Miljenko Jergović: Velika moralistička proza koja se u doba epidemije čita kao molitva

Ova uznemirujuća i uzbudljiva bajka za odrasle, koja svog čitatelja ili slušatelja od prvih rečenica ščepa za grkljan, započinje kao neka vrsta proročke propovijedi, manifesta, proglasa:

Vi skupljate zlato i prosipate pepeo.

Vi prljate ljepotu, gazite nevinost.

Puštate da posvuda teku golemi potoci blata. Mržnja je vaša hrana, ravnodušnost vaš kompas. Vi ste stvorenja sna, uvijek spavate, čak i kad mislite da ste budni. Vi ste plod uspavane epohe. Vaša su uzbuđenja prolazna, brzo procvali leptiri i odmah potom sprženi na danjoj svjetlosti. Ruke vam mijese život u suhu i bezbojnu glinu. Proždrla vas je samoća. Sebičnost vas deblja. Okrećete leđa braći i gubite dušu. Vaša priroda zrije od zaborava.

Kako će buduća stoljeća suditi o vašem vremenu?

A onda je jednog rujanskog jutra more na plažu izbacilo tri mrtva ljudska tijela. Koliko god se nad tim snebivali, moramo reći da su to bila tri mrtva crnačka tijela. A kako je knjiga u izvorniku, na francuskom, objavljena 2018. godine, asocijacija je snažna, ona natkrili i unaprijed odredi cijelu priču: vrijeme “migrantske krize” u albumu simboličnih slika naše civilizacije bit će prepoznavano po slici mrtvih ljudskih tijela na obalama Europe, na isti onaj način, i uz slično moralno opterećenje, na koji se jedno od prethodnih vremena prepoznaje po ogradama od bodljikave žice, plinskim komorama i krematorijima. Čim je more, dakle, na obalu izbacilo tri mrtva crna tijela, čitatelju se učinilo da zna o čemu pripovijeda ova bajka, naslutio je parabolu, pripremio se za nju, ugodio svoje moralno čulo i, najvjerojatnije, pogriješio. Greška je u tome što je pomislio da zna svoju stranu u ovoj priči i pouci.

Otočje s tim jednim naseljenim otokom je, naravno, izmišljeno. Ali to nikako ne znači da otočje ne postoji. Prevoditeljica Dubravka Celebrini, čini mi se već i stalna prevoditeljica Philippea Claudela na hrvatski, nazvala ga je Pseći arhipelag, a čitatelju se čini da bi u pogledu duha i značenja našega jezika, kao i njegove toponomastike, primjerenije bilo zvati ga Pasji arhipelag. Ali zaustavimo se na toj primjedbi, pogotovu što mimo nje prevedeni tekst Dubravke Celebrini odlično zvuči i snažno u grudima odjekuje. Roman “Pseći arhipelag” objavljen je početkom 2019. kod Edicija Božičević.

Na glavnom otoku arhipelaga, na Psu, povremeno je aktivan vulkan Brau. Stanovnici žive od vinogradarstva, maslina i nasada kapara. Njihova narodna arhitektura dio je baštine čovječanstva i zaštićena je zakonom, tako da ništa ne mogu ni rušiti ni graditi. To je razlog zbog kojeg su otočani zamrzili svoje kuće.

Slučaj je htio, ili logika bajke, da njih troje pronađu mrtve na plaži: Stara, koja je bivša učiteljica, Amerika, vinogradar i otočki majstor za sve kvarove, i Sablja, ribar, koji radi za Načelnika, koji je i najveći ribarski gazda na otoku. Oni su, sasvim prirodno, obavijestili Načelnika, shvaćajući odmah na početku da pronalazak mrtvih tijela mora ostati tajna. Raščuje li se, naime, išta o tome, proširi li se glas po otoku da su na plaži pronađena tri mrtva crnca, vijest će stići do kopna, i to će biti kraj dobre reputacije Psećeg arhipelaga, kao i stranih investicija koje samo što nisu stigle na otok. Ali i bez toga, otočani, kao ni svi mali ljudi iz malenih zajednica i još manjih zemalja, zaziru od viška stranih očiju, jer nekako slute da bi one mogle vidjeti upravo ono što oni pokušavaju sakriti.

Prema predvidljivoj hijerarhijskoj logici – u bajkama se, kao i u malim sredinama, uglavnom sve zbiva u skladu sa strogom hijerarhijskom logikom – za mrtvace na plaži morali su saznati Učitelj, Župnik i Doktor. (Inače, silno je ljubak i zabavan način na koji je Župnik saznao za događaj, toliko ljubak da vam ga moram prešutjeti, jer donosi prevelik užitak u čitanju, pa biste me morali ubiti kad bi vam taj detalj odao…) Oni su, na čelu s Načelnikom, dio neformalnog gremija, koji odlučuje što da se radi, kojem pridonose i ostali koji znaju za otkriće. Svi oni su rođeni ili srođeni otočani, osim Učitelja. On je tu stranac, on ne shvaća kako funkcioniraju stvari unutar zajednice. Ili shvaća, pa se tome protivi.

