Prvijenac koji zavrjeđuje etiketu obavezne lektire: William Golding, Gospodar muha

William Golding (1911-1993) romanom-prvijencem Gospodar muha iz 1954. godine stekao je uspjeh i ugled kod čitatelja i književne kritike, a nije česta pojava da prvijencem autor dokaže talent. Posjedovanje talenta Golding je potvrdio svojim sljedećim knjigama, a za rad je zasluženo dobio Nobelovu nagradu za književnost 1983. godine.

Reakcije na roman Gospodar muha (Vorto Palabra, 2019) i danas su pozitivne – roman je s razlogom doživio više izdanja jer interes za njim ne jenjava; podjednako je zanimljiv novim generacijama. Goldingova priča govori o unutarnjim karakteristikama ljudi, pokazuje kako ljudi funkcioniraju u novim, rizičnim situacijama te da djeca već u ranoj životnoj dobi djeluju poput osoba odrasle dobi. Koriste iste obrasce ponašanja, neki su od njih proračunati, površni ili skloni nasilju.

U ovoj priči distopijske tematike govori se o dječacima, točnije engleskim školarcima koji su preživjeli avionsku nesreću i spas pronašli na pustom otoku. Da bi preživjeli, dječaci moraju donijeti propise, a jedan od njih je da smije govoriti samo onaj koji drži školjku. Radnja se u najvećoj mjeri vrti oko Ralpha, Jacka i trećeg dječaka koji nosi naočale, ima astmu, a krasi ga poveći broj kilograma, pa ga zato zovu Pajcek (tako su ga djeca zvala i prije nesreće, a njegov nesretni nadimak skupini otkrije Ralph). Pajcek nije popularan i predmet je ismijavanja, Jack je svojeglav, a Ralph posjeduje osobine vođe. Ralphov otac radi u ratnoj mornarici, stoga dječak vjeruje da će ih on pronaći i spasiti.

Upravo dvanaestogodišnji Ralph bude izabran za vođu, ali nisu svi dječaci jednako poslušni i radišni. Da nije nimalo lako biti vođa među razigranom djecom, Ralph relativno brzo uvidi jer ne može zadržati disciplinu – manja djeca igraju se i kupaju, nije im do stvaranja skloništa ili održavanja vatre pomoću koje bi ih netko mogao opaziti. Dodatne probleme Ralphu stvara Jack kojemu je na pameti lov – nasilan je i krvoločan po prirodi, vuku ga predatorski porivi; potreba za traganjem i ubijanjem kod njega je izrazito jaka. Jack želi pronaći hranu, ima u sebi jaku potrebu za preživljavanjem i nije pasivan, dok su brojni dječaci podložni – imaju potrebu da ih netko vodi i donosi odluke umjesto njih jer, lakše je slijediti vođu nego preuzeti odgovornost za svoje postupke.

Jack je autoritativan, pokreće ga potreba za upravljanjem. Patološka potreba za uzdizanjem na društvenoj ljestvici najvjerojatnije je vukla Jacka i u normalnim okolnostima, prije nego je zaglavio na pustom otoku. U izolaciji, kada bijeg nije moguć, iskristaliziraju se crte ličnosti – dobar postane još bolji, a zao ima priliku postati još gori. Na temelju Goldingovih likova pokazuju se da u hijerarhiji najbolje prođu oni koji se nameću i bore za osobni boljitak, upravo oni pojedinci koji ne mare za druge nego bezobzirno gaze sve pred sobom. Već se u dječjoj dobi može donekle naslutiti kakav će tko biti kad odraste i formira se u samostalnu osobu.

Golding je realno i uvjerljivo predočio protagonista (Ralph) i antagonista (Jack) koji su vjerni svojim moralnim načelima. Tako Ralph nastoji ne posrnuti i zadržati plemenitost, ne iskorištava tuđu dobrobit niti želi da mu se drugi dive, ne gradi kult ličnosti i kod njega je izražena empatičnost. Gospodar muha klasična je priča o preživljavanju u novim uvjetima, propituje pitanje autoriteta i podložnosti, čini da se zapitamo kamo nas vodi (i)racionalno ponašanje, koja je snaga i težina prirodnih nagona, kakve komplikacije i prijepori nastaju među djecom suprotnih osobina te da se djeca itekako znaju međusobno obračunati i krvavo razračunati, moralno posrnuti poput odraslih. Premda u romanu nema osoba odrasle dobi, odnosi među djecom ipak nisu idealni niti su zato nestale tegobe u obliku zlostavljanja ili ugnjetavanja.

U svakom slučaju, Gospodar muha zavrjeđuje etiketu obavezne lektire – priča je to koja se mora pročitati, ali i pogledati. Roman Gospodar muha u dva je navrata ekraniziran (1963. i 1990. godine), a Dušan Vukotić (1927-1998) napravio je srodno ostvarenje – Sedmi kontinent (1966). U Vukotićevom prvom igranom filmu također su glavnu riječ imali dječji glumci, odnosno dječji likovi. Vukotić je imao pozitivan stav prema filmovima za djecu i nije podcjenjivao djecu nego je cijenio njihove glumačke sposobnosti. Ekranizacije Goldingovog romana također su uvjerljive – mladosti unatoč, djeca su impresivno predočila koliko netko može biti plemenit ili surov.

filmovi

1 comment

    • Goli on 11.08.2020 at 08:14

    Mladi danas čitaju twitove. To im je maksimalna dužina nekog teksta.

Odgovori