Još zimus sam dječaku obećala Prvi maj. Viktor je sin mojih prijatelja, uskoro završava srednju školu, puno zna, čini mi se da još više ne zna. Namjerno zaboravljam svoju generaciju u tim godinama. Viktor ne zna što je vektor, ima psa Hektora pa misli da je to ona vrsta riječi u kojima može i jedno i drugo. Ne razumije što to na jedno uvo uniđe, a na drugo uho izađe. Ne razlikuje kako gori suho sijeno, a kako miriši suva grana jorgovana. Ne zna Viktor što je vihor, učili ga samo o onome koga razvijori oružje. Ništa njemu ne znači Prvi maj, čak ni Prvi svibanj. Profesorica iz historije je na porodiljskom, mijenja je tek diplomirani kolega, stigao u njihov razred sa fakulteta, premlad da bi i on išta znao o Prazniku rada. Na vjeronauku su neki datumi obavezno zaboravljeni. Mladić je najmanje kriv za pitanje: Zašto su izvješene zastave, je l' neki praznik il' je netko umro. Ne razlikuje kad je barjak na stijegu, a kad je zastava spuštena na pola koplja.
Dogovoreno je da startamo u 6.00 sati. Meni ostalo rano buđenje iz vremena kad sam radila, nešto mi tako uđe u krv, pa nikako da izađe, ni pijavice ne pomažu. Viktor zna da je to sat prije 7.00, pristaje, osjeća da ga čeka avantura, ali, mobitel nije napunjen, dječak lijepo kaže crk'o, a samo ta spravica pokazuje vrijeme. Zna pročitati, naučio je brojeve još u nižim osnovne, ali, ne zna koliko je sati. Ne razumije igru kazaljki, cagera i cagerica, ne upušta se, iako je punoljetan, ni u koju odluku u smjeru kazaljke na satu, kao ni u onu suprotno od smjera. Zato ima roditelje. Oni se vuku za cagerima, sve pokušavajući da ih prestignu i preduhitre, ali uzalud. Vrijeme ide, a oni tapkaju na mjestu. Pregorile baterije. Ni prvi dan maja ne može ih više napuniti. Trajno su ispražnjene.
Eto prvoga zadatka za praznični dan. Naučiti momčića koliko je sati svake minute. Neću danas gnjaviti sa rimskim brojevima, bit će još zaboravljenih praznika, pa ćemo u njima tih sedam cifara: I, V, X, L, C, D, M. Nekidan smo ozbiljno razgovarali i predložila sam mu izlet u nepoznato. Složio se, vidio je to i na internetu. Pitala sam ga ima li, u tim igricama koje satima vrti, vlakova, vozova, željezničkih stanica i postaja, prometnika, vlakovođa, konduktera, tračnica i pragova. Momak, doslovno, nije razumio sve što sam nabrajala. Zna što je vlakić, još iz vremena kad su mu roditelji mogli kupiti onaj što hita po ćilimu u dnevnom boravku. Od onda, nit' je vidio vlak, a kamoli u njega sjeo da se provoza.
Zato ćemo nas dvoje autom šezdesetak kilometara do najbližih tračnica, ove u našoj varošici zarasle u travu, komadići, centimetri, a nakon što su počupane i prodane u staro željezo. Kao da su posvećeni ostaci, a na njima leže duhovi koje je bolje ne uznemiravati. Mi ćemo na ubrzani, jer je sporiji od šinobusa, i pravac Gorski Kotar. „Ćiro“, sa lijepo uglancanim drvenim sjedalima, ne vozi nigdje i ni u jednom pravcu. Dok budemo čekali konduktera, jednoga za sva četiri vagona, u kojima će možda biti dvadesetak putnika, pokušat ću Viktoru objasniti tajnu Orient expressa i ljubav na stanici Podlugovi, značenje Sava expressa i razliku od isto takvoga Olimpika, te mu predočiti i meni već izblijedjelu trasu Beograd – Bar.
Nakon što odradimo te lekcije u kupeu drugog razreda, izaći ćemo na nekoj stanici na kojoj nisam nikad bila. Samo ako bismo negdje ranije vidjeli logorsku vatru, povlačim ručicu za zaustavljanje u nuždi. Neka me i prekršajno kazne, logorska vatra za Prvi maj vrijedi više od sedam dana zatvora. Iako, sumnjam u taj prvomajski plamen, jer, nije ovo crkveni svetac, oni jedini imaju vatre. Kažu, prosvjetljenja. Nama, koji živimo u stvarnosti, ostali su dimovi zamračenja i zagušenja i čekamo da netko upali prvomajsku logorsku vatru proviđenja. Priredit ću tu ljepotu Viktoru, upalit ćemo logorsku na nekoj pustopoljini gdje nema ljudi. Sigurna sam da ćemo dozvati ptice, od kosa do sokola, i životinje, od ježa do vuka, koji će nam prirediti prvomajsku budnicu s limenom glazbom. Poklonit će im se drveće iz okolnih šuma, s razvijenim transparentom: Jaganjci svih zemalja, ujedinite se! Kako bi postali moćno stado ovaca s mudrim ovnom – predvodnikom koji će znati izbjegavati zamke. Ili, da potpuno utihnu i završe iznad plamena, kojega je netko drugi potpalio, kako bi njih (nas) pojeo u nekoliko zalogaja.
