Ljubomir Milić: Misli, zapažanja, zabilješke (Drugi dio)

Polock

Ljubomir Milić: Misli, zapažanja, zabilješke (Prvi dio)

Lijep je život, a lijep je jer je jedinstvena i neponvljiva privilegija, ali kada se i u samom životu ukaže poneka privilegija pa se ona i iskoristi da se vidi i izbliže upoznaju drugi krajevi, ljudi i prilike u tim krajevima, život je ispunjeniji. Putovanje svijetom i upoznavanje drugih prilika i običaja nije puko turističko zvjeranje po zgradama, zidinama značajnih građevina ili prazno i letimično razgledanje prirodnih ljepota. Putovanje je uvlačenje novih krajeva, novih ljudi i njihovih običaja u sebe, razgovaranje sa njima u sebi i sa svojim iskustvima koja nosimo ma gdje da se nađemo. Moja su putovanja takva i u njima najviše uživam, kada mogu satima sjediti na jednom mjestu i zamišljati u sebi prošlost tog kraja i ljude koji su gradili, mijenjali i živjeli svoje živote u nadama i vjerovanjima u trajnost i beskonačnost, ukoliko iza sebe ostave upečatljive tragove.
U tom pogledu zanimljivo iskustvo je današnja Kolumbija, zemlja koja se decenijama bori, ratuje sama sa sobom bez već odavno izgubljenog cilja i smisla zašto je taj rat počeo. Savremena Kolumbija kao da je izmigoljila iz mašte i fantastičnih priča Markesa, osuđena na neprekidno ratovanje, odsustvo bezbjednosti i latentno prisustvo nepredviđenih obrata. Ne jednom gerila je bila pred porazom i ne jednom se oporavila i ojačala da je u stanju bila uzdrmati svaki temelj države i društva. Kolumbija je bila zemlja narkokartela i odmetnika svakojake vrste gdje je sve bilo moguće i dozvoljeno, gdje je država bila mafija, a mafija država. U Bogoti, koju sam nakratko posjetio prije izvjesnog vremena vidljivi su i dalje tragovi i ožiljci tih vremena kada su otmice, atentati, ubistva i razaranja vladinih zgrada bili normalni dio svakodnevice. Međutim, postali su sve uočljiviji i znaci obnavljanja normalnog života, života kakav se živi u gotovo svim gradovima svijeta. Otvaraju se gradske četvrti bezbjedne i opuštene u kojima buja noćni život, iako na samo nekoliko stotina metara dalje patroliraju vojska i policija. Dokaz da je život ipak neuništiv, on uvijek i u svim okolnostima nađe prolaz iz svih zamki da ide dalje, da pronosi svoju neuništivost na generacije koje će u nekoj budućnosti sigurno naći način da razriješi sve međusobne nesporazume. Kolumbija koju sam nakratko vidio kao da se okreće sebi i suočava sa sobom, kao da traži put kojim bi izašla iz nerazumne spirale nasilja i rata. Da li je to naznaka dolaska drugih, mirnijih vremena ili se varam? To će se samo vremenom saznati, jer drugi načini i ne postoje.

