tutine kažnjeničke bojne, srušit će Stari most u Mostaru.“ (str. 380)
U svojoj knjizi Politika i domovina, objavljenoj u jesen 2015. godine, nekadašnji predsjednik hrvatske vlade Josip Manolić, piše:
- „Hrvatsku su stvorile jugoslavenske obavještajne službe Udba i KOS u suradnji sa svojim dugogodišnjim jatacima iz ustaške emigracije.“
- „Desetak članova osnivačke skupštine (HDZ-a) bili su suradnici Udbe“ (str. 119) (kasnije će detektirati Dalibora Brozovića s kodnim imenom Forum, Ivana Vekića kao Srećka i Vladimira Šeksa kao Sovu). „Udba je snimala cijeli skup“ (str. 119).
- „Tuđman je stalno dobivao uvjerenja da JNA neće rušiti novu vlast“ (str. 161).
- „Zamjenom jugo dinara za njemačke marke u BiH biti će početak osmišljenje sofisticirane pljačke hrvatske države. Novčana masa od 600 milijuna DEM zamijenjena je ilegalno u Bosni za devize...“ „Novac je završio u džepovima prenositelja, preprodavača i djela dužnosnika HDZ-a u Hercegovini.“ (str. 186.)
- „Vlada nacionalnog jedinstva nije formirana zbog jačanja hrvatskog jedinstva pred predstojeću agresiju, kako smo tada govorili i u javnosti pokušali prikazati, već izričito da se primire naši desni radikali „urotnici“ i da ih se makne od ministarskih položaja i važnih funkcija (Đodan, Šošić, Šeks, Domljan, Marković...)“ (str. 163.)
- „Dakle, postojao je organizirani izlazak i ulazak u Vukovar kojim je upravljao Mile Dedaković. Izlazak se naplaćivao u DEM“ (str. 199.)
- „Dedaković je uredio svoj stožer u Vinkovcima i iz njega slao zapovjedi u Vukovar.“ (str. 199.)
- „Među onima koji se nisu odlučili ići u proboj u Vukovaru bio je Tomislav Merčep. I on je sjedio u Vinkovcima.“ (str. 200)
- „Nitko od tenkovskih posada koje smo imali na raspolaganju u Vukovaru nije želio krenuti u proboj.“ (str. 200.)
- „Proboj je odgođen zbog izdaje u našim redovima.“ (str. 200)
- „Evidentirali smo i preuzimanje i velikih iznosa gotovog novca za potrebe tobože naoružavanja i nabave oružja koje je zaduživao Mile Dedaković, ali i neki drugi čelni pojedinci u obrani Vukovara.“ (str. 208.)
- „Dedaković šalje fax da municija i naoružanje „koje nam se upućuje i dalje se netragom gube u nečijim skladištima na putu do Vukovara“, ali i da postrojbe koje su nam poslane „nisu spremne za borbu“. (str. 205.)
- „...izvještaji naših obavještajnih službi od 2. listopada u kojem je navedeno da je konvoj od šest šlepera s oružjem stigao u Županju, odakle je po nalogu ministra Šuška preusmjereno u Hercegovinu gdje je zacijelo preprodano.“ (str. 209.)
- „Tragovi tih operacija tajno su uništavani u našim obavještajnim službama.“ (str. 210.)
- „Zapovjednik (obrane Vukovara) nije izlazio na samu liniju obrane već se provodio u Vinkovcima“ (str. 210.)
- „Mile Dedaković o tim događajima zna mnogo više, ali štiti cijeli niz osoba upletenih u šverc oružja i manipulaciju novcem, u strahu od sudionika tih operacija o tome ne govori.“ (str. 210.)
- „Jedanaestog listopada Dedaković nenajavljeno iz Vukovara odlazi u Vinkovce i nakon toga dolazi u Zagreb. Nitko u vrhovništvu nije odobrio te promjene mjesta zapovjedništva kao i napuštanje bojišnice u najkritičnijem trenutku. Oni koji su trebali sankcionirati taj nemar i neodgovornost zaštitili su Dedakovića i još neke i to traje do današnjih dana.“ (str. 211.)
