govorite, govorite


ponekad me poneke riječi katapultiraju
iz uljuljkujuće sadašnjice u uzbudljivu prošlost;
budu izgovorene poput praska topa u cirkusu.
letim u luku i spustim se padobranom pokoravanja
zakonima sile sjećanja na označena sletišta
na kojima je oblikovano moje postojanje.
govorite, govorite, nikada ne znam koja će me
riječ odbaciti iz melase navika u kojoj plutam
kao otupjela muha, u dane otimanja.
nitko ne zna kodove za moj let i prizemljenje.


u pozivu prijatelja da naberem verduru
u njegovom vrtu našla se ograda da ne
dolazim ujutro, jer tada je vrt pod rosom.
katapultirao me rosom u bicko selo gdje su se
rodili i umrli moja baka marija i djed ivan.
bio sam dječak koji je bos hodao po rosi u
njihovom vrtu. mokra su bila stopala, a suh užitak.
shvatio sam bolno da cijelo vrijeme otada ja živim
kao invalid koji rosu gazi na stranicama knjiga
i u monitoru svog užarenog kompjutera.
govorite, govorite...

ćakulanje i otkantavanje


već dosta dugo vremena imam tajnu potrebu
sastaviti popis primjenjivih primjera
otkantavanja subesjednika i subesjednica
na viberu i facebooku. sustavnost olakšava.


dok ćakulamo ostavljamo neizbrisive tragove
nesmotrenih povjeravanja: previše se jadamo,
tražimo savjet kao lijek za prenosivu bolest,
ogovaramo svoj grad, predviđamo, brinemo,
hvalimo reckama na seks pištolju, potičemo
nesuzdržanost, intimne iskorake, žalimo
za propuštenim prilikama, ispredamo priče
o planovima, zavodimo; zaneseni, opušteni,
prosljeđujemo linkove, i sebe kao palimpsest.


u jednom trenutku stižu nam, ili ih otpremamo,
isprike o prekidu općenja. otrcane ili maštovite,
kolebljive ili odlučne, zaustavljaju prividno
putovanje; silazimo, istovaramo prtljagu,
a da se nismo pomaknuli ni za milimetar.
zlovoljan ili vedar, neizbježno shvatim kako je
obnoviteljski važno znati prikladno otkantatati.

smjene


I

jedan oduševljeni otac okuplja glave svoje djece,
uokviruje mobitelom u kadar uznosite pripadnosti
jedinstvenom ishodištu, prekida razaranje vremena,
mijenja raspored nasmijanih lica, priziva svjetlo.
i nijedno ga ne pozove: pridruži nam se u okviru.


II

ostaje skriveno i udaljeno razdoblje u životima
saint-preuxa kada prestaju pisati pisma julijama,
kada patetične izljeve strasti i ljubavnih zanosa,
zamjenjuju sibaritskom ponudama skarednosti.
ostaje nerazjašnjeno što je zaustavilo krepost.

III

beskrajnim, uskim, polumračnim hodnicima tuge
korača se u koloni, pognuto, jedni iza drugih,
s pogledom u tuđe potiljke i na vlastite cipele.
u zagušljivoj tišini, na neravnini nespokoja nema
redova, ne mogu se pronaći ruke za pridržavanje.

ljuštura


s. ga je pozvao da se vide na korzu.
pristao je, ne upitavši ga o čemu se radi;
vjerojatno mu nešto hoće reći, predložiti,
provjeriti, zaobilazeći telefon koji ograničava,
i olakšava odbijanje. da su ga ljudi i njihove
priče prestale zanimati, otkrio je kada su se
otvorile granice nakon borbi i oružanih sukoba.
dolazila su draga, poznata lica poslije dugog
neviđanja nametnutog od okrvavljenih pasa rata.
susreti su prolazili u plaču, zamućenom prisjećanju
na davne zajedničke dane, u izjašnjavanju kako se
uopće nisu promijenili. on nije osjećao skoro ništa.
ni ono što su oni zaslužili, a ni što je očekivao
od samog sebe. tako je i ostalo. pretvoren u ljušturu
koja se samo sjeća nekadašnjeg sebe i odgovora
davanih lako kao da je praznina ostala ispunjena
ljubavlju, razumijevanjem, strpljenjem, nadom...
i kada se sastao sa s. bilo mu je lakše nakon što je
shvatio da će razgovarati ljuštura i ljušura.