*

Gledam ovaj svijet koji se posljednjih godina grči i povija pod teretima svakojakih kriza, bezuspješno tražeći valjan izlaz iz očito začaranog lavirinta. Nikako da se izrodi prava ideja, da se pronađe održiv koncept razvoja društva i pojedinaca u njima. Svijet sve više liči na obitavalište bezvoljnih ljudi pod sveopštom kontrolom neinventivnih i plitkoumnih političara i nedozrelih i korumpiranih mislilaca. Svijet je duhovno postao prazan, svijet je ostao bez iluzija, utopija, postao je dosadan, duhovno neinvetivan i kreativno siromašan. Sve je postalo predvidljivo i ništa nije više iznenađenje, nema novih ideja, nema kreativaca koji iz zabave, igre i zadovoljstva ozbiljno promišljaju društvenu zbilju i u kritici spram nje nude nova rješenja, alternative i prevazilaženje svake krize i opstrukcije. Svijet je postao postvaren, sve je u njemu tržišno izmjereno i određeno. Predominiraju svijetom „mislioci“ koji opravdavaju poteze i odluke ispodprosječnih političara. „Dokazali“ su da je povijest doživjela svoj kraj padom Berlinskog zida, tržište je pobijedilo i ono je postalo regulator svega. Više ništa ne postoji izvan tržišta. Svijet je ostao bez iluzija, a svijet bez iluzija je istrošen svijet, svijet bez energije i pokretačke snage. Tako danas izgleda svakodnevica u svijetu. Svjetski lideri odavno su postali nemaštoviti, recikliraju svoje priče i ideje koje ni u vremenima u kojima su nastajali originali nisu imali neke posebne vrijednosti. Osrednje ideje za osrednje lidere, svijet čine još siromašnijim. Šta ostaje i gdje je izlaz? Niko više nije spreman da se bori, bolje i iskrenije rečeno, žrtvuje da se stanje izmijeni. Nema više zanesenjaka i idealista koji su spremni žrtvovati se za ideju, jer ideje više i ne postoje, to nije roba koja se na tržištu može dobro prodati. Potreba za idejama i novim misaonim iskoracima u pravcu kritičkog sagledavanja svijeta je odavno prestala. Neizbježna sudbina ovog svijeta je u daljem propadanju društava, sve dok ne počnu iz nužde, možda i očaja da se stvaraju nove iluzije, nove utopije prema kojima će se svijet početi mijenjati, što će po svoj prilici biti jedini izlaz u spašavanju ove civilizacije. Sve ukazuje da je jedan civilizacijiski model, kapitalizam, istrošen i da se po nekoj još neobjašnjenoj logici održava. Dakle, moraju se stvarati nove utopije, jer ćemo svi završiti kao Rim. Uništiti sami sebe. To je najveća prijetnja ovoj civilizaciji, nesposobnost da se revitalizuje novim idejama, novim utopijama. Nije prijetnja svijetu terorizam, najveća prijetnja svijetu su nemaštoviti, nekreativni političari i tzv.intelektualci koji svojim sramnim djelovanjem pokušavaju održati u svijesti ljudi potrošene ideje i forme življenja i proizvođenja života. Troše se poslednja sredstva obmana, nestaje arsenal prevara kojima se do sada vladalo, približavamo se preko autoritarnih oblika „demokratskih“ vlada surovoj diktaturi, novom obliku fašizma. Ulazimo, ili već možda i jesmo ušli, u postdemokratsko društvo (pod pretpostavkom da je ovo do sada bilo nekakvo demokratsko društvo) strogo kontrolisano na svim nivoima i svim oblastima sa podvalom da je to u našem bezbjednosnom interesu. Prostor kojim se krećemo, otvoreni prostor, trgovi, ulice, zgrade i ustanove su stavljene pod kontrolu kamera, a sve je to tako u našem najboljem interesu. Inače, ako nema te kontrole uništiće nas raznorazne „terorističke i zločinačke“ organizacije za koje nemamo baš pouzdane informacije da su tako razgranate i toliko moćne, pa čak i da uošte postoje. Nema više romantike, one romantike kada se sa pasošem putovalo po svijetu bezbrižno, niko nije bio posebno pregledavan, ništa nije bilo skenirano, niko nije zavirivao u usta i zavlačio detektore među noge i pod pazuh. Nismo bili sumnjivi, bili smo slobodni. U zamjenu za navodno ugroženu bezbjednost ne pitajući nas uzeli su nam slobodu.
*
Filozofija na ista, stara pitanja daje uvijek nove odgovore. Crkva, teologija na stara pitanja daje stare, uglavnom reciklirane odgovore. Teologija se kreće u prostoru istoga, omeđenog prostora, čime je sputana za veće misaone domete. Filozofija je slobodna u svojim prosuđivanjima i misaonim zahtjevima toliko da i samu sebe, odnosno svoje domete, stavlja pod sumnju.