- „General Tus dao je 16. listopada zapovijed da se ispita zašto je 14. listopada iz Vinkovaca vraćena grupa od 200 policajaca koji su iz Varaždina upućeni u Vukovar.“ (str. 211.)
- „Borković je, primjerice, 24. i 31. listopada u Glavni stožer i predsjedniku Tuđmanu slao isto pismo, u kojem je naveo da „svi politički a osobito vojni čimbenici nemaju želje ni sposobnosti“ pomoći Vukovaru. Napao je i pojedine vojne dužnosnike, poput pukovnika Gorinšeka te generala Stipetića i Štimca, zaključno s ministrom obrane Gojkom Šuškom. Govorio je i o samovlji, aroganciji, odbijanju suradnje, nesposobnosti i kriminalu, i u tom je kontekstu spominjao i djelovanje „osječkog“ i „vinkovačkog“ lobija. No, Borković neće tada, a ni poslije imenovati te moćne lobije i podastrijeti spoznaje o kriminalu kojeg je evidentno bilo. Nije izostala ni njegova tvrdnja da je vrhovništvo „prodalo istočnu Slavoniju“, uz zahtjev da se provjere svi tadašnji „kanali dopreme oružja“. Borković je 31. listopada uputio i poruku u kojoj je vrhovništvu zaprijetio da počne s „čišćenjem svojim dvorišta da vam ih mi ne bismo morali čistiti“. Slični su se tonovi gotovo svakodnevno čuli i iz novinskih izvještaja Siniše Glavaševića upućenih iz vukovarske radijske postaje.“ (str. 212.)
- „Tih je dana otkriven i slijedeći slučaj: pripadnik HOS-a dobio je zadatak infiltrirati se među članove zaštite predsjednika Tuđmana kako bi pripremio atentat.“ (str. 213.)
- „O tim je posljednjim danima opsade grada bilo još iznenađujućih spoznaja. Dana 12. studenoga guverner Narodne banke Hrvatske poslao je Dedakoviću poruku u kojoj ga je obavijestio da je Savjet donio odluku o uplati dva milijuna dinara u korist njegova računa, i to bez posebnog objašnjenja svrhe te financijske transakcije. Činjenica je da je Dedaković po povratku u Zagreb, 19. studenoga, podigao taj novac za svoj račun. Pri pretresu, nakon uhićenja, kod njega je nađena veća količina deviza, o čemu će još biti govora. Neosporno je također da su Dedakovići bliski suradnici nakon povratka iz Vukovara u Vinkovce rapolagali iznimnim svotama novca. Zacijelo to objašnjava podatak da je jedan od njih zatečen s vrećama novca iz vukovarskog SDK-a.“ (str. 214.)
- „Zatečen u prostorijama Starčevićeva doma, u koje su HSP-ovci prije nasilno upali, Paraga je odbio primiti poziv, uručivši policiji tekst letka s novim optužbama koji će dan poslije, što je također bilo znakovito, po Hrvatskoj bacati zrakoplov JNA. Iz zrakoplova su bacani leci s novim optužbama protiv „Tuđmana i njegove banske svite“, a u potpisu je stajao fantomski „Odbor za zaštitu Jastreba“. Dedaković je i tu iskorišten da bi se javnost okrenula protiv vrhovništva. Ostaje znakovito da je Paraga tekst letka JNA imao dan prije nego je bacan iz aviona.“ (str. 215.,216.)
- „Naposljetku, 17. studenog od Vladinog povjerenika Vidića - Bilog primljen je telegram u kojem je javio da je kapetan Borković – mladi Jastreb s braniteljima napustio Vukovar...“ (str. 216.)
- „Dvojbeno je u kojoj mjeri je Dedaković doista bio tjelesno maltretiran budući da je dva dana ranije imao prometnu nesreću kod Bjelovara s medicinski neutvrđenim posljedicama.“ (str. 218.)
