Stvarno se nije znalo tko je dobio nagradu. I možda je to još uvijek imalo smisla. Došli su svi pisci čije su se knjige našle u užem izboru, što je onda značilo da imaju povjerenja u žiri i u onoga tko nagradu dodjeljuje. Jer kada u jednom trenutku ne bude izgovoreno njihovo ime, mora biti nešto što će ublažiti dojam da im ovo nije trebalo i da su se izblamirali. Ali to nekako ima smisla ako poslije možeš reći da ti nagradu nije dodijelio Mirko Kovač, i da ti je nije dodijelio Filip David, i da ti je nije dodijelio Andrew Wachtel.
Danas vjerujem da sam Bekima Sejranovića prvi put sreo u trenutku kada je objavljena vijest da je nagradu dobio roman “Nigdje, niotkuda”. Sjedio sam, on se pojavio s djevojkom, vrlo mladom glumicom, i prvo što sam primijetio bilo je da na sebi ima prevelike hlače. Za barem tri broja veće, tamne samtarice, starinskoga kroja. Bio je vrlo mlad, kakav će zauvijek ostati, čak i kada zadnjih godina oteža, kada se, kako se u nas govorilo, raskvasa, nastojeći da se oslobodi napasti koje su ga skolile. Ta mladost bila je, međutim, neobična. Nije bila divlja ni raspuštena, čak ni onda kada je podrazumijevala primjenu baš svega onog što mladost upotrebljava protiv sebe, svega onog zbog čega se odistinska mladost često ne preživi. Preživljavaju uglavnom oni koji nikad nisu bili mladi.
Što je bilo neobično u njegovoj mladosti? To što Bekim nije ljudima ostavljao mučne uspomene i sjećanja o kojima ne žele govoriti, nego bi ih i sami najradije zaboravili. Nego su svi, nakon što je umro, izašli na fejsbuke i u novine s bezboj anegdota. Svaka od tih malenih prigodnih priča svjedočila je o nekoj njegovoj nevolji i patnji, o tome kako bi nagazio vlastiti život baš kao da je tuđi, a onda i o tome kako povijest – jer za nas sa strane ipak je to samo povijest! – nije Bekimu bila naklonjena, pa su ga zbog bosanske putovnice s norveškom vizom na slovenskoj granici skinuli s autobusa, kada je putovao s hrvatskom književnom reprezentacijom na nogometnu utakmicu protiv slovenske književne reprezentacije. Dok je on tako pješice odlazio nazad, kako svjedoče naši pisci, nikome od njih nije na um palo da se vrate zajedno s njim. Što je na neki način i logično, jer ono što je za njih bila povijest, za njega je tog trenutka, i u cijelom njegovom životu, nakon što je kao bosanski student u Hrvatskoj usred rata praktično deportiran u Norvešku, bila sudbina. Da su ikad poželjeli pisati o tom događaju, koji ih je očito potresao, ali ne dovoljno, hrvatski bi pisci morali pisati povijesni roman. Bekim Sejranović pisao je roman o svojoj sudbini. Napisao ih je nekoliko.
No, kako već takav roman nisu napisali, bilo bi delikatno i da su o svojim doživljajima na granici šutjeli u vrijeme njegove smrti. Nisu izašli iz autobusa i gotovo. Ali to je malo previše mučno da bi bilo posmrtna anegdota kojom bismo da potvrdimo da smo tužni. Nije riječ o tuzi, nego o razlici između povijesti i sudbine, koja nastaje kada ti se stražnjica ne pomjeri dok gledaš kroz autobusko staklo.
Roman “Nigdje, niotkuda” nosio je priču o djetinjstvu i o riječkoj mladosti, priču o smrti i o sazrijevanju kroz smrti, a zapravo bio je to roman o stjecanju uvjeta za egzil, emigraciju, nestanak. Bekim je imao tu nečuvenu nesreću, koja je doista uzrasla do sudbine, da mu se biografija potrefi i poklopi s poviješću, porodične okolnosti s društveno političkim okolnostima. Roditelji su mu se rastali, otišli su da žive na dva vrlo udaljena mjesta, a njega su ostavili baki i djedu. Ali, na žalost, roditelji, kao i hrvatski pisci, imaju neku vrstu savjesti, pa ga nisu sasvim napustili, nego su upravljali njegovim životom tako da je bio ni tamo ni ovamo. Živi u Brčkom, pa u Bosanskoj Gradiški, srednju pomorsku školu pohađa u Bakru, zatim studira u Rijeci. Na Kvarneru je proveo formativno najvažnije godine života, tu se nekako uspio fiksirati i fokusirati, kako u fizičkom tako i u metafizičkom smislu, nakon što mu se prethodno tle neprestano izmicalo pod nogama. U Rijeci je stvorio muzički, književni i politički ukus, i postao ono što jest. A onda mu je dekan fakulteta na kojem je studirao, kada je pokušao upisati treću godinu kroatistike, rekao smješkajući se: “Pa, ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom.”