*
Biti umjetnik, znači biti osuđen na patnju, nesporazume sa svijetom i ljudima u njemu. Umjetnik je nesretno biće, osuđeno na mučenje u naporima da svoj doživljaj svijeta pomiri sa svijetom prosječnosti, ignorantskim svijetom. Umjetničko izražavanje, ma u kojoj god to formi bilo – pisanoj riječi, slikarstvu, muzici – zahtijeva veliki, mukotrpni i bolni duhovni napor. Prikazati svijet onako kako ga umjetnik vidi i doživljava unutar sebe mučenički je zadatak, od kojeg umjetnik ne može pobjeći, ne može odustati. Umjetnost, umjetničko delanje je usud i nagon od kojeg se ne može odbraniti i pobjeći. Zbog toga je umjetnik u svom delanju dvostruko osuđen, prvi put na mukotrpan rad za što nagon dolazi iznutra, iz njega samog, njegovog unutarnjeg svijeta, a drugi put zbog nerazumijevanja za proizvod svoga rada. Kada čitamo, na primjer, neko književno djelo da li se uopšte zapitamo kroz kakve je teške i naporne prepreke prolazila piščeva misao dok je nastajalo djelo. Sa kakvim je misaonim i emotivnim naporom sastavljao rečenice i birao riječi da skladno i sveobuhvatno izrazi svoj unutrašnji doživljaj svijeta; kako čitaocu da prenese istinu o svijetu i ljudima u njemu kako ju je on vidio. Istinska umjetnost je prije svega potraga za suštinom svijeta, smislom postojanja i delanja čovjeka u tom svijetu, a unutarnja borba u umjetniku u potrazi za smislenim odgovorima na pitanja koja muče iznutra svakog umjetnika je bolna djelatnost. Velika, istinska umjetnička djela nastaju kao i biseri u školjci, proizvod su boli i zbog toga kao istinske vrijednosti nemaju svoju cijenu i vijek trajanja.
*
Kroz život nam, bez naše želje i volje prođu razni ljudi, neobične i čudne ljudske sudbine. Mnogi od njih ne ostave svoje tragove u našim pamćenjima. Njihov doprinos obogaćivanju naših života bio je skroman, neznatan ili takav da se sliva u doprinose svih takvih bezličnih ljudskih sudbina koje našim životima daje iluziju ispunjenosti. Životima nam prođe i maleni dio onih koji uspiju snagom svoje ličnosti ili snagom svoga djela doprinijeti oblikovanju i obogaćivanju naših života. To su takve ljudske sudbine koje su rijetke i malobrojne, ali u našim životima gotovo svakodnevno prisutne. Tim ljudskim sudbinama dugujemo zahvalnost što su nam život učinili podnošljivijim i pomogli da bolje razumijemo i brže savladamo tajne i zakonitosti kretanja svijeta i određivanja našeg mjesta u njemu.
Međutim, susrećemo i takve ljudske pojave koje svojim jadnim, nažalost negativnim djelovanjem ostavljaju duboke tragove u našim životima koji kao ožiljci od rana traju u našim pamćenjima vječno. Sretao sam, posljednjih burnih godina, takve ljudske sudbine, na žalost mladih ljudi pred kojima su životni prostori tek počeli da se otvaraju i nude bezbrojne izazove, ali su im ambicije i nagoni za vlašću i moći daleko prevazilazili njihove skromne, ispodprosječne mogućnosti. Život pored njih i sa njima pravi je pakao, čak i za njih. Njihova tragedija, koje nisu svjesni je veća, a muka po okolinu neizdržljivija što takvi, nesposobni, a prekomjerno ambiciozni ljudi po nekom neobjašnjivom pravilu, kada se igrom sudbine nezasluženo nađu na nekom važnom društvenom položaju okruženi su isto takvim, ako ne i gorim najbližim saradnikcima i prijateljima. Njihovo delanje tako i toliko je štetno po zajednicu da poslije generacijama treba ispravljati proizvedenu štetu njihovim uskoumnim radom. Za njih je teško reći da imaju svoju ideju i plan delanja, jer su njihovi nesporazumi sa svijetom duboki i nepremostivi. Njihova slika svijeta je odraz stvarnosti i stvarnog svijeta u iskrivljenom ogledalu. Nesvjesni nerazumijevanja svijeta njihovo delanje po zajednicu je pogubno, a ako je još i nekontrolisano može nerijetko da bude i tragično nepopravljivo. Takvi ljudi prođu svijetom i životom zajednice kojoj pripadaju kao pošast, kao štetočine, što i jesu, ostavljajući pustoš za sobom. Zbog svoje neizmjerne intelektualne ograničenosti vječno su u neograničenom sukobu sa svijetom i neposrednom okolinom. Za