- „Protiv Dedakovića je podignuta kaznena prijava u koju je uključeno i to što je u trenutku uhićenja kod njega pronađeno 208 500 njemačkih maraka, 88 tisuća švicarskih franaka i 135 tisuća dinara.“ (str. 218.)
- „Bankovni sef vukovarske banke bio je obijen u noći 10. listopada. Iz njega je odnesen sav novac i 50 kilograma zlata.“ (str. 221.)
- „Nadležne službe su utvrdile cijeli niz imena uplatene u to, a većinom se radilo o visoko rangiranim policijskim službenicima Policijske uprave i Policijske stanice Vukovar.“ (str. 221.)
- „Kod dijela naših obavještajaca zavladala je panika i strah neće li Arkan slobodu kupiti izdajom svojih naredbodavaca iz hrvatske državne sigurnosti s kojima je poslovao u brojnim operacijama.“
- „Režija „naših“ KOS-ovaca, dijelom skrivenih u službi državnih sigurnosti, a dijelom među nama u vrhovništvu dalje se nastavljala; propitivalo se o sudbini Arkana i njegove družine kao da je riječ o nekom našem junaku. Naloge za takav razvoj događaja dali su neki rukovodeći pojedinci iz naše Službe državne sigurnosti koji su s Arkanom surađivali u operacijama u zapadnoj Europi.“ (str. 227.)
- „Ostao sam zapanjen detaljima i snagom KOS-a tih dana u našim redovima.“ (str. 229.)
- „Možda je odgovor na pitanje i u tome koliko je i kome isplaćeno državnog novca u slučaju Arkan, ali i gdje je završio novac koji je jednog poslijepodneva u hotelu Intercontinental (Westin) predala Arkanova supruga Natalija za transakciju spašavanja Arkana. Tuđman je čak i na sjednicama Vrhovnog državnog vijeća tvrdio da ništa nije znao u vezi s Arkanom, no istina je da je o svemu bio obaviješten i da ga se o svemu konzultiralo i da je akcijom zapravo on rukovodio; predstava koju je izveo na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 12. studenog 1991. bila je više namijenjena nazočnima i povijesti, javnosti, i samo jedan u nizu njegovih sličnih manipulatorskih istupa. Danas su i na hrvatskoj i na srpskoj strani dostupni dokazi o povezanosti događaja oko Arkana i Borova Sela. Operacija Borovo Selo bila je odmazda srpske strane za Arkanovo uhićenje i njegovo sudsko procesuiranje. Ubijeni policajci u Borovu Selu izgubili su živote da bismo u konačnici Arkana pustili na slobodu.“ (str. 230.)
- „Željko Ražnatović Arkan još je tokom istrage i boravka u Remetincu i prije „režiranog suđenja“ postao dobavljač ružja za potrebe Republike Hrvatske. Početkom 1991., točnije u travnju te godine, Republika Hrvatska kupit će, njegovim poredovanjem, od njegove tvrtke, iz „vojnog skladišta u Batajnici“ oružje, pretežno kašnjikove AK-47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ od dvanaest šlepera. Valja danas otkriti neke detalje te priče kako bi se ipak dijelom priča o Arkanu svela u pravi kontekst. Tko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, zašto kao predsjednik Vlade nisam imao informaciju o tim nabavama, je li trgovina s njim bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cjelokupnu operaciju vodio „obavještajni krug“ i na strani kupaca i na strani prodavača. Možda odgovor znaju pojedinci iz Osijeka koji su tih dana bili gospodari života i smrti u Osijeku, a pretpostavljam da detalje znaju i neki danas živi Vukovarci, sklonjeni na otoku Krku kao i oni koji su pratili šlepere do istovara. Što o tome znaju Glavaš, Šeks, Perković nisam propitkivao, no vjerujem da im detalji nisu nepoznati. Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, u Osijeku u zgradi Županijskog suda „naši pojedinci“ će pripremiti dvije aktovke zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom. Pitanja koja se danas nameću jesu: čije je bilo zlato i srebro, ima li to zlato neku vezu s ubijenim osječkim švercerima zlatom ili dolazi iz drugih izvora, tko je zapravo osoba koja je zlato donijela u Županijski sud u Osijeku, i na kraju kome je preuzimatelj dvaju aktovki zapravo predao pošiljku zlata? Je li riječ o oružju koje se kasnije obilato preprodavalo po Slavoniji, je li dio otišao u Vukovar? Činjenica je da je 12 šlepera oružja stiglo i predano, a da je Arkan tih dana bio u Remetincu. Postoji i informacija da je zapravo isporukom 12 šlepera oružja Arkan kupio slobodu. Vjerujem da će ovi redci ponukati neke osobe koje su iz VI. odjela SZUP-a pratile i preuzele oružje da se javno očituju o pošiljci.“ (str. 232.)
