Dan odmjeravam po šalicama ispijene kave. Sad je oko 16.00 sati jednog običnog dana u tjednu, a moguće je da ću skuhati treću ovaj dan. Nije preka potreba, već i od druge osjećam blagu drhtavicu, ali me nešto uhvatio strah. Da neće biti sutrašnje jutarnje! One najopasnije, jake turske, na prazan želudac, uz koju pregledavam mail poruke i čitam o događajima u blizini: gdje su se izboli noževima, koliko ih je sudjelovalo u pljački banke, je li nezreli i neodgojeni dečko, ili možda cura, natjerao auto na brzinu kojom su se uspeli dva metra na banderu i poginuli svi osim vozača, četvero mladih … Obično takve vijesti stižu pred jutro i zato ih nalazim kao udarne na portalima.

Druga redovita, opet jaka turska, poslijepodnevna je, u vrijeme ove sadašnje, aaaa, tad su drugačije vijesti: koji se političar kojega dočepao tokom radnog dana, koji po kome opleo kako je ovakav i onakav, koja strančica i zbog čega najavljuje izlazak iz koalicije, zašto sindikati ne mijenjaju stavove i ne prilagođavaju se novonastaloj situaciji …

Ponekad, priznajem, popijem i treću kavu – u te ne računam poneki espresso vani sa društvom, svi govore kako je espresso jak, meni, ipak, fali moja turska i nije rijetkost da espresso njome začinim – elem, onda kad me nešto posebno pogodi, dirne u srce pa se ražalostim. Zadnjih nekoliko noći čuju se helikopteri iznad varošice, tim modernim metodama traže pokretne ciljeve lova, migrante. Ujutro čujem: u jednom dvorištu pokušali ukrasti auto; u drugom razmjestili šator a gazda ne zna hoće li mu ostaviti šator u trajno vlasništvo ili će, nakon što se odmore, krenuti dalje svojim stranputicama ka cilju; u jednoj kući čiji su vlasnici u Srbiji (to su oni koji još uvijek pokušavaju živjeti u dvije države i tako si samo skraćuju život, što nemogućnošću donošenja odluke, što čestim putovanjima preko granice, a najviše duplim komunalnim troškovima) nekoliko dana boravili migranti, ništa nisu ukrali, otvorili plinsku bocu, skuhali ponešto iz špajz-zaliha dugog roka trajanja kao što su makaroni i riža, pa otišli, ostavivši kuću malo nepospremljenu, ono, nije sve na svom mjestu kao kad smo je zaključali.

Ali, radi svih tih priča ne pijem treću kavu. Zato što nisam sigurna jesu li do kraja istinite ili je onaj koji vijest prenosi dodao svoje pretpostavke kao jedine moguće, ta kakva bi kuhinja i mogla ostati nakon što su migranti skuhali tjesteninu u slanoj vodi, nego neuredna.

Da ne zaboravim: kavu pijem iz malih kavenih šalica, ponekad i pravog fildžana, jest da je jaka, ali je normalna mjera. Ne prihvaćam prevarantske zamjene, pa mi tako šalica za čaj, bijelu kavu ili cappuccino nikako ne može poslužiti kao šalica za crnu kavu. Isto kao što mi pita mađarica sa gotovim korama ili petit beurre keksima nikako nije kolač, to je samo desert; a orehnjača sa kupljenom gotovom smjesom za nadjev koja u vodi ili mlijeku nabubri i trebala bi imitirati orahe sa stabla, samo je varka domaćice koja gostima daje do znanja da joj nisu baš najmiliji, nego, eto, mora ih pozvati, glavno da ima kolač …

Današnja treća turska je za Sofiju Loren iz filmova La Ciociara, Jučer, danas, sutra ili Sve je počelo u Napulju i Asju Kisić, šjoru Bepinu iz Našeg malog mista. Ma, ipak više srkova crnog opijata za šjoru Bepinu. Više je naša od Sofije. Odmah su mi njih dvije pale na pamet nakon što sam pročitala koji gradovi, gradići, i obična sela što ih oplahuje Jadransko more zabranjuju rasprostiranje veša, rublja, rubina, na prozorima i balkonima. Raširene bluze, rebatinke, košulje, pogotovo mudante, ređipeti, bodiji i hulahopke – kombinezone svejedno ni jedna žena više ne nosi – a dječje špilhoznice, majičice i kratke hlačice, njih da i ne spominjem, avaj, poružnjuju panoramski pogled iz uskih i uglancanog kamena starih, pitoresknih kala, u visinu. Sramota je pokazivati robu koja se nosi, lancune ili navlake za kušine, šugamane. Stranci koji nam dolaze sa tkoznakakvih balkona ne razumiju potrebu dalmatinskih šjora osušiti veš, osunčati ga na friškoj ariji, a sa ponistre, dok slažu svakodnevne krpice, razmijeniti pokoju upadicu s onom sličnom njoj prekoputa, na lijevom ili desnom prozoru.

Vijorenje mudanti na maestralu kažnjavat će se sa 2 000 kuna. Nije navedeno vrijedi li zakon za svih dvanaest mjeseci u godini, bit će da je tako, pa i Jadran je kraj njih cijelu godinu, nije važno što nisu turisti. I mudante se nose skroz-naskroz u godini. Kaže vlast: mudante na štrikovima narušavaju izgled zgrada i starih kamenih kuća, jednako kao tende nad kafićima i kutije klima-uređaja. Ajme, tko to ne vidi kraj očiju, tko to ne živi svoj život u kome je nekad bio dijete, tko to ne poznaje ljepotu! Pa mu tende i klima-kutije, te hrpe željeza i plastike, dođu isto što i mudante. A gaće su čisti, iskonski život, želja, nada, vjera, ljubav, u njima je bogatstvo, nitko ih ne bi mijenjao za tendu i kutiju lažnog zraka.

Možda jest ponegdje i ružno, ono kad se baš mudante podmetnu u prvi plan, a mi ne znamo zašto: bit će da neka šjora želi pokazati da je njen muškarac samo njen, pa eto mu gaća na njenom balkonu, ili šinjorina pokazati kakva krpena ljepota miluje njenu glatku, sakrivenu guzu, ima zavisti, ljubomore, izazivanja i osvete u posloženom rublju što leluja ponad uličica. Ali u tom vijorenju, podrhtavanju, presavijanju, prelamanju, najviše ima ljubavi i života. Nekako je naše, toplo, domaćinski, romantično mediteranski. To lepršanje mirisnoga veša dođe kao pozdrav neznancu, za koji baš nismo sigurni da će ga zauvijek odagnati iz našeg malog mista. I neki turisti imaju dušu. Obavezno slikaju veš, nikada tende. Za uspomenu. Kao što je moguće da se jedan Nijemac srednjih godina i danas sjeća kako mu je nepoznata žena, a moja majka, pri jednom davnom familijarnom putovanju „fićom“, preko Obrovca, prema moru, dok smo na pola puta, na odmorištu na Plitvicama, čerečili sinoć ispečeno pile, ponudila batak, njemu, dječaku iz njemačke kamp-kućice i on ga pojeo sa najvećom slašću, poslije još i komad bijeloga i sve, kao i mi, zalio Cocktom.

Tako će sjećanje na ćakulanje sa balkona, dok se stere veš, ostati samo u filmovima i televizijskim serijama. Kao i nekadašnja panorama dalmatinskih malih mista sa tiramolima na starim razglednicama i fotografijama uspomena.