njih, čije karijere po pravilu završavaju rano i sa porazima, obično se kaže „ubi ih prevelika ambicija“. Nepravedno bi bilo reći da nisam sretao u životu i mnogo starije slične ljude čiji je radni vijek bio na izdisaju, a život poodavno trebao da bude sveden na mjeru vremena i stvarnih fizičkih i mentalnih mogućnosti i objektivnih zahtjeva. Njihove ambicije da vladaju drugima i dalje su bile ogromne, nesrazmjerne njihovoj fizičkoj snazi i umnom potencijalu. U njima takvima kakvima ih je sudbina stvorila, svo životno i radno iskustvo nisu niti promijenili niti unaprijedili njihove skromne mogućnosti. Poznavao sam takve koji su bili nesretni i zlobni što zbog starosti moraju prepustiti rad drugima, mlađima i sposobnijima. Odlazili su ljubomorni i pakosni na mladost na jaču enregiju i nesagledivo veći intelektualni potencijal. Takvi su protraćili svoj život u nadobudnom ubjeđenju da svojim radom i delanjem nešto unapređuju, ne videći da je njihov djelokrug uzak, ograničen prostor određen njihovom ograničenošću i nesposobnosti da pomjere vidike i granice svog svijeta. Njihovim stajanjem u mjestu, zbog njihove nesposobnosti, stajalo je i društvo. Nikada vedri, sretni i zadovoljni trovali su, prije svega, svoj bijedni i već uništeni život. Ostaje zagonetno šta je u tim ljudima, u njihovim karakterima tako i toliko defektno i nakaradno da u svom životu ne uživaju, a da pri tom svojim postojanjem i život drugima čine mučnijim i nepodnošljivijim.
*
Život ljudski određen je strahom, strah je pokretač svih akcija, a strah je i sredstvo kontrolisanja pojedinca i zajednice. Ne postoje hrabrost i hrabri ljudi, postoji samo strah i sposobnost i moć savladavanja straha. Neko posjeduje više, a neko manje takvu sposobnost. Zavisno od količine sposobnosti i vještine manipulisanjem strahom određuje se i uspješnost čovjeka kroz život. Strah se nerijetko savlađuje i očajem, pobunom koja naglo kao vulkan izbije iz čovjeka i do tada mirne i neprimjetne ljude pretvara u hrabre, neustrašive borce protiv neposrednog i konkretnog straha i opasnosti. Hrabrost i neustrašivost nisu racionalno ponašanje čovjeka. Pri svakoj odluci susrećemo se neminovno sa rizikom da nešto izgubimo, nešto vrijedno i značajno, do čega nam je stalo, ili što nam život čini smislenim, nešto za čega smo se kroz život borili. Prihvataćemo svaki uslov koji nam se surovo nameće sve dok postoji i najmanja šansa i nada da nešto od toga sačuvamo i ne izgubimo. Samo onda kada ti uslovi postanu tako nepodnošljivi, da to, zbog čega iz straha da ne izgubimo, do čega nam je stalo, postane bezvrijedno, a samo življenje ugroženo, nastupa reakcija, otpor. Tek tada izbija iz nas „hrabrost“, kada se pređu granice trpljenja, kada se više nema gdje i kamo uzmaći, pobjeći i sakriti dok opasnost ne prođe. Zbog straha ljudi zaboravljaju na ponos i dostojanstvo koji određuju vrijednost čovjeka i koji bi se morali braniti prije svih vrijednosti i samo zbog njih u svakoj situaciji biti hrabar. Prodati ponos i dostojanstvo da bi se sačuvlo varljivo blago izdaja je života.
*
Kako se često neoprezno i nepravilno (može se sasvim ispravno reći i nepravedno) koriste pojedine riječi. U medijima informisanja nekim svečanim povodima, jubilejima i prilikama čujemo kako se tom i tom eminentnom likovnom, muzičkom, književnom „stvaraocu“, tamo nekim povodom dodjeljuje neko značajno nacionalno priznanje, odlikovanje i nagrada. Ono da se dodjeljuje najviše navcionalno priznanje teško da i treba komentarisati, jer se postavlja pitanje da li ti „eminentni stvaraoci“ to što rade, „stvaraju“ zato što je to nacionalni zadatak i nekakav dug naciji ili zato što je to dio njihovog odnosa prema svijetu, ljudima i prilikama u njemu. Bilo bi zaista zanimljivo saznati da li su veliki umjetnici svjetskih dimenzija prilikom rada na svojim djelima mislisli i orijentisali se prema osjećaju kako će to biti lijepo za naciju kojoj pripadaju i koliko će ona time biti usrećena, ili su se borili sa samim sobom da njihovo djelo bude savršeno i najbolje što su mogli da iznjedre iz sebe. Umjetnost, prava i istinska umjetnička djela su, kao i naučna