- „Operacija pribave videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja s Ovčare tema je o kojoj se čovjek i danas mora zapitati: „Predsjedniče, čemu to?“ Prema dokumentima, u veljači 1992. Predsjednik će isplatiti 2 milijuna maraka za nabavu videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima koje država ima u posjedu. Gotov novac bit će odnesen Arkanu, a videokaseta zamotana u aluminijsku foliju predana predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici.“ (str. 233)
- „Slijedeći dan po uhićenju dijela grupe Labrador o cijeloj operaciji izlazi tekst u listu „ST“ vlasnika Marinka Božića koji je bio suradnik DB-JNA – projekt lista financirala je JNA, a poslije i hrvatski SIS.“ (str. 251)
- „Šušak, Perković, Milas, Vukojević, Šarinić i njihova grupacija... sudionici su brojnih terorističkih i drugih obavještajnih akcija“ (str. 251)
- „Vrh JNA provodio je niz operacija pripremajući jugoslavensko društvo za razdoblje višestranačja i tržišne ekonomije po svojemu viđenju. Već 1987. planeri JNA suglasili su se da Slovenija može iz Jugoslavije. No, tu će se, na trenutak, dogovor spotaknuti na zahtjevu slovenskog rukovodstva: „Mi idemo, ali nama pripada Istra“, o čemu se i danas šuti.“ (str. 254)
- „Od 45 dužnosnika oko Tuđmana 38 su suradnici civilnih i vojno obavještajnih službi starog sistema.“ (str. 254)
- „Moja sumnja je potvrđena mnogo godina kasnije svjedočenjima Vasiljevića i Čandića na Haaškom sudu da smo tih dana imali u vrhu vlasti krtice. Spomenutim svjedočenjem koje je prenio i „Novi list“, bili su apostrofirani Gojko Šušak i Vice Vukojević. Rekao bi da je Šušak intenzivno djelovao kako bi se spriječio kazneni postupak pred hrvatskim sudovima, jer je to moglo dovesti i do njegova razotkrivanja kao suradnika Službe. Predsjedniku Tuđmanu ta afera nije odgovarala jer je želio očuvati dobre odnose s generalom Kadijevićem i Slobodanom Miloševićem. U tom vremenu predsjednik Tuđman je još uvijek vjerovao Slobodanu Miloševiću i generalu Kadijeviću.“ (str. 256)
- „Podružnice PBZ-a u Herceg-Bosni bit će glavne logističke potpore u isplati novca za funkcioniranje institucija Herceg-Bosne, često bez odluka nadležnih tijela organa RH, samo uz potpis Gojka Šuška. Bilo bi zanimljivo vidjeti što se događalo s plaćama vojnicima HVO-a koje je RH plaćala u bruto iznosu, a Mostar isplaćivao samo neto iznos ili pak sa sredstvima za obranu Herceg-Bosne koja su bila izdašna i izvan svake kontrole. Kad je Martin Katičić došao na čelo PBZ-a igrao je posebnu igru s HDZ-om. Na to je mjesto došao nakon što je Jozo Martinović postao ministar financija. Postavši članom HDZ-a i zastupnikom u Saboru RH, nakon izbora 1992., vrata su mu se potpuno otvorila. Izborom za direktora Martin će banku u doslovnom smislu pretvoriti u samoposlugu HDZ-a. Započet će nemilice trošenje novca na izborne kampanje HDZ-a, ali ne samo kampanje već i sve druge potrebe stranke. Sve račune HDZ-a plaćat će PBZ iz svojih sredstava.“ (str. 265,266)
- „HBOR cijelo vrijeme služi da se političkim elitama koje ti žele, omogući dolazak do novca.“ (str. 266)
