Ethem
Ne bih ja s Franjom, govori skretničar Ethem partizanskom komesaru, njegov je sin poginuo u švapskoj vojsci.
Tako je rekao, da se svidi komesaru, sirotinja sa Bistrika, halaša.
Dvadeset godina kasnije, šest je ujutro, zvoni telefon. Olga se javlja.
Zovu sa Željeznice, Ethemu na radu u Njemačkoj poginuo sin, pa treba telefonirati, ugovarati željeznički prevoz tabuta, treba netko da zna njemački.
Franjo ide.
Ethem u dvadeset godina ostario, posijedio, plače, grli Franju.
Suze mu ljepljive, slatke.
Lijek
Povremeno bi nečijem rođaku, prijatelju, poznaniku donosio lijek iz Rusije.
Ostavljao ga je kod nas, na Sepetarevcu, i onda je Javorka išla na adresu s lijekom, ili bi netko dolazio po njega, zabrinuta, sitna ženica, u tankom proljetnom mantilu, a tog jutra napadao snijeg, veliki čovjek, brkat, vjerojatno Crnogorac, sa svakom riječi samo što ne zaplače, lijek mu je za majku, taksist u Fiatu 1300, samo bi se zaustavio ispred kuće, pa pozvonio, poslovan, lak, ne pokazuje emocije…
I vjerojatno bi ubrzo umro onaj kojemu je donosilo lijek iz Rusije.
Bili su to neki specijalni, sovjetski lijekovi za bolesti koje se ne liječe, lijekovi protiv umiranja, lijekovi da nekako prođu dani do groba.
Da čovjeka ne mori savjest što nije sve pokušao, da nije okrenuo svijet.
Egzil
I poštara Deura, i matičara Sibinovića, koji bi svaki put od ganuća zaplakao vjenčavajući ljude, i svake one neudate stare cure iz Titove i Kralja Tomislava ulice ja se sjećam, i mačaka koje bi dozvale komšiluk kako bi koja umrla, i da joj je poslije mačja mokraća i iz groba vonjala, svega se ja sjećam.
Mislim zato što poslije nije dolazilo ništa čega bih se trebao sjećati.