Odbačeni od samih sebe održavamo se na površni
u gorkom, nepitkom svjetonazornom kupažu,
ili u vrelom, tamnom umaku od simptoma
političkog nevremena, medijskog kreteniziranja,
moralnog relativiziranja, psihičkih tegoba, u dodatku
jelu od vanjskih znakova dubinske destrukcije:
ubijanja na daljinu s tv prijenosom efekata od tog,
vjestonosnog banaliziranja, ravnodušnosti spram
nesreće drugih i različitih, gladi usred noći...
Imobiliziramo svoju slomljenu volju udlagama
starih odgovornosti, novih zanosa i psihofarmaka,
a naša tjelesa od tkiva i aditiva kao glomazne orošene krigle
iz reklama iz kojih se presipa pjena ogorčenosti i tjeskobe,
prazne se uz pomoć zlostavljajućih dijeta, trčanja i joge.
Uspomene na formativne godine, naivne i napuštene,
naviru sad kao voda u brodicu kojom
plovimo preko ovog predugog dana u luku slijedećeg.
Veslamo posljednjim snagama vjere i nadanja
da će novi dan uz čije obale trebamo pristati biti i nov i drukčiji.
Ta sjećanja na utopijsko sutra pale lampe radosti kojima
tražimo i izlaze iz mračnih svetišta što namamila su obećanjima,
punih pokretnih rupa zadrtosti koje su tražile vriskove pokornosti.
Ne odustajemo od potrage za vječnim užitkom, sve tupljim nožem
razrezujemo isti kruh života, dijelimo kriške trajanja,
otkidamo zalogaje smisla, skupljamo mrvice očaja
i ostajemo gladni.