- „Najčuvanija „državna tajna“ je ona vezana za činjenicu da se novac iz deviznih rezervi HNB-a rabio za kreditiranje kupnje poduzeća u pretvorbi i privatizaciji od strane tajkuna. Korisnici spomenutih kredita bili su vodeći tajkunski dvojac, ali velikim dijelom tih plasmana koristio se jedan od predsjednika Vlade. Posebno valja napomenuti da su pogodnosti tih kredita bile takve da se tijekom otplate bez devizne klauzule, zbog inflacije tih dana zapravo vraćao „sitniš“.“ (str. 266)
- „Koliko je milijuna kuna štete hrvatskoj državi stvoreno, može se i danas utvrditi, uostalom ta tema pravno nema zastaru. No, nju u pravosuđe ne puštaju one snage koje to čine i s novcem deponiranim u raznim bankama u inozemstvu, koje je moj prijatelj Stipe Mesić obećao vratiti u zemlju.“ (str. 266)
- „Bankarski me znalci uvjeravaju da su tri obitelji (Todorić, Kutle, Gucić) bile korisnice čak više od 50% ukupno odobrenih takvih „menađerskih“ kredita.“ (str. 266)
- „Jednom dijelu tvrtki i pojedinaca omogućeno je da podižu kredit u inozemnim bankama uz osiguran depozit s tajnih računa za nabavu oružja. Danas je takav model razvidan u slučaju kad je gospodin Vladimir Zagorec, navodno, dao depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju tvornice „Gavrlilović“. To je samo jedan primjer, a na pretek je takvih u kojima su hrvatske tvrtke dobivale inozemne kredite a da je depozit bio novac od oružja. O njima nesumnjivo puno zna gospodin Zagorec, ali i gospodin Pašalić i još neki potpisnici brojnih računa za oružje. Tragovi tih transakcija nisu nestali, do njih je jednostavno doći, naravno, ako se želi.“ (str. 267)
- „Zapravo sve privatizacijske nepodopštine počet će s Vladom nacionalnog jedinstva, tehnomenadžerima koji će potisnuti rasprave o socijalnoj državi i pravednosti u raspodjeli društvenog kapitala i u skladu s Tuđmanovom strategijom „200 bogatih“ ubrzati proces neoliberalnog kapitalizma.“ (str. 268)
- „Kad se vratio, vidljivo zadovoljan, rekao mi je da je postigao načelni dogovor s Miloševićem „što će biti sutra s Bosnom“. Jedno jutro pokazao je i karte spomenute podijele. Ustvrdio je kako su dogovorili da je Kosovo unutrašnje pitanje Srbije, a Srbi u Hrvatskoj unutarnje pitanje Hrvatske, a da je Miloševićev interes Srbi u BiH.“ (str. 289)
- „Svima je nama u vrhovništvu bilo jasno da je Karađorđevo zapravo sastanak o podjeli Bosne.“ (str. 289)
- „Započinje novo razdoblje u kojem Tuđman politiku prema Bosni povjerava uskom krugu sebi odanih kadrova (dr. Miroslav Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, Ante Beljo). Institucije države, Sabor, Vlada njeni dužnosnici i ja ne sudjelujemo u oblikovanju i provođenju te politike.“
- „Nije, naime, bilo nijednog vojnog razloga za povlačenje hrvatske vojske iz Bosanske Posavine. Istraga koja se poslije vodila o krivnji za pad Posavine bila je čista farsa. Postaje jasno da četnici ne bi mogli zauzeti Bosanski Brod, a da hrvatske postrojbe iz tog grada nisu namjerno povučene. Nitko osim predsjednika Tuđmana nije mogao donijeti odluku o tom povlačenju.“ (str. 296.)
