Namontirana autobiografija

Kad već nije izgledno da će slavni Gombrowiczev ‘Dnevnik’ uskoro biti preveden na hrvatski, zagrebačka Fraktura nudi zgodan izdavački nadomjestak, ‘Posmrtnu autobiografiju’, koju Gombrowicz nije, doduše, sam napisao, ali koja opet nije krivotvorina, jer je baš svaka rečenica u ovoj knjizi njegova. Urednik poljskog izdanja ‘Posmrtne autobiografije’ Wlodzimierz Bolecki je u neku ruku i tajni autor ove knjige: on je, naime, kompilirao i kronološki posložio Gombrowiczeve autobiografske tekstove iz originalnih izdanja (‘Dnevnici I-IV’, ‘Publicistika I-II’, ‘Testament’ itd.) i tako stvorio sasvim pristojnu autobiografiju, koja se lijepo i lako čita. Bolecki piše da je ‘Posmrtna autobiografija’ Gombrowiczeva biografija ispričana njegovim vlastitim riječima i to je točan opis. Ili još bolje: ‘Posmrtna autobiografija’ je namontirana autobiografija!

Zanimljivi su razlozi koji su doveli do ove biografije/autobiografije: već je o ‘Dnevniku’, koji bismo danas lako mogli čitati i kao autobiografski roman, Zdravko Malić pisao kao o ‘desakraliziranoj autobiografiji’, a na kraju krajeva i većina drugih Gombrowiczevih tekstova je na različitim razinama autobiografska. Možda je čitateljska glad za Gombrowiczem (1904. – 1969.) tako neutaživa, pa kad je već sam autor objektivno spriječen da napiše nove knjige, tu su urednici i nakladnici da iz onog što je napisano sastave nove naslove.

Sam Witold Gombrowicz bio je stvarno živopisna pojava: plemić, avangardist, po vlastitom priznanju filosemit i ateist, snob, sumnjičavi domoljub, izgnanik, konzervativac, ljevičar pomiješanih osjećaja prema komunizmu, da sad ne spominjemo njegov podjednako živopisan erotski život o kojem svjedoči slatka esejistička knjižica ‘Naša erotska drama’ (Paidea, Beograd, 2013). Gombrowicz je o sebi govorio oratorski protuslovno, misaono, ali literarno uvijek veličanstveno, doduše, ponekad cirkuski, što je shvatljivo jer je bio jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća. ‘Posmrtna autobiografija’ uzorno predstavlja tog i takvog Gombrowicza i njegov ‘Dnevnik’, taj čudesni i vehementni tekst, duhovit, dramatičan, zabavan, jezično otmjen, ‘zarazan i prefinjen u svojoj bufonijadi’ (Czeslaw Milosz): ono što je najbolje u Boleckijevom izdanju zapravo je preuzeto iz ‘Dnevnika’, a to su sve one blistave, inteligentne i opojne lamentacije o isprepletanju života, smrti i umjetnosti, o literaturi, o otrovu nacionalizma, komunizmu, Židovima, Borgesu, Sartreu, Schulzu, Miloszu, Genetu, Witkiewiczu i mnogim drugim zanimljivim likovima i pojavama. Gombrowicz, lucidan i originalan, uvijek piše otvoreno, polemički i iskreno, bez ustručavanja i skrupula, i zato njegovi tekstovi danas još uvijek djeluju izazovno, provokativno i prevratnički. Prava je tema ‘Dnevnika’ oslobođenje Poljaka od poljskog nacionalizma i odjeci tog velikog rovovskog literarnog rata čuju se i u ‘Posmrtnoj autobiografiji’.

‘Dnevnik I: 1953-1956’, ‘Dnevnik II: 1957-1961’, ‘Dnevnik III: 1961-1966’ i ‘Dnevnik IV: 1967-1969’ nisu prevedeni na hrvatski ali jesu na srpski (Službeni glasnik ponovno ga je objavio 2012). Pomalo je čudno što nisu prevedeni na hrvatski jer su sva ostala važnija Gombrowiczeva djela prevedena, i to izvrsno (‘Pornografija’, ‘Ferdydurke’, ‘Kozmos’, ‘Bakakaj’, ‘Trans-Atlantik’ plus drame, kao i ‘Posmrtna autobiografija’).

Veliki pokojni polonist Zdravko Malić još se 1950-ih predano bavio Gombrowiczem, o čemu svjedoči i njegova sjajna knjiga/antologija ‘Gombrowicziana’ (HFD, 2004). Hrvatske poloniste desetljećima bije glas pametne, učene i uzorne čeljadi, pa je stoga neprevedeni ‘Dnevnik’ manje sramota, a više enigma. Drugovi polonisti, gdje je zapelo i što se čeka?