Književna kritika: Nema više euforije

Karl Ove Knausgaard, ‘Jesen’ (s norveškoga preveo Munib Delalić, Oceanmore, Zagreb 2018): Blještave sunčeve zrake koje su s ‘Mojom borbom’ obasjale Knausgaarda nestale su iza sivih oblaka

A sada bez euforije. Knausgaard nam opisuje kako funkcionira vodokotlić. ‘Jesen’ je prva knjiga iz prvog ciklusa nakon ciklusa ‘Moja borba’. Dakle, u ‘post-min-kamp’ smo razdoblju. Heksalog ‘Moja borba’ završen je 2011., a kvadrologija godišnjih doba započeta je 2015. I evo nas, čitamo o vodokotliću, da tako kažemo. U tri pisma nerođenoj kćeri iz rujna, listopada i studenoga, Knausgaard maloj Anne opisuje svijet u koji dolazi: prirodu (zemlja, sunce, jabuka, vrba, lišće), prirodne pojave (sumrak, munja, osvit), životinje (ose, pliskavice, žabe, muhe, jazavci, meduze, riđovke, uš), dijelove ljudskog tijela (zubi, mokraća, krv, stidne usne, prsti, lica, oči, izbljuvak), stanja (tišina, bol, samoća, groznica), stvari (plastične vrećice, žvakaće gume, gumene čizme, konzerve, krevete, boce, automobile, tankere, telefone)… vodokotlića i njegovog jednostavnog, ali zanimljivog mehanizma nema, on nam je poslužio samo kao ilustracija začudnog, ali je zato od predmeta iz WC-a ovdje – zahodska školjka (‘labudica kupaonice’).

Sve nas to podsjeća na Nicholsona Bakera. Ako se sjećate, to je onaj tip koji je ustajao po mraku, s ugašenim svjetlom prao zube, kuhao kavu, palio vatru u kaminu i onda pisao o čovjeku koji svako jutro u mraku pali vatru u kaminu. Baker je bilježio stvari koje ne primjećujemo ili ih primjećujemo u prolazu, s vrhuncem literarnog događanja u odčepljivanju začepljenog odvoda u kadi ili izgaranju kutije keksa u kaminu. Ali, odmah moramo reći, sjetili smo se Bakera i njegove ‘Kutije šibica’, no svaka usporedba s njime i njegovom prozom ide oštro na štetu Knausgaarda. Baker je u najbanalnijim, svakodnevnim radnjama, pojavama i stvarima nalazio neobičnost i nesvakidašnjost, a Kiki počesto i najuzvišenije teme uspijeva banalizirati. U pravilu, kod Knausgaarda, u ‘Jeseni’, nakon jednostavnog opisa (‘svojim četirima nogama i svojom ravnom, mekanom površinom krevet zadovoljava jednu od naših najtemeljnijih potreba: dobro je leći u krevet i dobro je u njemu noću spavati’) slijedi ishitrena filozofska opservacija (‘u prirodi ne postoje nikakvi okviri, sve se stvari i svi fenomeni stapaju jedni s drugima, Zemlja je okrugla, svemir je beskrajan i vrijeme vječno’), a na kraju dolazi dojmljiv poetski završetak (‘nijedan se zvuk nije oglasio iz ovoga teksta dok si ga čitao’). Citirali smo natuknice ‘kreveti’, ‘okviri’ i ‘tišina’, no mogli smo izabrati i bilo koje druge. Dojam bi bio isti. Nema više euforije oko Knausgaarda. Trojka za uvodni opis, dvojka za filozofiju, četvorka za poetski završetak. Blještave sunčeve zrake koje su s ‘Mojom borbom’ obasjale Knausgaarda nestale su iza sivih oblaka.

Shvatili smo koja je ideja kvadrologije godišnjih doba. Poput profesora likovnog koji iz šešira izvlači motive za učeničke radne zadatke, Knausgaard nakon 3000 stranica autobiografskog klistiranja iz šešira izvlači slučajne motive za svoju prozu. U uspjeloj varijanti, ‘Jesen’ je trebala biti demonstracija potencijala teksta da uobliči i posreduje komadiće svakodnevice. Ali ništa od toga. Ili preciznije, ako i ništa od toga, zasad, nakon prvog godišnjeg doba, barem smo se sjetili čudačkog, pomaknutog, neočekivano zabavnog Nicholsona Bakera: the most cool uncool guya, kako ga je svojedobno kritika nazvala.

portalnovosti

 

 

1 comment

  1. Tip je lud. Čitati i samo čitati.

Odgovori