- „Iako je predsjednik Tuđman tražio od nazočnih izjašnjenje „zna li tko“ krivca za napuštanje Bosanskog Broda, 2000 ljudi i 20 tenkova, i rušenje mosta od strane inženjerijske jedinice 157. brigade, kada četničkih jedinica nije bilo ni blizu, a Bosanski je Brod bio prazan od 10 sati ujutro pa sve do navečer istog dana. Bilo je vidljivo da se rasprava vodi više iz formalnih razloga.“ (str. 297)
- „Samo nekoliko dana prije pada Bosanske Posavine Gojko Šušak je posjetio zapovjednike Bosanske Posavine kod Orašja, tražeći da se povuku s koridora što su neki zapovjednici, dakako, odbiloi, a neki, evidentno prihvatili. Nikada nije otkriveno tko je dao naredbu za povlačenje hrvatskih snaga i Bosanske Posavine. Koje li slučajnosti da se pad Bosanskog Broda ili, bolje rečeno, predaja srpskim snagama zbiva na dan kad je u Beogradu dano priopćenje da jugoslavenska vojska napušta Prevlaku.“ (str. 298)
- „Imali smo spoznaje o dogovoru između muslimanske i hrvatske strane da se most na Savi drži otvorenim za prolaz specijalnog tereta i da je ministar u vladi BiH Delimustafić platio 100 tisuća DEM u novcu, cigaretama, alkoholu i drugoj robi predsjedniku Izvršnog vijeća Slavonskog Broda. Provjerom smo utvrdili da je informacija točna.“ (str. 298)
- „U jedinice HV-a ubaćeni su agenti provokatori koji su radili na demotivaciji hrvatskih branitelja, potičući pitanje zašto bi se HV borio u Bosni. Brojna izvješća u operativnim zonama pokazuju da se o postojanju pete kolone znalo, da je neprijateljska vojska raspolagala zapovijedima naših zapovjednika, neprijatelj je znao svaki naš položaj, znali su svaku našu kodiranu kartu. U to vrijeme tiskaju se listovi brigada u kojima se pod sumnju stavljaju razlozi boravka jedinica HV-a u Posavini. Obavještajne podvale bile su brojne, mešu njih spada i navedena obavještajna informacija o mogućem napadu četnika. Spomenuta informacija kasnijom analizom pokazala se potpuno neistinom – velika ofenziva nije se uopće pripremala.“ (str. 298)
- „Sve to dovodi da je 4. na 5. lipnja 1992. došlo do unutrašnjeg raspada djela 3. gardijske brigade, 101. i 108. brigade. Taj proces je netko pripremao gotovo nekoliko mjeseci.“ (str. 299)
- „Nakon pada Bosanskog Broda glavni stožer HVO-a učinio je sve da upropasti mogućnost vojne suradnje Hrvata i Muslimana.“ (str.. 299)
- „Tragična zbivanja u Ahmićima nisu bila slučajna. U večernjim satima 15. travnja visoki dužnosnik britanske vojske zatražio je prijam kod Gojka Šuška. Britanci su posjedovali planove napada hrvatskih snaga kao i spoznaje da nije riječ o strateški vojno važnom cilju već da se sprema pokolj civilnog življa u svrhu zastrašivanja. Ostat će činjenica da je Gojko iste noći o svojemu razgovoru izvijestio Tuđmana i da nijedan od njih nije zaustavio zločine. Sutradan, samo nekoliko minuta nakon pokolja, u selo su ušli britanski vojnici i novinari i prenijeli u svijet što se je dogodilo. Bilo je to jedno od onih izvješća kojim su u svijetu izjednačeni srpski zločini s hrvatskim. Nikada informacije o tim događanjima nisu razmatrane na tijelima VONS-a ni Predsjedništvu HDZ-a u Zagrebu. Protuudar, žešća ofenziva muslimanskih snaga krenula je tijekom lipnja, dijelom kao odgovor na hrvatska zvjerstva u BiH.“ (str. 304)
