Muškarci koji vole žene: seksizam na književnoj ljevici

Nedavno mi je Facebook ponudio status koji je, otprilike, glasio: “Čim vidim muškarca koji priča kako mu je feminizam super i kako podržava feministkinje, zbrišem glavom bez obzira.” Status je moja prijateljica podijelila od osobe koju ne poznajem, ali iz njegova konteksta - načina na koji je sročen, profila moje frendice, profila osobe od koje ga je preuzela - bilo mi je jasno da nije riječ o banalnom antifeminizmu. Štoviše, učinilo mi se da je riječ o “insajderskoj” pritužbi, iza koje itekako stoje iskustvo i promišljanje.

Vjerujem da do sličnog zaključka - zbrisati “glavom bez obzira” pred muškarcima koji se busaju feminizmom - dođu i mnoge autorice, kritičarke, novinarke i druge akterke naše književne scene, nakon što dobiju makar i površan uvid u funkcioniranje njenih užih krugova.

Instagram vs. real life

Postjugoslavensko književno polje naoko nikad nije bilo politički emancipiranije i senzibiliziranije za različita tlačenja i nejednakosti. To osobito vrijedi za njegov mlađi dio: rado se pozivamo na ekološku svijest, društvenu pravdu, radnička prava i, dakako, feminizam. I mnogi moji muški kolege - autori, urednici, kulturni radnici - žustro zagovaraju feminizam kao opredjeljenje i civilizacijsku tekovinu, ako se već sami ne deklariraju kao feministi. Međutim, uporedo sa širenjem političkog wokenessa i njegovim pretvaranjem u normu, neprestance se nižu izgredi koji svjedoče o posve suprotnim trendovima. Štoviše, neka od imena koja se opetovano pojavljuju kao počinitelji tih posve ne-woke djela pripadaju muškarcima koji ne samo da nisu zadrti desničari i zatucani mačisti - nego kotiraju kao kul, emancipirani, slobodnomisleći trudbenici književne ljevice. Paralelna stvarnost osobnih inboksâ i bočnih uličica u gluho doba noći pripovijeda priču koja se drastično razlikuje u odnosu na onu javnih društvenomrežnih prezentacija i bombastičnih medijskih istupa.

Proteklih su se godina lijevi i liberalni segmenti književne scene u nekoliko navrata konsolidirali upravo oko prokazivanja seksizma starijih i etablirani(ji)h kolega. Tekst Ivice Matičevića iz časopisa Republika ili Facebook objave Pere Kvesića naišli su na široku i oštru osudu, te su poslužili kao neposredan povod za organiziranje javne tribine. Reakcije na seksističke izjave Gorana Samardžića u prepisci s Jelenom Kalinić i Evalda Flisara u prepisci s Anjom Radaljac u konačnici su rezultirale time da prozvani pisci daju ostavku na značajne funkcije koje su obnašali - Samardžić na mjesto urednika u najvećoj bosanskohercegovačkoj izdavačkoj kući, Flisar na mjesto predsjednika slovenskog PEN centra. Premda se radi o formalnim gestama, koje nisu bitno utjecale na institucionalnu etabliranost i simbolički kapital dvojice književnika, forma u ovakvim situacijama ipak nije beznačajna. Time smo, međutim, samo zagrebali poslovični vrh ledenog brijega. Štoviše, postoji još cijeli jedan ledeni brijeg o kojem se gotovo i ne govori: matičevići, kvesići, samardžić i flisari koji djeluju s neusporedivo više diskrecije, strategije i osjećaja za tajming, a kojima je premrežen naš književni život. Oni su mlađi, suvremeniji, šarmantniji; davno su savladali lijevo-liberalni bonton i pripadajući žargon, preko kojih u javnosti grade svoj imidž emancipiranih tipova i boraca za “našu stvar”. Kad za to, pak, prepoznaju priliku, rado prave i veće svinjarije negoli njihovi stariji i ugledniji kolege.