Kad se vatra zagasi, a naš ubrzani, jedini u danu na toj relaciji, zazviždi u povratku, pohitat ćemo, Viktor i ja, put zastava. Pobjedničkih, ponosnih, na vrh koplja, što natkriljuju nebo. Egalite – Fraternite – Liberte zastava.
Dogovoreno je da startamo u 6.00 sati. Meni ostalo rano buđenje iz vremena kad sam radila, nešto mi tako uđe u krv, pa nikako da izađe, ni pijavice ne pomažu. Viktor zna da je to sat prije 7.00, pristaje, osjeća da ga čeka avantura, ali, mobitel nije napunjen, dječak lijepo kaže crk'o, a samo ta spravica pokazuje vrijeme. Zna pročitati, naučio je brojeve još u nižim osnovne, ali, ne zna koliko je sati. Ne razumije igru kazaljki, cagera i cagerica, ne upušta se, iako je punoljetan, ni u koju odluku u smjeru kazaljke na satu, kao ni u onu suprotno od smjera. Zato ima roditelje. Oni se vuku za cagerima, sve pokušavajući da ih prestignu i preduhitre, ali uzalud. Vrijeme ide, a oni tapkaju na mjestu. Pregorile baterije. Ni prvi dan maja ne može ih više napuniti. Trajno su ispražnjene.
Eto prvoga zadatka za praznični dan. Naučiti momčića koliko je sati svake minute. Neću danas gnjaviti sa rimskim brojevima, bit će još zaboravljenih praznika, pa ćemo u njima tih sedam cifara: I, V, X, L, C, D, M. Nekidan smo ozbiljno razgovarali i predložila sam mu izlet u nepoznato. Složio se, vidio je to i na internetu. Pitala sam ga ima li, u tim igricama koje satima vrti, vlakova, vozova, željezničkih stanica i postaja, prometnika, vlakovođa, konduktera, tračnica i pragova. Momak, doslovno, nije razumio sve što sam nabrajala. Zna što je vlakić, još iz vremena kad su mu roditelji mogli kupiti onaj što hita po ćilimu u dnevnom boravku. Od onda, nit' je vidio vlak, a kamoli u njega sjeo da se provoza.
Zato ćemo nas dvoje autom šezdesetak kilometara do najbližih tračnica, ove u našoj varošici zarasle u travu, komadići, centimetri, a nakon što su počupane i prodane u staro željezo. Kao da su posvećeni ostaci, a na njima leže duhovi koje je bolje ne uznemiravati. Mi ćemo na ubrzani, jer je sporiji od šinobusa, i pravac Gorski Kotar. „Ćiro“, sa lijepo uglancanim drvenim sjedalima, ne vozi nigdje i ni u jednom pravcu. Dok budemo čekali konduktera, jednoga za sva četiri vagona, u kojima će možda biti dvadesetak putnika, pokušat ću Viktoru objasniti tajnu Orient expressa i ljubav na stanici Podlugovi, značenje Sava expressa i razliku od isto takvoga Olimpika, te mu predočiti i meni već izblijedjelu trasu Beograd – Bar.
Nakon što odradimo te lekcije u kupeu drugog razreda, izaći ćemo na nekoj stanici na kojoj nisam nikad bila. Samo ako bismo negdje ranije vidjeli logorsku vatru, povlačim ručicu za zaustavljanje u nuždi. Neka me i prekršajno kazne, logorska vatra za Prvi maj vrijedi više od sedam dana zatvora. Iako, sumnjam u taj prvomajski plamen, jer, nije ovo crkveni svetac, oni jedini imaju vatre. Kažu, prosvjetljenja. Nama, koji živimo u stvarnosti, ostali su dimovi zamračenja i zagušenja i čekamo da netko upali prvomajsku logorsku vatru proviđenja. Priredit ću tu ljepotu Viktoru, upalit ćemo logorsku na nekoj pustopoljini gdje nema ljudi. Sigurna sam da ćemo dozvati ptice, od kosa do sokola, i životinje, od ježa do vuka, koji će nam prirediti prvomajsku budnicu s limenom glazbom. Poklonit će im se drveće iz okolnih šuma, s razvijenim transparentom: Jaganjci svih zemalja, ujedinite se! Kako bi postali moćno stado ovaca s mudrim ovnom – predvodnikom koji će znati izbjegavati zamke. Ili, da potpuno utihnu i završe iznad plamena, kojega je netko drugi potpalio, kako bi njih (nas) pojeo u nekoliko zalogaja.
Kad se vatra zagasi, a naš ubrzani, jedini u danu na toj relaciji, zazviždi u povratku, pohitat ćemo, Viktor i ja, put zastava. Pobjedničkih, ponosnih, na vrh koplja, što natkriljuju nebo. Egalite – Fraternite – Liberte zastava.
