Na javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Armin Pohara.


Rođen je u Slavonskom Brodu 15. 6. 1958. Živio i radio u Bosanskom i Slavonskom Brodu sve do 1992. g. Objavio knjigu poezije 1989. g. "Kako se ubija pas", a bavio se slikarstvom, glumom i novinarstvom. Objavljivao u brojnim pjesničkim listovima i zajedničkim knjigama. Pokrenuo prvi privatni neovisni tjednik "CENTAR".

 

Početkom rata u Hrvatskoj postaje vanjski suradnik na radio Slavonskom Brodu i Brodskom listu. Bio aktivno uključen u odbranu Bosanskog Broda i agresije na BiH.

 

Nekoliko godina živi u Zagrebu gdje se bavio izdavaštvom, a 1997. g. s obitelji odlazi u Ameriku gdje i danas živi. Godine 2019. objavljuje knjigu BOSANSKI ZABORAV u izdanju tuzlanske izdavačke kuće Bosanska Riječ.

 

_________________________________________________


VLAK BEZ VOZNOG REDA!



Mi se još uvijek vozimo onim dotrajalim uskotračnim kolosjekom prema


Bosni.


Ćiro se uspuhao i stenje kao malaksalo magare i kao da će svakog trena


da ispusti dušu.


Na sve stanice smo odavno zakasnili, pa su nam i vozni red ukinuli da


bez razloga ne dižemo bune i opet budimo pjanog konduktera.


Ponekad stojimo u zaraslim neobranim kukuruzištima i zurimo


beznadežno u daljinu, čekajući starog skretničara da nam promjeni


smijer.


Nije nam više ni bitno da li


ćemo i kada stići...


Sjedimo u zadimljenim vagonima što smrde na znoj i rakiju...


Ćutimo i čekamo da sve ovo već jednom prođe! Sve više nam se čini da


i ne znamo gdje smo i zašto krenuli!


Stari očev sat je odavno stao i samo je dah iz usta, što se magli na


prozorima, dokaz da smo zapravo još tu!!



BOSANSKI ZABORAV!



Zaboravljam zoru


kad su nam se ruke


u ništa otele


brate...



Zaboravljam kletvu


pod stećkom


zakopanu


 i suzu majčinu


i onaj sjaj oka


kad si


konja uzjahao


i otišao


brate....



Zaboravljam molitvu


kojom sam od boga


tražio


da nas na miru


ostavi


dok sve vojske


Bosnom


presahnu,


a ti da živ ostaneš


u svili istine


sakriven brate.



Zaboravljam


jezik kojim sam te volio


brate


dok gledam požar


po Ustikolini.



Zaboravljam


riječi i pjesmu zaboravljam


dok me jastrebovi


niz polje


proklinju...


brate.



i ime ti zaboravljam,


ono ime što ti otac na samrti dade...


I ono drugo što ti sebi dade


da me spasiš,


onog jutra kada smo gazili rijeku...


a oni tog jutra rijeku gazili


 Zaboravljam sve brate...



Koliko raznih bogomolja


primih kao svoje


samo da onu suzu


tvoju sačuvam


što ti u oku


zauvjek ostade


dok nam se djetinjstvo


gasilo u uzaludnom bijegu


kroz nepokošene bježanije.



Zaboravljam


koliko je mudraca selima projahalo


koliko sablji i mundira,


I kojim sam bolja sluga bio.



Koliko knjiga božijih


toliko carevina.



Brate...


Brate...


Brate...


Samo ti glas


pamtim brate


što ga u povelju srca uklesah


da ga ne zaboravim


kad sve zaboravim.


Samo glas


brate kojim me zivotom prokle


kad se zauvjek u šumske sjenke maskirasmo,


za hajduke i ljubavi zabranjene!


I one pećine tajne za sve duše bogumilske.



Samo glas


koji kao sveti zavjet


u kamen istine sakrivam..