otkrića, univerzalna i nikako nacionalno obilježena i ograničena. Lijepa slika, lijepa muzika su takvi što su svojim karakterom i porukom takvi, a ne zato što ih je stvorio umjetnik neke određene nacije. Pa i kada unese elemente nacionalnih obilježja, umjetnik ih unosi zato što one imaju i univerzalnu vrijednost i poruku, a ne samo zato što su pripadajuće jednoj naciji. Pogrešno je za nekog i nečije djelo koje vrijeme nije dokazalo i potvrdilo upotrijebiti riječi eminentni stvaralac. Pogotovo što je mjesto stavaraoca u svim društvima i civilizacijama gdje je religija mjerilo svijesti i stanja duga o svijetu i nama, rezervisano samo za Jednog i Jedinog, ostali su stvoreni i od Njega dani. Za tako „eminentne stvaraoce“ mora da su velika čast i privilegija, a za naciju ponos, biti izjednačen sa Stvaraocem!
*
Evo i jednog pisma, pisanog nekome od nekoga bliskom kao malo svjedočanstvo kako u pojedinim trenucima kada se nađemo u osami imamo potrebu reći nekome dragom nešto o svom viđenju vlastita života.
Dragi prijatelju,
Prošlo je dosta vremena kako se nismo „čuli“. Šta se kod tebe zbiva? O sebi mogu reći da sam u nepodnošljivo teškom i neizdržljivom fluidnom stanju. Život bez smisla i cilja. Vapim za promjenama kojih nema, a za koje mislim, ako se i dogode, da su već i okasnile. Svodeći polustoljetno kretanje ovim svijetom, razočaran sam i životom nezadovoljan. Skromni rezultati i uzalud potrošena energija. Besmisleno i uludo. Prepustio sam svoj životni brod strujama sudbine i njenim ćudima. U svemu sam bio više konzument onoga što se nudilo, nego li sam pokušao barem svom životu dati svoj smisao i uložiti napor da upravljam svojim životom. Ovako nekako pri kraju životne snage osjećam se upotrijebljenim, zloupotrijebljenim, izrabljenim, odbačenim, a što ostavlja opor utisak da sam i prevaren. Nisam našao svoj mir i smisao. Bezvoljno sam u svim ovim mutnim i opasnim vremenima u kojima je ljudski život postao premala vrijednost, vukao svoj život za sobom, bez ozbiljnih pokušaja da se osmisli ovo postojanje. Mnoge sam stvari i događaje vidio i predvidio unaprijed, a nisam se potrudio izbjeći predviđene zamke i stupice. Nerazumno i slijepo sam uapadao u zamke podlih ljudi, kao da je to bila neizbježna i jedina zakonitost mog kretanja. Eto, sada sam tu i čekam da ostarim i sa manje nade da se nešto povoljno dogodi što bi moj život učinilo, barem u starosti, bogatijim i mene zadovoljnijim. Ali ne znam šta i koja ruka sudbine bi to trebala da mi priredi. Mada u ništa više ne vjerujem i ničemu se ne nadam, samo nepostojeća univerzalna sila i pravda bi mi mogli pomoći. Od koga trebam očekivati tu pravdu i pravičnost? Kome trebam reklamirati za svoj osjećaj da sam povrijeđen, da sam izdan i izigran zato što sam u najnemoralnijim vremenima nastojao i uspijevao živjeti i odživjeti te izazove, principijelno moralno do kraja? Kome trebam uputiti prigovor da sam se prilježno pridržavao nekih svojih principa za koje sam uvjeren da su moralno univerzalni i za sve obavezujući? Nisam li ja to bio žrtva vlastite obmane, zablude da je važnije biti moralan, „mirne savjesti“, nego uzeti nešto više od života i svijeta što nam ne pripada? Nisam našao „kompromis“ među tim dilemama. Nisam uspio, a život se, na žalost ili sreću, ne može ponoviti…“
Ovako nekako bi moglo izgledati pismo pripadnika generacija koje su doživjele i preživjele ratove, raspad jedne države zajedno sa njenim sistemom vrijednosti koji je nastojala izgraditi i ukorijeniti u svoje temelje na kojima bi se mogao i trebao graditi i život svake jedinke u njoj. Nije najveća tragedija što se raspao jedan sistem vrijednosti, jedan svijet, već je tragedija što se u ruševinama prethodnog sistema nisu nazirale i izgradile nove vrijednosti za novi bolji svijet za život i afirmaciju jedinke. U ime pobjede i navodne slobode etničkog kolektiviteta nestali su temelji za afirmaciju i vrline jedinke, individue. U svijetu brojnih nekontrolisanih tranzicija stvoren je sistem vrijednosti koje nisu vrijednosti, pogotovo ne vrijednosti koje bi morale biti univerzalne i čvrsta osnova za sretan život članova koletiviteta.

