Thomas Pynchon, ‘V.’ (s engleskog prevela Maja Tančik, Vuković & Runjić, Zagreb 2020): Pedeset, šezdeset godina nakon objavljivanja Pynchonov roman je i dalje omamljujuće začudan
Povodom pedesetogodišnjice objavljivanja ‘V.’ urednik u New Yorkeru Alexander Nazaryan napisao je da niti nakon drugog čitanja Pynchonova romana iz 1961. godine nema blagog pojma o čemu se tu zapravo radi. Jasno rečeno; uz dužno poštovanje i duboku blagonaklonost spram pisca i teksta. Ljepše riječi debitantski, originalni postmoderni roman, zapravo nije mogao ni dobiti. Pedeset, šezdeset godina nakon objavljivanja ‘V.’ se i dalje čini omamljujuće začudnim. O čemu se u romanu radi? Teško je na to jednostavno odgovoriti. Izgleda da je na čitatelju da o tome odluči, i između nekoliko romana, priča, žanrova, stilova, i tema, odabere ono što smatra bitnim.
To bitno može biti neka od kolonijalnih linija romana: protogenocid 1904. u njemačkoj Namibiji nad plemenom Heraraca; sukob Francuza i Britanaca oko sudanskog grada Fashoda koji je zamalo izazvao svjetski rat; lipanjski nemiri na Malti 1919. godine; ili mit o Vheissu, obećanoj afričkoj koloniji, ispresijecanoj s rijekama u kojima se ribe prelijevaju duginim bojama. To mogu biti i priče iz njujorške kanalizacije, o lovu na aligatore i pokrštavanju čitavih tamošnjih zajednica štakora; priče o plastičnoj kirurgiji i estetskoj operaciji nosa; ili zapisi o jazzu… To može biti i svega nekoliko redaka o jednoj, po ničemu posebnoj sobi na Malti: ili pet stotina Pynchonovih postmodernih stranica nečega, svedenih na tridesetak redaka, jednu stranicu o sobi s pisaćim stolom i priborom – kocki u prostoru – koja kada počinjemo u njoj pisati postaje ispovjedaonica, pretvarajući se od prostorije bez prozora u stakleni vrt s egzotičnim biljem, ‘jer je ta soba prošlost, premda vlastitu povijest nema’.
‘V.’ je ovakav i onakav. Ali uvijek i mnogo više od onoga što je na površini. ‘V.’ je zahtjevan, ‘V.’ je ponekad ubitačno dosadan, i najčešće zamoran za čitanje. Ali u dodiru žanrova i tema, u pronalaženju procjepa između priča, i u procjepima samih priča, u pronalaženju nepoznatih ili malo poznatih čvorišta povijesti, stvara se široka i većinom neuhvatljiva značenjska mreža. Pynchon se čas trudi ispisati najluđu vojničku, mornarsku pijanku, čas piše o afričkom genocidu… trudeći se cijelo vrijeme da pišući o raznim ukazanjima V – od Botticellijeve Venere, Mussolinijijeve ljubavnice Veronice, do V-1 i V-2 raketa – što manje razotkrije mistiku V. U jednom trenutku netko će izreći slutnju da se sve na kraju svodi samo na stalno ponavljanje jednog inicijala. No već stranicu dalje mistika V. se vraća, u formi opsesije, opsesije s efektom staklenika za tropske biljke (‘stalna temperatura, ni daška vjetra, natrpana kričavim mutantima, neprirodnim cvastima’).