Kad sve zaboraviš brate i poslije...


našim te bogom kunem...


ne zaboravi da smo braća - brate



USAMLJENO DOMOLJUBLJE



U mome domu


u mojoj domovini


rastu barske trave


i divlje ruže rastu


i bezbrižno krekeću žabe



U mome domu


u mojoj domovini


žive rijetke ptice


i insekti žive



Žive mirisi uljanih boja


u izgorjelim platnima


njenih golih leđa...


zgažena igla gramofona


na podu


sanja Buldožder



U mome domu


u mojoj domovini


usamljen osmjeh djeteta


kraj rupe za prozor


igra se cora bake


broji do deset


i uzalud trazi skrivene drugare



U mome domu


u mojoj domovini


čuju se, kažu,


ponekad otkucaji šahovskog sata


I pepeo cigarete sto trazi pepeljaru


tulumari uokolo i sanjari


majku vatru što ga porodi



U mome domu


u mojoj domovini


vijore se ćutljive zastave


naših života


I nesto se domunđavaju


sa zastavama


iz drugih domova


po ulici na koju se srušilo nebo



U mome domu


u mojoj domovini


niko živ ne pise pjesme


niko živ…



U mome domu


u mojoj domovini


ponekad zaluta


vjetar nepoznatih kontinenata


I donese prašinu


usamljenog


domoljublja



DOGOVOR S BOGOM!



Poljubi me


još jednom svojim toplim kišama...


Nasloni glavu na rame starog jasena u ritu...



Čapni mi na uho maglu Slavonije


Šapni mi njene prve uzdahe


Pusti Savu


da me odnese tamo daleko


sve do Srbije i Crnog mora...


Pa da izgorim u toj vodi


ne presahlih sjećanja.



Nahrani somove mojim očima


nahrani i male ribe bjelice


pa da trajem po koritima


školjka riječna da postanem


na adama i plažama.



Da bosonogim vilama osmjehe


mamim kad ih tuge umore...


Baci me u Izvor Bosne


kad ezani utihnu


kad zvona onemognu


i kad mjesec zaboravljene mrakove u riječi rastjera.



Baci me ko plosnati kamičak


što radosno poskakuje


prije no što slavno potonem.


Nahrani me sevdahom ko molitvom...



Molitvom


svih naših bogomolja po kojim se u tebi


tebi molismo!



Oče nas koji jesi


i majko naša koja jesi...



Pod onaj stećak na tromeđi


me zakopaj u šarenoj marami od svile.



I sve mi uzmi na rastanku


I sat...i pero...i prozor sa krajolikom


Sve...



Ni meni ni drugima


ovdje više nista ne treba.



Sve mi uzmi


samo mi jezik ostavi


da te znam


u njemu prepoznati


kad navratiš raspjevan ovim stazama


vječnim


na gizdavim vrancima ljubavi


Bože!



Da ti se opet kao dijete radujem.



PRATI ME MOJ GRAD!



Kao sjenka,


kao srdačni špijun


prati me moj grad…



To malo neobjašnjeno čuđenje


stisnuto u šaci vječitog djeteta.



Prate me njegove ulice i sokaci


toliko puta pretrčani


bosonogom bezbrižnošću.



Prati me ona


naherena drvena bandera


i ono gnijezdo


što rodu čeka…



I ona mala komšijina


sa frizurom paža..


I njena drugarica


sa zlatnim kikama!


I onaj ludi pas ćopavi


pred kinom Zora..



I onaj šašavi Čaplin


sa nedeljnih matineja,


i Tarzan gospodar dzungle!



Prati me naš grad druže,


šunja se posvuda


čistom ljubavlju naoružan


i nešto mi govori nepoznatim jezikom


ranjenih.



A ja sam ranjeni student nepoznatih jezika


na popravnom iz osluškivanja…



Puštam ga noću


dok se pretvaram da spavam


da se u meni naseli..


da u meni glasno ćutimo


dok se uspinjemo


po nježnim vrbama žalosnim.



Pšstam ga da me djeli


sa svima


koji mu vole krovove


i prošlost dijele


kao otac kad djeci pogaču kida


pravednom rukom


strogih ljubavi.



