I kad umuknu kutije s glasovima vjestonosaca,
i kad se s monitora maknu pokretni isječci vremena,
informacije ne nestanu kao živa voda u pijesku.
Zadrže se u otvorenoj posudi tvoje glave
i pomiješaju s hormonima za rast u društvu.
Smanjuješ se do patuljka, nestaješ, iščezavaš,
od raspadanja navika, od licemjerja i kontrole
nametnutih gospodara i njihovih vjernih pasa. 
                                                                                                                                                                                                             Ipak nastojiš zadržati dimenzije svoje ljudskosti,
jačanjem svijesti o sebi, pružanjem otpora njihovoj
dominaciji na ograđenim posjedima tvoje slobode,
izbjegavajući zasjede njihovih lovaca na tržišta,
podsmijehujući se njihovim galvaniziranim licima
i ljigavim šapama kojima ti žele iscijediti život,
prezirući njihove ciljeve, načine, sveznanje,
površnost, vrijednosti, pokušaje potčinjavanja. 
                                                                                                                                                                                                            Sve ti govori da bi trebalo obrađivati svoj vrt,
ali nastavljaš trošiti programirano blještavilo
riječi i slika koji tvoju i vanjsku stvarnost
suprotstavljaju do nepomirljivih neprijatelja.
Sudjeluješ u svakodnevnim objavama rata,
nadajući se da je tvoj gnjev dovoljno oružje
za obračun s virtualnim, a stvarnim osvajačima,
i ne shvaćaš da je srdžba prvi uvjet pokoravanja.