- „Koncentracijski logori u BiH nisu bili hrvatska izmišljotina, ali zbog povijesnih konotacija nama su najviše štetili. Za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata osnovano je 27 hrvatskih logora. U Bosni je po jednom izvoru bilo ukupno 628 logora, od čega su Hrvati držali 44, Muslimani 4, a Srbi 580. Procjenjuje se da je kroz hrvatske prošlo oko 25 tisuća osoba. Logore su držale jedinice HVO-a, a logističku i drugu pomoć davao je HV, no logorima se je upravljalo iz Zagreba.“ (str. 316)
- „Dana 28. kolovoza 1993. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna proglasila se Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom.... Odluka o proglašenju tzv. Republike Herceg-Bosne bit će posljednji Tuđmanov pokušaj da spasi svoj i Miloševićev projekt podjele Bosne.“ (str. 317)
- „Prema svjedočenju visokog oficira KOS-a Mustafe Čandića na Haškom sudu u postupku protiv Miloševića, a o čemu je pisao „Novi list“ još 2003., jugoslavenska kontraobavještajna služba imala jaku doušničku mrežu među dužnosnicima HDZ-a u Hrvatskoj pa je tako imenovao, uz ostale, bivšeg suca Ustavnog suda Vicu Vukojevića i bivšeg ministra obrane Gojka Šuška.... Nisam tih godina želio odgovoriti na te objede 1994. niti podsjetiti Gojka na njegovo vlastito priznanje za koju je službu radio samo zato da se moj razlaz ne shvati kao da sam htio rušiti Tuđmana ili Vladu. Nikada mi to nije bila ni primisao, želio sam upravo zaštititi predsjednika Tuđmana od pojedinaca kakav je bio Gojko Šušak. (str. 318)
- „Tuđman je kao i mnogo puta prije i kasnije izvrnuo istinu o razlozima smjene Mate Bobana i promjeni politike koja je uslijedila. Treba podsjetiti da su bosanskohrcegovački, a prije svega hercegovački, Hrvati imali oko 9 tisuća mrtvih i 25 tisuća ranjenih, a broj razorenih hrvatskih domova ni danas nije u potpunosti poznat. Hercegovačkom je lobiju takav razvoj događaja bilo izrazito teško prihvatti – onom u Zagrebu i još više onom u Herceg-Bosni.“ (str.321)
- „Na osnovi Ustava Republike Hrvatske korištenje hrvatske vojske u stranoj državi može odobriti samo Sabor Republike Hrvatske. No, Sabor nikada nije donio takvu odluku. Čak, štoviše, bila je donesena Deklaracija u kojoj stoji da Hrvatska nije bila prisutna ni vojno angažirana u Bosni.“ (str. 322)
- „Početak promjene Tuđmanova raspoloženja prema Hercegovcima vezan je za istup Tute u Mostaru kad je Miroslavu Tuđmanu rekao:“Poruči Škilji ako ja budem u Haagu, bit će i on.“....Svađa je izbila jer je Šušak navodno negdje rekao kako je Tuđman privremeno rješenje – o tome smo imali snimku.“ (str- 323)
- „Kuharić je na trenutak pogledao Tuđmana i onda svoj blagi i smireni ton zamijenio odlučnom rečenicom, kao da čita presudu: „Ti si, Franjo, odgovoran što nisi spriječio sukobe Muslimana i Hrvata“. Tuđman je pozelenio, ostao u šoku. (str. 323)
- „Pripajanje Hercegovine Hrvatskoj bila je ideja vodilja hrvatske državne politike gotovo pet godina, dakako, samo jednog njezinog dijela, onoga koji se krio iza dvostruke linije zapovijedanja i koji je bio zadužen osigurati dogovor s Miloševićem.... Kako su završili krivci za tu politiku i njezini izvršitelji, danas je poznato. Kad je međunarodna zajednica zaprijetila, Tuđman je bez ikakva oklijevanja, hladno, kao da nikada nije bio s njima u kontaktu, žrtvovao izvršitelje svoje političke vizije, izručivši ih Haagu.“ (str. 324)
