Slovenski ministar kulture i ravnateljica Javne agencije za knjigu potpisali su sporazum s direktorom Sajma knjiga u Frankfurtu prema kojem će 2022. Slovenija biti počasni gost sajma. Institucija počasnog gosta postoji od 1976, kada su se u frankfurtskom fokusu našli pisci Latinske Amerike, i traje u kontinuitetu do danas. Iako je frankfurtski sajam u najvećoj mjeri nakladnička i poslovna priredba, a ne kulturna ili književna manifestacija niti festival, institut počasnog gosta od golemog je značaja za kulturnu prepoznatljivost i evidentnost neke zemlje, njezine kulture i jezika. U posljednjih četrdesetak godina među počasnim gostima našle su se vrlo raznolike zemlje, identiteti i jezici, poznate i manje poznate kulture i književnosti, ali postoje pravila kojih se Frankfurt drži: u centru pažnje treba biti književnost, država mora, i to bez ikakvog političkog uvjetovanja i arbitriranja, podržavati prijevode svojih pisaca u svijetu, a naročito u Njemačkoj, i ne može biti cenzure u zemlji koja je počasni gost. (Istina, ovo posljednje pravilo znalo je biti i problematično tretirano…)

Nisam siguran je li ikada manja zemlja ili manje frekventan jezik bio u žiži Frankfurta. Ali sam siguran da Brežice nekada nisu bile dalje od Zagreba nego tog dana kada su Tone Peršak i Renata Zamida potpisali ugovor s Jürgenom Boosom, koji je tim povodom izrekao jednu pomalo sofističku rečenicu: “Važno je da se male države na prave manjima nego što jesu.” Ili je, možda, važno da male države ne rade na tome da budu manje nego što jesu. Gledajući stvari kroz ovaj događaj, ili gledajući ih kroz sve ono što je tom događaju prethodilo, Slovenija koja ima barem dvostruko manje stanovnika nego Hrvatska, dva i pol puta manji teritorij i gotovo neusporedivo je jezično izoliranija – što zbog manje govornika slovenskog, a što i zato što je hrvatski od slovenskog veći za još nekoliko cijelih jezika: bosanski, crnogorski i srpski – danas je u kulturnom, nakladničkom, knjižarskom, ali i književnom smislu mnogo veća od Hrvatske. Upravo je toliko Slovenija veća od Hrvatske koliko je nezamislivo i nemoguće zamisliti situaciju u kojoj bi hrvatska ministrica kulture i predsjednik hrvatske Javne agencije za knjigu potpisali nešto s bilo kim iznad portira na Sajmu knjiga u Frankfurtu. I to ne zato što Javna agencija za knjigu u Hrvatskoj ne postoji, nego prije svega zato što u Hrvatskoj ne postoje knjižare, uništeno je nakladništvo, a skoro da ne postoji ni književnost. Barem ne ona koja je prepoznatljiva u Brežicama ili zapadno od Brežica. Istina, da, prepoznatljive su dvije-tri spisateljice koje pišu na hrvatskom, te, možda, jedan ili dvojica pisaca, ali, avaj, ne oni koji bi bili poželjni u Ministarstvu kulture i na račun kojih bi ministrice nešto potpisivala u Frankfurtu. Pače, moglo bi se već reći da su među tim velebitskim degenijama i degenima hrvatske književnosti, ili književnosti koja greškom nastaje u Hrvatskoj, dalje od Brežica prepoznatljivi samo oni koji su u Hrvatskoj ignorirani, prezreni ili progonjeni.

Ali ne, ne tješimo se i ne utvarajmo si da je za činjenicu što je Slovenija baš toliko veća od Hrvatske, i da se, onako sa zapada, nad malenom i neprisutnom Hrvatskom nadvila velika kao, Bože mi prosti, Velika Srbija, zato što je aktualni režim Hrvatsku učinio kulturno malenom i knjiški zaostalom, jednom od najzaostalijih knjiških zemalja zapadno od Kurdistana. Upravo to je najveća zabluda! Iako je ovogodišnje izdvajanje Ministarstva kulture za nakladništvo, za knjige i za književne časopise, dosegnulo povijesni minimum – nikada se od ustanovljenja zasebnog ministarstva nije manje izdvojilo u te svrhe – riječ je o kontinuitetu pustošenja koje je započelo davno.

Zoran Milanović prema kulturi i intelektualcima (što god to bili intelektualci) odnosio se na način Vladimira Bakarića, s prezirom. Iako su, kao i u Bakarićevom slučaju, oni koji su s njima imali posla govorili da gospodin Z. M. čita sve neke veoma važne knjige. Nikada nismo saznali koje, ali bile su toliko važne da je obustavljeno financiranje onih drugih, redom nevažnih. Istina, postojala je i u njegovoj vladi kulturna politika. Koja je, opet, imala izvjestan kontinuitet s kulturnom politikom prethodne lijeve vlade, koju je vodio Ivica Račan. Kulturna politika svih hrvatskih lijevih vlada od samostalnosti svodila se na dvije snažne i čvrste konstante: klijentilizam i alkoholizam. I ne zna se što je gore opustošilo hrvatsko izdavaštvo, a onda i hrvatsku živu književnost.

