Marguerite Duras – Sto godina strasti

Sub, 06 Travanj 2019 Objavio: Web

„Priča moga života ne postoji.“

Od disfunkcionalnog djetinjstva među rižištima do književnog uspjeha u 6. arondismanu intelektualaca i boema, u životu Marguerite Duras, izuzev njezina umjetničkog poziva, doista nema središta.

Marguerite Donnadieu, francuska književnica, redateljica i scenaristica, rođena je 4. travnja 1914. u mjestu Gia Dinh u Francuskoj Indokini (današnji Vijetnam) u obitelji nastavnika, francuskih iseljenika. Kao djevojčica ostaje bez oca te ostaje sama s majkom i dvojicom braće. Kao osamnaestogodišnjakinja odlazi u Francusku te upisuje studij prava i političkih znanosti.

Pariške godine obilježene su udajom za pisca Roberta Antelmea, gubitkom njihovog djeteta, pristupanjem Pokretu otpora, uhićenjem i deportacijom Roberta u logor (Duras pokušava zavesti agenta Gestapa kako bi spasila muža), ali i izdavanjem prvog romana Les Impudents, pod pseudonimom Duras (prema imenu sela gdje se nalazila kuća njezinog oca).

U tom košmarnom razdoblju upoznaje i svog ljubavnika Dionysa Mascoloa, pisca i političkog aktivista, s kojim dobiva sina Jeana. Marguerite, Robert i Dionys žive u istom stanu koji postaje okupljalište slavnih intelektualca i aktivista (Raymond Queneau, Maurice Blanchot, Maurice Merleau-Ponty, Boris Vian, Clara Malraux, Jacques Tati, Edgar Morin, Dominique Desanti, Jacques Lacan…)

Na Durasin stil pisanja utjecali su različiti pravci: egzistencijalizam, avangarda Novog romana, postmoderne metafikcije osamdesetih. Njezino pismo je lirsko, minimalističko, erotizirano, fragmentirano i višeznačno.

Mnogo je više ispuštenog nego rečenog; u šutnji, u bjelini između riječi i rečenica sve je ili nagovještaj neke nove nade, neke vjerojatnosti, ili kakav nepreboljeni zaborav, neka davna bol, ističe Ingrid Šafranek u svojoj zbirci eseja Bijela tinta.

Durasine velike književne uspješnice su pseudo-biografije Brana na Pacifiku (1950.) i Ljubavnik (1984.), dobitnik prestižne Goncourtove nagrade, koji izdaje sa 70 godina. U Ljubavniku evocira svoje djetinjstvo obilježeno oskudicom zbog majčine loše investicije, majčinim ludilom, dinamikom nasilnika i žrtve između starijeg i mlađeg brata, zabranjenom ljubavnom vezom s bogatim Kinezom, otkrićem seksualnosti i svog spisateljskog poziva.

U središtu radnje je susret između starijeg ljubavnika i petnaestogodišnjakinje s licem užitka u haljini od svile, opasane kožnim remenom, u visokim potpeticama i s muškim šeširom. Susret se događa prilikom prelaska preko rijeke, na putu do škole te predstavlja simbolično napuštanja majke i djetinjstva, anti-sudbinu i stvaranje sebe, kako upućuje Šafranek.

Ljubavnik, danas kultni roman, u početku je trebao biti album obiteljskih fotografija s Margueritinim komentarima.

Zbog spisateljske stvaralačke krize gotovo cijelo jedno desetljeće posvećuje filmu i kazalištu. U tom razdoblju nastaju art-filmovi Hiroshima, ljubavi moja, Moderato cantabile, Glazba, Uništiti, reče ona, Nathalie Granger, Žena s Gangesa, India Song, Agatha i beskrajno čitanje. Njezini filmovi su eksperimentalni i meditativni, bez akcije i zapleta.

U feminističkim krugovima o radu Marguerite Duras mišljenja su podijeljena. Neke je smatraju ikonom feminizma i predstavnicom ženskog pisma utemeljenog u žudnji („Kad žena ne piše iz mjesta žudnje, ona uopće ne piše, ona plagira“), neke joj zamjeraju što prikazuje autodestruktivne žene koje ne stvaraju alternative, dok treće smatraju da se njezin feminizam može iščitati u širem okviru, u njezinom političkom angažmanu i otporu društvenim normama.