Puštam ga da radi što hoće


moj dobri drug grad,


i da mi stražu čuva


dok pod nasipima savskim


ljubim njene oči...


i prkosim


slatkim bjesom slobodnih!



Da...


Prati me moj grad


kroz ovaj opasni maskenbal


kroz život razbacanih


poluodsanjanih snova


i ispruženih ruku


željnih zagrljaja.



Ćutljiv i tužan


je grad


dok se na nove klince navikava,


čekajuci na zidare


na sanjare


i cure...vragolice


sa zvonkom štiklom pobjednica,


i osmjehom zvjezda repatica



Prati me moj grad,


čujem mu korake


u aleji aligatora


i šapat mu čujem


kroz palme


meksičkog zaljeva.



Čujem ga


zaboravljenim jezikom mladosti


se dovikujemo


kroz oluje tropske.


Reci grade...reci ...bit će nam svima lakše


kad nam se baloni od snova pred nosom raspadnu


a iz njih laste razlete


nad onom našom ravnicom


kroz šaš i izmaglice.



Reci mi ono što znam


što mi na lijevoj strani srca


plamenom ljubavi ti sam jos odavno


ugravira.



Ti se ne možeš ni od nikoga oslobađati...


Ti se možes samo voljeti i braniti!



Šetamo bez riječi


kroz izmaglice


na napuštenoj palubi Broda


moj grad i ja!



RAT JE U MENI ZAVRŠEN



Odjednom


Usred podbuhlog rata


i razigrane smrti


dok se svima živima smrkavalo


meni budali svanu.



Pucalo je sa svih strana


i na svim stranama.



Čak je i smrt


kao pravi domaćin svakog ludila


od mene izgleda digla ruke...



Uzalud se pravim da je ne vidim


i da je se ne bojim...



Ona radi vrijedno i prekovremeno


u ovoj zemlji podivljalih proletera



Stid je na licu


zašio masku hrabrosti


da sakrije strah u kostima


blijedog junaka



Zacakli se istina ko bol podmukli u malom uhu.



Pogođen preciznim rafalom nikom potrebne spoznaje


smrtno ranjen besmislom


pokidah činove


i orden zaslužnog


za ništavilo


sa zlatnim vjencem,


raskopčah dugmad košulje


sve do pupka


i udahnuh zaboravljeni zrak istine.



Zujali su meci kao barski insekti


i sa prijateljskih i sa ne-prijateljskih položaja.



Sahranih po stoti put


školske drugare


pod brusnicama mjesečine ,


po ritovima i kolibama.


Sahranih te zbunjene gradske vojnike


u jeftinim farmericama iz Trsta


što naprasno nestaše


bez riječi


bez pozdrava...



Sjetih se


bog zna zašto


Ljube Tadića


i završne scene filma Marš na Drinu


al ne opsovah mater ni krivoj rijeci


ni velikim silama.



Rat svuda bjesni


a samo u meni stao i nestao.



Naprasno kako me i zatekao...


Rat u koji sam pošao nije rat iz koga izlazim...



Što smo više pucali jedni po drugima


sve smo više jedni na druge ličili



Svaka pobjeda


samo je još jedan korak bliže


strašnom porazu!



A nema se kud...


A nema se zašto...



Neko je vješto promjenio rat


dok sam čistio barut


po bratoubilačkim cjevima!



Logističari ljubavi su prvi stradali čim je zagužvalo.



Odlazem oružje


u skladišta uzaludne municije.



Bosna u meni Bosnom svanula!


Ljepa,


prelijepa za ovakve prostake.


Prebrojavam brojno stanje želja,


tražim izgovor


tražim razlog za snove.



Tražim Boga


ako ga još ima...


i most tražim


preko sjećanja..


preko svih ponora...


I njene ruke tražim


da me prime nazad


da me prepoznaju


da me opet prepoznaju


ako se ikad vrati ovo malo


što od mene je ostalo.



U maglama umorne Save


na obalama nestalog grada


izmišljam nadu



Dok se svima živima smrkavalo


meni budali svanu.


Rat je u meni završen...