Opći je stav da su to tijela s onih čamaca i brodova koji plove s jedne na drugu stranu velikog mora, ilegalno i nekontrolirano, pa da bi ih potiho trebalo sahraniti. Otok je malen, pa se pokojnici sahranjuju u uspravnom položaju, tako da stane više mrtvih, da ne zauzmu prevelik prostor živima. Ali kako potajno sahraniti uljeze? Slijedi prijedlog da ih se baci u jamu, u jedno od brojnih vulkanskih ždrijela, u koja manje osviješteni stanovnici katkad bacaju smeće, ali od toga se odustane, uglavnom zato što se Učitelj buni, i mrtve se na kraju baci u polumrtvo vulkansko grotlo.

Claudel je majstor poigravanja sa stereotipima, jer bajka je uvijek igra stereotipa, a likovi u bajci su uvijek tipovi. Kao i likovi u, primjerice, satiri. Društvenoj satiri. Da, “Pseći arhipelag” je i društvena satira. Čitatelj, međutim, prepoznajući logiku vlastite zajednice u naraciji ove bajke i društvene satire, ovoga Claudelova romana o događajima na izmišljenom sredozemnom arhipelagu, otkriva u njoj mnogo više od stereotipa i tipova. I najednom mu se čini da ljudi iz njegove okoline i iz novinskih izvještaja o događanjima u njegovoj maloj zemlji frapantno podsjećaju na tipove iz ovog romana.

Recimo, Župnik. On je vjerski dogmatik i nevjernik. Dobar je s pčelama, neprestano mu letaju oko rukava i džepova, on ih svako malo podraga: “Od njih sam mnogo naučio, a čudesnost meda nastavlja me oduševljavati. Ako Bog postoji, on je u medu! Eto što sam otkrio u šezdeset devet godina života i pedeset godina službe. Pomisao na to kako se upornim radom tisuća kukaca, koje bismo mogli zdrobiti među prstima, cvjetni pelud pretvara u svijetli nektar koji zaslađuje život i u sebi sadrži sve mirise zemlje, sve miomirise biljaka i vjetrova, eto to je ono što me učvršćuje u ideji da Bog postoji, iako nas danas mnogi nastoje uvjeriti u suprotno ili nam pokušavaju nametnuti drugog Boga, ognjem, klanjem, bombama i krvlju. A što se ostalog tiče, osobito što se tiče onih jadnih crnja, što da vam kažem?”

Bezbeli, plemenit kakav već jest, Župnik pokojnike naziva crnjama, pa se čudi kad ga Učitelj zbog toga prekori. On kaže da zlo i mržnja nisu u riječima, nego u postupanjima, nisu u izgovoru, nego u načinu na koji se riječi koriste. On se slaže s Načelnikom da crnje treba nekako sakriti, premda nije sretan s investicijom koja će na takav način biti omogućena: “ono što je gospodin Načelnik kazao nije glupo, a Bog mi je svjedok da se inače ne slažem uvijek s njim, posebice, kao što svi znaju, oko onog skupog projekta termalnog kompleksa koji će nam donijeti više bluda, korupcije, lažnih vrijednosti i razvrata nego što ih sada imamo. Ali još bi gore bilo da se na našu zemlju sruči zloćudna pozornost svijeta i da odjednom postanemo predmetom znatiželje, koja bi nam samo naštetila, gospodine Učitelju.”

Kada Učitelj pokuša ucijeniti Načelnika, e ne bi li ovaj postupio moralno i čestito, u skladu sa zakonom i sa stvarnim interesima zajednice, Načelnik mu, uz pomoć ostalih, namjesti optužbu za silovanje učenice. Tu slijede stranice koje bi uzrujale ovdašnje pseudofeministice, isto onako kako bi stranice o Župniku uzrujale ovdašnje katoličke pseudokonzervativce, ali kako ni jedni ni drugi ništa ne čitaju, osim, eventualno, ženskih pisaca i katoličke literature, nikakvog uzrujavanja neće biti. Jezovito je, nezamislivo, svjedočenje “žrtve”, koja, doista, nije virgo intacta, ali nije ju povalio Učitelj, nego rođeni otac. Strašan je taj dio priče, kao i ono što se dogodi kada na otok stigne Inspektor. Ali zar ćemo i dalje pripovijedati Claudelovu bajku, a da budućem čitatelju svejedno ne ispripovijedamo ništa?

“Pseći arhipelag” Philippea Claudela knjiga je koju bih, da sam vlasnik ambicioznih i ozbiljnih, prosvjećivanju naroda usmjerenih dnevnih novina, darivao uz subotnji broj, kao dodatak redovnom književnom podlistku, i to iz barem tri razloga. Najmanje važan je svjetonazorski i moralistički, ali u ukupnoj povijesti književnosti dragocjene su i rijetke zbilja uspjele moralističke proze; ovo je jedna od njih. Važnije od toga: “Pseći arhipelag” knjiga je koja uči čitanju, i mogu je, uz približan užitak, čitati ili slušati od nekoga tko im je naglas čita, pismeni i nepismeni, vrlo načitani i sasvim nenačitani, doktori znanosti i nekvalificirani radnici. I najvažnije: “Pseći arhipelag” sjajna je i drukčija književnost; odgovor glasan i ubojit na izazove stvarnosti. Roman koji otapa led naših srca.

jergovic

Odgovori