Slijedili su romani “Ljepši kraj”, “Sandale”, “Tvoj sin Huckleberry Finn” i žanrovski neodrediva knjiga “Dnevnik jednog nomada”. U njima je, zapravo, nastavljao ono što je započeo u “Nigdje, niotkuda”, a što je za njega bilo više i veće od književnosti. Ili je, možda, bilo upravo književnost, njen jedini smisao. U tih nekoliko knjiga su Bekimov dom, njegova biografija, pasoš za prelazak granice između Hrvatske i Slovenije, njegov identitet. Njegov je talenat bio lijep i raskošan, kao u antičkih junaka duša mu se ogledala u liku i pojavi, i ne samo da je uvijek pisao samo o onome što mu je bilo sudbinski važno, nego je u tim knjigama sastavljao sebe. U posljednjoj, “Dnevniku jednog nomada”, pisao je o knjigama koje su mu bile važne i koje je čitao, živeći i stalno se premještajući. Bio je jedan od onih svetih ljudi, čije uspomene nisu tek posljedica fizičkih senzacija. Na njega se može primijeniti ona rečenica Georgija Gospodinova: “Čitanje stvara uspomene.”
Bekim nije pio, tulumario, drogirao se, živio sto na sat, anegdotario i useljavao se kao podstanar u tuđe živote, nije zapravo činio ništa od onoga na što će se po komemorativnoj logici, i po logici jedne male i u osnovi neprosvijećene zajednice, svesti javne sjećanja. Bio je ozbiljan i odgovoran čovjek, koji je vodio računa da nikad nikoga ne povrijedi. Bavio se vlastitim ranama, pisao o svojoj povrijeđenosti, ali bez patetike, bez optužbi na račun svijeta i, što je za život i za književnost najvažnije, bez imalo samosažaljenja. Na kraju, njegov se svijet rasporedio i rasprosto na nevjerojatan, fantastičan i nadasve tragičan način. Rijeka, Banja Luka, Brčko, Zagreb, Ljubljana, Oslo, Norveška, Australija, sve je to, logikom rasula, društveno-političkog, svjetskog i porodičnog, bio njegov uži zavičaj. I u tom zavičaju jedna plovna rijeka, duga i široka kao Mississippi, kojoj je posvetio jedan od svojih romana, ista ona rijeka kojoj je, nekoliko godina ranije, Edo Maajka posvetio neke od svojih najvažnijih pjesama. I ne samo po njoj, ne samo po tom jednom zavičajnom ćošku, nego po sudbini i načinu, on mu je bio najbliži srodnik u ovom jeziku i kulturi.
Bio je pristojan i nije volio Knausgaarda. Naravno, on ga je čitao na norveškom, i znao je o njemu nešto što ja ne znam, ali mimo toga postojao je jedan važan razlog zbog kojeg on nikako nije mogao voljeti tog meni važnog pisca: ono što je za Bekima sudbina, to je za Knausgaarda život, to je za Knausgaarda svakodnevica. A to je, kao i povijest, uz koju, gledajući kroz autobuski prozor, žive hrvatski književni reprezentativci u nogometu, ne samo manje od sudbine, nego je na neki način nedostojno književnosti kakvu je Bekim Sejranović pisao. Ili kakvu je bio primoran da piše. Knausgaard je, iz njegove perspektive, iz neozbiljnih razloga pisao neozbiljnu prozu.
Bila je to jedna od posljednjih godina, možda i posljednja mog sudjelovanja u javnim ceremonijalima. Poslije je to već bila lokalna i nacionalna priredba, za lokalnu čeljad i nerealizirane šehide. Pristao sam biti selektor za Hrvatsku, pa sam izabrao i Bekimovu knjigu, kao glavni svoj izbor. On tada nije bio poznat, i nije pripadao, bio je dvostruki egzilant, a uvijek ima onih koji misle, i za koje se misli, da moraju dobiti neku nagradu, ili koji su te sezone kandidati za nacionalne klasike. Ono u što sam se uzdao bila su njih trojica, pogotovo Kovač. On nije bio strog čovjek, niti je imao misiju da popravlja nepopravljivo. Ali Kovač je čitao. I tako, dogodilo se.
Znam da je na kraju bio voljen. To je najvažnije, na kraju biti voljen. A poslije kraja, poslije njega, mimo kakofonije i žamora virtualnog fejsbučkog sprovoda, odvile su se i posmrtne počasti koje su stilom i sadržajem mjera književne veličine pisca, kao i onih njegovih nekoliko stvarnih čitatelja, uključujući i Mirka Kovača. Najprije je bosanskohercegovačka veleposlanica u Pragu spustila zastavu na pola koplja, što je izazvalo gnjev u sarajevskom ministarstvu, a naročito kod hrvatskoga predstavnika u toj instituciji. Razumljivo, jer Bekim Sejranović je, spletom nakladničkih, društvenih i književnih okolnosti, prije svih svojih drugih pripadnosti – hrvatski pisac. U toj spuštenoj zastavi, i tom provincijskom gnjevu, metaforično se i simbolično sabrala temeljna identitetska Bekimova književna tema.
A one tri broja veće samtane hlače bile su djedove. Obukao ih je samo za tu priliku. Nije to bio odjevni predmet, to je bio njegov život. Sve bilo je život.
jergovic