Svinjarije o kojima je riječ - od neželjenih “eksplicitnih” poruka, slika i prijedloga, sve do fizičkog proganjanja i spopadanja nakon i oko literarnih i kulturnjačkih derneka - gotovo nikad ne dopiru ni do koje razine javnosti. Sve ostaje u užim krugovima, na rekla-kazala, u cehovskome podzemlju (odluka Kalinić i Radaljac da objelodane sadržaje svojih inboksâ utoliko je još dragocjenija). Woke seksisti raspolažu srednjeklasnim kulturnim kapitalom, vješto navigiraju društvenim normama, raspolažu istančanim osjećajem za trenutak, kontekst i registar. Rijetko će im se kad dogoditi da javno kažu nešto sporno; po pravilu vrlo dobro prepoznaju što u datoj sredini ili okruženju jest ili nije prihvatljivo tvrditi i zagovarati. U njihovoj manufakturi imidža važnu ulogu igraju društveni mediji. U stanju konstantne izloženosti informacijskom bombardiranju - izloženosti koja samo raste kako se algoritmi zgušnjavaju oko nas - osobni PR uvijek se iznova ispostavlja kao značajniji od onoga što osoba koja stoji iza brenda zaista radi. Poražavajuća je činjenica da literarna i kulturnjačke sfere po tom pitanju ne predstavljaju izuzetak: moguće je održavati imidž ljevičara, štancati fraze o jednakosti i društvenoj pravdi i fotke s partizanskom ikonografijom, a u privatnoj se praksi ponašati isto ili još gore od desničara kojima se podsmjehuješ. Dinamika Instagram versus real life u mračnim je zakucima naše književne scene dovedena do paroksizma.

Woke seksisti raspolažu srednjeklasnim kulturnim kapitalom, vješto navigiraju društvenim normama, raspolažu istančanim osjećajem za trenutak, kontekst i registar. Rijetko će im se kad dogoditi da javno kažu nešto sporno

Slučaj Magdalene

Na gore priloženoj tribini raspravljalo se i o tome je li Pero Kvesić svojim pisanjem povrijedio statut Hrvatskog društva pisaca čiji je član te bi li ga trebalo izvesti pred sud časti Društva ili na neki drugi način sankcionirati. Općenito, pitanje potencijalnog odgovora na seksizam u javnome prostoru razmatralo se uglavnom na formalno-pravnom nivou, kao pitanje sankcija pravne instance prema pojedincu, bez zalaženja u pitanja zajednice. Ako je to zaista jedini tip reakcije na Kvesića i kvesiće oko nas i u nama koji možemo zamisliti, ne piše nam se dobro. Srećom, mislim da u bavljenju ovim problemima postoji i cijeli jedan nereflektirani horizont koji čeka da ga otkrijemo (kao sudionik na spomenutoj tribini tome ni sam nisam umio doprinijeti). Primjerice, posljednjih godina društvena teorija, osobito ona anarhističke inspiracije, intenzivno razvija koncept pravde u zajednici (community justice). Središnja problematika tih promišljanja mogla bi se formulirati ovako: kako reagirati na nasilje (uključujući, dakako i ono seksualno) “odozdo”, putevima koji neće uključivati državne aparate (policija, sudstvo) i zakonske regulative? Kako reagirati i intervenirati kao zajednica, i pritom osmisliti logiku koja nije formalno-pravna ni policijska?