Eto, uspjeli smo dva puta citirati stakleni vrt. Između svega što je Pynchon ispisao. Osim lijenosti možda u tome ima i nekog smisla. Tako funkcionira Pynchonov roman: sve se povezuje, sve je podložno povezivanju, u svakom povezivanju pronalazi se smisao, u svakom povezivanju, još bolje, pronalazi se besmisao. Pokušavamo nešto napisati. Nešto točno i lijepo. No točnijih i ljepših riječi od onih urednika New Yorkera teško je pronaći. Naravno, pod uvjetom da ih uvjetno shvatimo.
portalnovosti
Povodom pedesetogodišnjice objavljivanja ‘V.’ urednik u New Yorkeru Alexander Nazaryan napisao je da niti nakon drugog čitanja Pynchonova romana iz 1961. godine nema blagog pojma o čemu se tu zapravo radi. Jasno rečeno; uz dužno poštovanje i duboku blagonaklonost spram pisca i teksta. Ljepše riječi debitantski, originalni postmoderni roman, zapravo nije mogao ni dobiti. Pedeset, šezdeset godina nakon objavljivanja ‘V.’ se i dalje čini omamljujuće začudnim. O čemu se u romanu radi? Teško je na to jednostavno odgovoriti. Izgleda da je na čitatelju da o tome odluči, i između nekoliko romana, priča, žanrova, stilova, i tema, odabere ono što smatra bitnim.
To bitno može biti neka od kolonijalnih linija romana: protogenocid 1904. u njemačkoj Namibiji nad plemenom Heraraca; sukob Francuza i Britanaca oko sudanskog grada Fashoda koji je zamalo izazvao svjetski rat; lipanjski nemiri na Malti 1919. godine; ili mit o Vheissu, obećanoj afričkoj koloniji, ispresijecanoj s rijekama u kojima se ribe prelijevaju duginim bojama. To mogu biti i priče iz njujorške kanalizacije, o lovu na aligatore i pokrštavanju čitavih tamošnjih zajednica štakora; priče o plastičnoj kirurgiji i estetskoj operaciji nosa; ili zapisi o jazzu… To može biti i svega nekoliko redaka o jednoj, po ničemu posebnoj sobi na Malti: ili pet stotina Pynchonovih postmodernih stranica nečega, svedenih na tridesetak redaka, jednu stranicu o sobi s pisaćim stolom i priborom – kocki u prostoru – koja kada počinjemo u njoj pisati postaje ispovjedaonica, pretvarajući se od prostorije bez prozora u stakleni vrt s egzotičnim biljem, ‘jer je ta soba prošlost, premda vlastitu povijest nema’.
‘V.’ je ovakav i onakav. Ali uvijek i mnogo više od onoga što je na površini. ‘V.’ je zahtjevan, ‘V.’ je ponekad ubitačno dosadan, i najčešće zamoran za čitanje. Ali u dodiru žanrova i tema, u pronalaženju procjepa između priča, i u procjepima samih priča, u pronalaženju nepoznatih ili malo poznatih čvorišta povijesti, stvara se široka i većinom neuhvatljiva značenjska mreža. Pynchon se čas trudi ispisati najluđu vojničku, mornarsku pijanku, čas piše o afričkom genocidu… trudeći se cijelo vrijeme da pišući o raznim ukazanjima V – od Botticellijeve Venere, Mussolinijijeve ljubavnice Veronice, do V-1 i V-2 raketa – što manje razotkrije mistiku V. U jednom trenutku netko će izreći slutnju da se sve na kraju svodi samo na stalno ponavljanje jednog inicijala. No već stranicu dalje mistika V. se vraća, u formi opsesije, opsesije s efektom staklenika za tropske biljke (‘stalna temperatura, ni daška vjetra, natrpana kričavim mutantima, neprirodnim cvastima’).
Eto, uspjeli smo dva puta citirati stakleni vrt. Između svega što je Pynchon ispisao. Osim lijenosti možda u tome ima i nekog smisla. Tako funkcionira Pynchonov roman: sve se povezuje, sve je podložno povezivanju, u svakom povezivanju pronalazi se smisao, u svakom povezivanju, još bolje, pronalazi se besmisao. Pokušavamo nešto napisati. Nešto točno i lijepo. No točnijih i ljepših riječi od onih urednika New Yorkera teško je pronaći. Naravno, pod uvjetom da ih uvjetno shvatimo.
portalnovosti