Ingrid Šafranek, hrvatska durasologinja i profesorica francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ukazuje kako su njezini likovi žene u tranziciji, one nisu herojske, moćne žene kakve priželjkuje feminizam, one su objekt-na-putu-da-postane-subjekt.

Marguerite Duras umire 3. ožujka 1996. u Parizu. Na dan sprovoda, u crkvi Saint-Germain-des-Près, orgulje su svirale tango i rumbu iz filma India Song.

voxfeminae

4 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

Prijava

brođanka 08.04.2019 12:15

Koja je najpoznatija suvremena brodska književnica?

stara kuća 08.04.2019 12:21

Čarapina?

brođanka 08.04.2019 15:41

Da bi žene pisale, moraju čitati. A kako će? Kad moraju samo slušati, muške i popove. Vidiš kako je Duras slavna? Francuskinje su hebene žene, velike filozofkinje (Simone de Beauvoir, Catherine Malabou, Simone Weil i dr.) i kvalitetne spisateljice (imaju strašno jake spisateljice), na daju si puno srati, liberté, égalité, fraternité. Bez slobode i slobodnog građanskog društva nema ozbiljne umjetnosti, samo neko zaprloženo bivstvovanje pod profiterskim i primirivnim kastama koje uprežu ljude k'o volove da za njih rade i vuku, i onda prave takve zakone, da volovima i kravama ne padne na pamet čitati i pisati i biti umjetnici. Pa tu se sistematski zatire slobodna umjetnost nefinanciranjem i nesuportom, samo bajanje je važno i baja se do isporanja mozgova od ideja i kreativnosti na praznu isprogramiranu i poslušnu masu. Kreativnost i inteligencija jedne zemlje proporcionalna je slobod, slobodnom razumu i mentalnom zdravlju njenih građana. Neki dan gledah kasno navečer užasan horor, gdje psihopat propovjednik hvata sa svojom pastvom mladiće i muči ih i ubija jer da su pederi ili vole grupni seks, a pastva mu hipnotizirana, ljulja se i njiše i mrmlja, i muški vrše u toj kući užasa egzekuciju mladića, u stvari normalnih ljudi, a žene se pridružuju. Grozan horor, podsjetii me na onog psihopata što je objesio po križu ljudske fetuse. Da, puno smo bliže ludilu nego umjetnosti, spisateljstvu i zdravom razumu. Zar nije strašno da građanske institucije i građani nisu reagirali na to ludilo mentalno bolesnog popa? I jesmo li kao država i nacija bliže umjetnosti i zdravom razumu ili hororu u koji nas institucije i psihopati sve dublje uvlače?

brođanka 06.04.2019 16:47

Čitala Ljubavnika, vrhunska literatura, autobiografski roman, poluluda majka, djevojčica u pubertetu i dva brata, nježan i dobar mlađi i zao i podmukli stariji.

"Redovito izbija tučnjava između moje braće, bez vidljiva povoda, osim onog klasičnog, kad stariji brat kaže mlađem: van odavde, smetaš. Čim to kaže udara. Tuku se bez riječi ...
Majka je govorila da se oduvijek tuku, da se nikada nisu igrali zajedno, da nikad nisu govorili jedno s drugim. jedina stvar koja im je bila zajednička bila je ona, njihova majka, a naročito ta mala sestra, tek puka krvna veza.
O svemu ovome nismo govorili ništa vani, prvo smo naučili šutjeti o onom osnovnom u naše životu, siromaštvu. A zatim, također, i o svemu ostalom."

Naslov je Ljubavnik, jer je glavna tema romana autoričina zabranjena i strastvena ljubav s mladim Kinezom, prvim 'ljubavnikom' tek zadjevojčene Marguerite. Roman završava odlaskom osamnaestogodišnje Maguerite iz Sajgona u Francusku na studij, više se nikad nije vratila, a kad je već bila starija i poznata knjiženvica, posjetio ju je njen Kinez u Parizu i rekao da mu je obilježila život, nikada ju nije prebolio, vezan za Kineskinju koju mu je za ženu odredio otac.