 

– Nastavlja se –

6 comments

Skip to comment form

  1. “Život ljudski određen je strahom, strah je pokretač svih akcija, a strah je i sredstvo kontrolisanja pojedinca i zajednice. Ne postoje hrabrost i hrabri ljudi, postoji samo strah i sposobnost i moć savladavanja straha.”

    Ova misao objašnjava moj komentar o slanini.

    Dobar Milić!

  2. – Kada čitamo, na primjer, neko književno djelo da li se uopšte zapitamo kroz kakve je teške i naporne prepreke prolazila piščeva misao dok je nastajalo djelo. –

    Mislim da je zadovoljstvo stvaranja puno veće.

  3. Srbija je veoma izdašna kada treba platiti svoje ambasadore. Pisac Misli je bio ambasador u Brazilu. Vidimo ovdje određen odjeke njegovog rada u Južnoj Americi. Mudar čovjek. Ostavit će traga. Mnogi od njih odu i dođu bez ijedne napisane riječi.

  4. Miliću zašto nisi pisao o Ukrajini, Siriji, Zapadu… da se ukjljuče vanjskopolitički komentatotori, poglavito secesija.

  5. Ovo podvlačim – ” Nije prijetnja svijetu terorizam, najveća prijetnja svijetu su nemaštoviti, nekreativni političari i tzv.intelektualci koji svojim sramnim djelovanjem pokušavaju održati u svijesti ljudi potrošene ideje i forme življenja i proizvođenja života. Troše se poslednja sredstva obmana, nestaje arsenal prevara kojima se do sada vladalo, približavamo se preko autoritarnih oblika „demokratskih“ vlada surovoj diktaturi, novom obliku fašizma.”

    Pohlepni i zli, iskvareni i korumpirani, u sprezi sa sebi sličnim parazitskim kastama i u vječitom rivalstvu i borbi za novac i moć, političari onečišćuju i zagađuju društva generirajući stalne napetosti i sukobe. Papagajski mantraju jedne te iste fraze o dobrobiti društva, dok u glavi slažu kockice o osobnom probitku na račun tog istog društva čiji interes lažno zastupaju. Smjenjuju se na televizijama ti krojači ljudskih sudbina jedan gori od drugog, da bi krešendo dosegli pojavom Maletićke jučer u Nedjeljom u dva, od koje je svaka vrijedna nastavnica razredne i predmetne nastave ili domaćica kreativnija, kapacitiranija i inteligentnija. Maletićka, molim te, ne pojavljuj se više.

  6. “Svijet je ostao bez iluzija, a svijet bez iluzija je istrošen svijet, svijet bez energije i pokretačke snage. Tako danas izgleda svakodnevica u svijetu. Svjetski lideri odavno su postali nemaštoviti, recikliraju svoje priče i ideje koje ni u vremenima u kojima su nastajali originali nisu imali neke posebne vrijednosti. Osrednje ideje za osrednje lidere, svijet čine još siromašnijim.”

    Iluzija ili vizija?

Odgovori