U mandatu gospodina Andreja Plen kovića o kulturi se razmišlja mnogo trezvenije. Ono što je u Milanovićevom mandatu posrtalo, u njegovom je mandatu na koljenima, s jasnom tendencijom da se konačno upokoji.

A krajnji je cilj da se nakon nestanka žive hrvatske kulture, onakve kakva ona po svojoj prirodi i nevolji jest, stvori neka nova, mnogo hrvatskija, katoličkija i desnija, koja bi se onda mogla normalno i financirati. Problem je samo u tome što je kulturu lako uništiti, knjige i slikovnice, novine i časopise mnogo je lakše spaljivati, nego štampati. Nanovo stvarati ono što je prethodno strateški uništeno jer nam se nije sviđalo nije moguće ni u većim i bogatijim zajednicama. Osim toga, uništenje žive kulture, uništenje knjiga i knjižara, vodi uništenju jezika i naroda. Toga su, recimo, svjesni i Slovenci kad im je toliko stalo da njihova mala zemlja bude počasni gost u Frankfurtu. I to godinu dana nakon Španjolske, zemlje od četrdeset i šest milijuna ljudi, čijim jezikom (kastiljskim) kao materinjim govori tristo dvadeset i osam milijuna petsto i osamnaest tisuća ljudi na svijetu. Silno velika i samouvjerena, ili jednako toliko glupa i kratkovida, treba biti politika koja će prezirati knjige i književnost vlastitog jezika, kao što ju je prezirala Milanovićeva politika, ili koja će kulturu i književnost vlastitog jezika doživljavati kao neprijatelja kojeg treba financijski uništiti, kao što to čini Plenkovićeva politika.

Ali naravno da nisu samo politike ono što nas u Hrvatskoj danas čini toliko manjim i inferiornijim u odnosu na, recimo, Slovence. Evo dva zanimljiva, nasumično odabrana primjera. Na dan 22. veljače ove godine sam oko podne, na naslovnici rubrike kultura na Tportalu, ugledao vijest kako je skupina talijanskih intelektualaca odlučila predložiti Predraga Matvejevića za Nobelovu nagradu. Veći dio podužeg teksta činila je inicijativa pokrenuta prije tačno dvije godine, dok je na kraju navedena i tužna činjenica, koje, možda, svi i ne moraju biti svjesni, da je Matvejević prije godinu dana umro. I tako je cijeli Božji dan, sve do navečer, ovaj čudni članak stajao na Tportalu, ispod su se rojili komentari zaprepaštenih čitatelja, sve dok netko od pismenih među odgovornima nije primijetio što im je to na portalu, te je objava netragom nestala.

Ne trebate biti forenzičar virtualnog svemira, pa da skontate što se dogodilo: dežurnom “novinaru” kulture je na Facebooku kao uspomena iskočila vijest od prije dvije godine, objavljena vrag će ga znati gdje, a kako u većini zagrebačkih redakcija kulture fejzbučke gluparije čine osnovu onog što će danas objaviti, tako je “novinar” objavio dvije godine staru vijest, nadopunivši je informacijom da je Predrag Matvejević mrtav. Ta činjenica mu je, naime, odnekud bila poznata, ali mu, eto, nije bilo poznato da se Nobelova nagrada dodjeljuje živim piscima. Pritom, Tportal nije neki skroz bezvezni toaletoid, nego je glasilo moćne telekomunikacijske korporacije koje dodjeljuje i svoju književnu nagradu. Prilično uglednu među zagrebačkom književnom klijentelom. I samim tim, taj i takav Tportal, u kojem nemaju pojma ni što je Nobelova nagrada, stvara kriterije hrvatske književnosti.

I drugi primjer inferiornosti. U Bogovićevoj, u Zagrebu, postoji knjižara, bivši Profilov megastor, koju drži grupacija kriptično-prijetećeg naziva “Hoću knjigu”. Prije stanovitog vremena odvažio sam se da prvi put nakon vlasničke transformacije uđem tamo. Knjiga se baš i nisam nagledao, ali tamo su, nasred knjižare, bila tri-četiri zahoda, s autentičnim zahodskim školjkama. Nad zahodima je pisalo “ne seri”, a kao objašnjenje bio je pridodan reklamni tekst koji je započinjao ovako: “Danas čovjek jedino ima mira kada je na WC-u! Ali ne na bilo kakvom, nego na fora WC-u smještenom u našem Hoću knjigu Megastoreu…” Kakva god to bila reklamna kampanja i što god bio njezin cilj, na takvom su mjestu knjige, zacijelo, višak. I zamijenjene su, zasad samo simbolično, govnima. Prva knjižara u Europi sa svježe otisnutim, domaćim i prijevodnim govnima! Samo u Zagrebu, na špici! E, sad pokušajte misaono i emocionalno obuhvatiti rastojanje između ljubljanskih i zagrebačkih knjižara, i između zemlje koja će 2022. biti počasni gost frankfurtskog sajma, i zemlje za koju je prilično vjerojatno da se te godine u Frankfurtu neće ni pojaviti. 


jergovic