- Bilanca petogodišnjeg rata u BiH je za hrvatski nacionalni korpus porazna. Srbi su riješili nacionalno pitanje u BiH, dobili Republiku i ostvarili svoje teritorijalne pretenzije dobivši 49 % teritorija; Muslimani će zbog majorizacije riješiti u budućnosti svoje nacionalno pitanje. Hrvati kojih je iz godine u godinu na tom prostoru sve manje, bojim se, neće biti te sreće. Njima preostaje da bolno i traumatično iskustvo u kojemu su podnijeli goleme žrtve za obranu Hrvatske, bez čega se Hrvatska ne bi branila, pretoče u mir. (str. 325)
- „Više se osoba pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman...“ (str. 326)
- „U spomenutom izvještaju navodi se da je biskup Jezerinac imao informaciju da je ministar Šušak, preko Perkovića, organizirao ubojstva Paradžika, Kraljevića, Barešića i drugih.“ (str. 328)
- „Treba pogledati ponovno reportaže Smiljka Šagolja, uniformu Vice Vukojevića (i njegovo hvalisanje koliko su pobili Muslimana u Prozoru, da ih nisu u dva kamiona mogli strpati)...“ (str. 333)
- „Umjesto rata protiv srpskih agresora zaratilo se sa saveznicima: umjesto zaštite hrvatskog naroda uzrokovano je njegovo uništenje i iseljenje.“ (str. 333)
- „Teza u kontinuitetu „hrvatske državne politike prema Bosni i Hwercegovini“..., jest proziran plašt da se pokriju akteri jedne tragične politike po cjelinu hrvatskog naroda u BiHu Republiku Hrvatsku, da se izbjegne politička odgovornost i odgovori na pitanja koja postavlja sav hrvatski puk: zašto se vodio rat protiv Muslimana – ciljevi tog rata; tko je donio političku odluku da se ide u rat protiv Muslimana-Bošnjaka u BiH? Nijedno vrhovno legitimno tijelo takvu odluku nije donijelo pa ni unutar HDZ-a; tko je u tom ratu izvršio ratne zločine koji su Hrvate stavili na istu razinu s četničkim zlikovcima; tko je izdao naredbu za etničko čišćenje Bošnjaka i organizirao koncentracione logore; izgovor da su ih imali i drugi, nije odgovor; Hrvatski narod nije zaslužio ljagu i da bude osuđen kao agresor; tko je odgovoran za egzodus hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine; tko je financirao rat protiv Muslimana u Bosni i Hercegovini, tko ima evidenciju o tome i kome će se položiti računi; tko je odgovoran za tisuće mrtvih i ranjenih, za razorena sela i gradove, za kulturocid u Mostaru i drugdje; tko je organzirao mafijaške švercerske klanove u Herceg-Bosni i tko ih podržava u hrvatskim institucijama (duhan, nafta, droge, oružje, itd.)“ (str. 333,334)
- „Misli su mi bile vezane za spoznaju da sam u domu aktivista HOP-a, da je otac Đurđe Šušak pristigle u Kanadu, prvoborac, nosilac partizanske spomenice 1941., da je prva Gojkova supruga bila Crnogorka čiji je otac bio visoki časnik JNA, da je Gojkov brat sekretar u sekretarijatu za narodnu obranu, a eto, Gojko radikalan ekstremist u redovima HOP-a, zakleti ustaša.“ (str. 355)
- „Riječ je o „padu“ Maksa Manfreda, šefa odjela za borbu protiv emigracije SDS-a RSUP-a; Đure Lukića, rukovodioca SDS-a RSUP-a, te Josipa Perkovića, također rukovodioca SDS-a RSUP-a. Sva trojica hrvatskih šefova pala su u ruke njemačke obavještajne službe.“ (str. 362)
- „Josip Perković postao je šef hrvatske vojne obavještajne službe.“ (str. 363)
- „Đureković je bio suradnik BND-a“ (str. 364)
- „Devetog studenoga 1993. tenk Pete gardijske brigade HV-a kojom će zapovijedati general HV-a Ivan Kapular, ali su posadu činili borci Tutine kažnjeničke bojne, srušit će Stari most u Mostaru.“ (str. 380)
