U Stavu tvrde da je naša jezična situacija poput one između norveškog, danskog i švedskog, da je i kod njih međusobna razumljivost kao kod nas. To, međutim, nije točno
Izvor fotografije: privatna arhiva
Stav je u novom broju posvećenom jeziku donio priloge nekoliko profesora koji se pozivaju na struku i sociolingvistiku tvrdeći da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci govore četiri standardna jezika. Međutim, sociolingvistika pokazuje da njihova tvrdnja nije točna.
Naime, baš sociolingvistika je razvila teoriju policentričnosti, koja policentrični standardni jezik, kakav je i naš, definira kao "jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)" (Helmut Glück: Metzler Lexikon Sprache, Stuttgart 2000). Iz definicije se vidi 1) da je svaki policentrični jezik jedan standardni jezik, 2) da se sastoji od standardnih varijanti, 3) da između varijanata postoje razlike.
Znači, policentričnim standardnim jezikom govori nekoliko naroda u nekoliko država i pritom postoje između njih normirane jezične razlike po kojima se prepoznaje odakle dolazi govornik. Zato se kaže da jezik varira i zato se kaže da različiti narodi govore različite varijante jednog standardnog jezika. A policentričan je jer svaki narod i/ili svaka država je jedan od centara tog jezika. Svaki centar zasebno kodificira taj jezik, što znači da zasebno sastavlja kodificirajuće knjige, a to su rječnici, gramatike i pravopisi, kako bi u njih bilježio svoju varijantu. Npr. u Americi se kodificira leksik američke varijante, u Britaniji britanske, u Kanadi kanadske, u Australiji australske, a svejedno je riječ o zajedničkom standardnom engleskom jeziku. Postoje i pravopisne razlike između njih i gramatičke, sve kao i kod nas.
Tko tvrdi da mi govorimo četiri standardna jezika, time tvrdi i da Amerikanci, Britanci, Kanađani i Australci govore četiri standardna jezika, i da Nijemci, Švicarci i Austrijanci govore tri standardna jezika. Dakle, negira postojanje standardnog engleskog jezika, standardnog njemačkog jezika, standardnog portugalskog jezika, i postojanje svih drugih policentričnih standardnih jezika. A oni bez sumnje postoje, kako nam pokazuje i svakodnevna praksa i sociolingvistika.
Nije nimalo slučajno što je teorija policentričnosti nastala baš unutar sociolingvistike jer sociolingvistika je ta koja proučava uzajamne odnose između društvene strukture i jezične strukture. Ključni sociolingvistički pojmovi kao što su dijalekt, sociolekt, standardni jezik ukazuju na razne varijacije jezika povezane s varijacijama u društvu. Tako je i teorija policentričnosti rezultat uočavanja jezične varijacije vezane uz onu društvenu varijaciju koja se ostvaruje u obliku nekoliko država ili nekoliko naroda. Već 1960-ih godina primijenjena je na opis nacionalnih varijanata španjolskog jezika, engleskog jezika, ali i našeg jezika. O varijantama našeg jezika su već u ono vrijeme pisali npr. najprominentniji hrvatski lingvisti. Ta teorija je bila općeprihvaćena u krugovima domaćih lingvista svih nacionalnosti do 1990-ih godina. Onda je odjednom kod njih nastupila masovna amnezija koja vlada do danas. Pa danas kažu da postojanje jezičnih razlika automatski znači da se radi o različitim jezicima, prešućujući da se baš zbog postojanja tih razlika radi o policentričnom tipu standardnog jezika, a ne o monocentričnom. I prešućuju da se ne može govoriti o zasebnim jezicima jer komunikacija teče glatko, što znači da je količina razlika neznatna u usporedbi sa svim onim što je u jeziku isto. Razlike između varijanata našeg jezika su čak manje nego između varijanata drugih policentričnih jezika, kako pokazuju rezultati stranih lingvista koji su uspoređivali više policentričnih jezika.
U Stavu tvrde da je naša jezična situacija poput one između norveškog, danskog i švedskog, da je i kod njih međusobna razumljivost kao kod nas. To, međutim, nije točno. Podaci koje je objavio Robert Lindsay pokazuju da je koeficijent razumljivosti u usmenoj komunikaciji između norveškog i danskog 71%, između norveškog i švedskog 68%, između švedskog i danskog 33% (a razumljivost pisanoga je veća). Vidimo da se oni razumiju drastično manje nego mi jer kod nas je koeficijent razumljivosti u usmenoj komunikaciji na standardnom jeziku najveći moguć. I istraživanje koje je sproveo Nordic Culture Fund u razdoblju od 2002. do 2005. kod izvornih govornika norveškog, danskog i švedskog mlađih od 25 godina pokazalo je da omladina u Kopenhagenu kad čuje švedski razumije ga samo 36%, a norveški 41%; omladina u Oslu kad čuje švedski razumije ga 71%, a danski 65%; omladina u Stockholmu kad čuje norveški razumije ga 55%, a danski 34%. Očito je da je njihova međusobna razumljivost radikalno ispod naše i da je neutemeljeno pozivati se na njihovu jezičnu situaciju kao istovjetnu s našom.
Profesori u Stavu su svjesni međusobne razumljivosti kod nas, ali još nisu osvijestili da je ona i neoboriv dokaz da govorimo jednim standardnim jezikom. S obzirom da je jezik sredstvo za sporazumijevanje, a osnova sporazumijevanja je međusobna razumljivost, jasno je da je međusobna razumljivost ključna stvar kod jezika i primarni kriterij za utvrđivanje je li riječ o jednom ili o nekoliko jezika. Takvo mjesto međusobna razumljivosti zauzima ne samo u novijoj lingvistici, nego prema riječima njemačkog lingvista Bernharda Gröschela već "od zadnje četvrtine 19. st. je u teorijskim diskusijama o statusu idioma kao varijanata jednog jezika ili zasebnih jezika širom svijeta prisutan kriterij međusobne razumljivosti, pa se njegovo djelomično zapostavljanje u postjugoslavenskoj jezičnoj raspravi (kod hrvatskih jezičnih partikularista već i prije raspada Jugoslavije) mora okarakterizirati kao izraz provincijalizma u struci".
Na kraju, budući da sam u ovome tekstu prešla sve u Stavu iznesene pokušaje lingvističkog i socioligvističkog osporavanja da govorimo jednim standardnim jezikom policentričnog tipa, završavam ovaj prilog obećanjem da ću se vrlo rado ponovo javiti ako lingvistički nešto još uvijek nije jasno.
prometej