Na inspirativan primjer prakse nedavno sam naišao na jednoj drugoj sceni čijim se dijelom smatram. Nakon što se jednoj od grupa unutar međunarodne feminističke mreže kazališta potlačenih Magdalene povjerila žena koju je voditelj jedne od kazališnih radionica seksualno napastvovao, Magdalene su se kao kolektiv obratile široj mreži praktičara i praktičarki kazališta potlačenih, zatraživši neku vrstu pregovora i reparacije unutar zajednice. Identitet zlostavljača iznijele su u tom internom okruženju, no zatajile su ga široj javnosti, dok identitet same osobe koja im se javila i podatak o tome na kojoj se točno radionici napastvovanje dogodilo nisu otkrile nikome. Iako su se našle pod žestokim pritiskom da kažu o kojem se konkretnom događaju i osobi radi, Magdalene su u svojoj odluci i ustrajale: seksizam i seksualno nasilje, insistirale su, ne smiju biti problem žrtve, pa čak ni samo problem napadača, već problem svih nas. Jednom kad se nasilje dogodi, nužno smo zakasnili; može li žrtva uopće dobiti adekvatnu kompenzaciju, i u kakvom obliku, pitanje je koje pritom zaslužuje posebnu raspravu (djelom sumiranu i razrađenu ovdje). Magdalene ne umanjuju važnost rada na traumi, ali ih u prvom redu zanima pitanje - kako se možemo postaviti da se nasilje ne događa?

Pitanje potencijalnog odgovora na seksizam u javnome prostoru razmatralo se uglavnom na formalno-pravnom nivou, kao pitanje sankcija pravne instance prema pojedincu, bez zalaženja u pitanja zajednice

Imidž ili promjena

Razlog zbog kojeg u glavnome dijelu ovoga teksta ne navodim konkretna imena, događaje i izvore otud nije samo u činjenici da bih time izigrao povjerenje koje su mi ukazale isto tako konkretne, u nekim slučajevima i drage osobe. Naime, mislim da je od krucijalnog značaja da seksizam i seksualno nasilje u književnom polju ne promatramo kao incidente koji bi bili rezultat individualnog moralnog zastranjenja, nego kao problem koji se tiče svih nas “unutra” - na poseban način nas muškaraca, a na drugoj ravni i svih koji u tom polju rade i djeluju. Kako same/i reagiramo na različite problematične prakse koje percipiramo oko sebe? Kako o njima (ne) govorimo i kako ih (ne) sankcioniramo? Razlikuje li se pritom naš javni ili polujavni diskurs od onoga što govorimo u privatnom ili poluprivatnom okruženju? Naravno, neizbježno se nameće i pitanje (ne)prepoznavanja u navedenome “mi”: mnogi se rado osjećaju insajderima i insajderkama na “sceni”, ali ne osjećaju nikakvu odgovornost za njene mračnije i mučnije strane.

Nakon intervencije Magdalena, središnji latinoamerički festival kazališta potlačenih ad hoc je promijenio program tako da je u njegov fokus postavljena tema seksizma unutar zajednice, koju se prerađivalo i promišljalo kroz radionice, tribine i scenske izvedbe. Diljem Latinske Amerike formirane su radne grupe i komisije - neke od njih sačinjene isključivo od muškaraca - čiji je zadatak da dugoročno rade na uspostavljanju drukčijeg i sigurnijeg okruženja za sve praktičare i praktičarke kazališta potlačenih. U našem književnom i kulturnome polju, mreže i kanali putem kojih bi bilo moguće na sličan način mobilizirati zajednicu itekako postoje; već infrastruktura cehovskih društava nije beznačajna. Naravno, nužan preduvjet za bilo kakvo supstancijalnije promišljanje drugačije “scene” jest to da promjenu želimo, i da smo pogled spremni usmjeriti u vlastite redove. Pritom, seksizam i seksualno nasilje samo su jedan od najočitijih i najvidljivijih problema u književnom polju: postoji još cijela lepeza upitnih, nerijetko eksploatacijskih i tlačiteljskih praksi na kojima se ono reproducira. Hoće li nam imidž “scene” i nas samih u njenom okrilju biti važniji od činjenice da ju je potrebno iznova postaviti te usput vjerojatno i posve rasturiti - ostaje pitanje koje si sve/i moramo uvijek iznova postavljati.