veselo preko granice


smijem se u sebi sebi
kako sam se veselo ukotrljao,
preko granice područja uvelosti,
suhoće i oronulosti,
u aromatičnu, tihu i hranjivu
nekadašnju izvornu svježinu,
s oživljenim mlazovima mašte.
dospjevši izvan zadanog
vremena i stvarnosti,
u uzbuđujuće proticanje postojanja
kao u radnji raskupusanog romana,
otkrio sam da se neistrošenost
života ne vidi kao ni ostaci zemlje
među stisnutim perima poriluka.

smrt ne mari za očekivanja


smrt je uvijek ispred,
i kada se ide prema njoj,
i kada ona ide prema nekome.
smrt ne mari za očekivanja,
ne prihvaća planove, ona
samo ostvaruje susrete.


bio sam mu napisao pisamce:
upravo sam pročitao intervju
s j. r. augustom, glazbenikom
iz mjestašca pored zaboka;
na kraju spominje da poslije
izolacije jedva čeka otići
na mušićarenje u gorski kotar.
to me je podsjetilo na naša pecanja
sunčarki i ostale sitneži, na biđu
i rupama okolo; išli smo s grbavim
štapovima, nekakvim plovcima
i zahrđalim udicama. znali smo
naloviti sitne ribe poprilično.
eh, da se vrate dani koji su mi
tetovirali dušu, da ih se
bar čestito prisjetimo.


smrt je uvijek ispred.
išao je bolestan prema njoj,
a njihov susret osujetio je odgovor,
(jer smrt ne mari za očekivanja),
a on je trebao glasiti: kada hoćeš
da opet odemo na biđ s grbavim
štapovima naloviti sitne ribe?

 


Mijenjati pustinju


U zapisu Pustinja, iz Atlasa,
Borges se prisjeća kako je nedaleko
Piramide kleknuo, uzeo šaku pijeska
i pustio je da se malo dalje prospe,
kazavši tiho: Mijenjam pustinju.


Kada nepodnosivi strah, tjeskobu i bijes,
premještam nedaleko sebe, u stihove,
kada preplavljen osjećajem neshvaćanja,
ispuštam tugu u porozno tlo lirike,
govorim glasno: Mijenjam pustinju.
 

amfibija


svakog dana prolazim pored njihovih vrata.
danas, vraćajući se umoran u moj stan,
uporno se penjući na kat iznad njihovog,
a dogodi mi se i kada izlazim, kada silazim,
ja sam shvatio da postajem amfibija.
u stanu poput našeg odnedavno ne živi nitko.
njih nema; i on i ona više nikome i nikada
neće otvoriti i zatvoriti vrata; otklizili su naglo
kao kuća na klizištu – na nesigurnoj padini
postojanja – u nepovrat, u konačnost, u propast.
kada se krećem po suhu tlu očitosti i dorečenosti,
kao jučer, ćutim hladnoću pustoši, huk uznemirenosti,
budem susjed bez oholosti kojeg kad tad čeka isto.
danas sam se gibao po vodi neproniknutog, bezimenog,
i čuo sam njihov smijeh i nepristajanje na zadato
iz vremena dok smo zajedno bili u ratu protiv rata,
četvero kavanskih buntovnika, nezapečaćenih usta,
koji su stvarnost poistovjećivali s vječnošću.
postajem amfibija prolazeći pored praznog stana,
azila za duhove prošlosti, progonjenih od sudaca vremena.
 
_______________________