Posljednje zbogom za 916 radnika; Glas Radivoja Markovića sa „Kosmaja“; Minuta šutnje za Sandra Pertinija; Jaganjci svih zemalja ujedinite se; Bakšiš za crkvu; Možda, zapravo, rata nije ni bilo; Opasno i latinicom i ćirilicom; Zašto riječ „bog“ pišem malim slovom … samo su neki od naslova iz knjige Crveni karanfili koja je izbor 100 kolumni autorice Jagode Kljaić.

Kronološkim slijedom, od 2011. do 2019. godine, na 270 stranica, kolumnistica se obraća čitateljima koji prihvaćaju njenu posvetu u knjizi: Onima koji ne mijenjaju omiljeni cvijet.

Među Karanfilima je više tekstova izvorno objavljenih na SBPeriskopu.

Recenzent knjige je novinar i publicist Danko Plevnik.

Izdavač knjige je Radnička Fronta Zagreb.

RIJEČ  IZDAVAČA

Cjelokupni publicistički opus Jagode Kljaić značajan je doprinos slobodnom novinarstvu čije su oaze u Hrvatskoj preostali manji nacionalni, regionalni ili lokalni mediji u kojima svoje stavove mogu proklamirati nezavisni intelektualci poput autorice. Iako možda manje čitane od nekih razvikanih imena, kolumnistice poput Jagode Kljaić imaju svoju postojanu publiku koja se postupno, s godinama, uvećava. Razlog tome su i teme koje sve šire i dublje zahvaćaju društveno - političku zbilju Hrvatske, pa time bude interes sve šireg kruga čitatelja.

Iznimnost Kljaićkinih tematskih napisa krase dvije bitne osobine: prva je jasan politički stav koji je nedvosmisleno uz narod, uz radnike, uz potlačene i eksploatirane, a protiv elita i njihovih marioneta koji su uzurpirali naše živote. Druga je autoričin personalizirani pristup kroz koji se vidljivo očituju njena književnička nagnuća. Naime, ona šturim činjenicama, golim i gorkim istinama dodaje svoje refleksije, sjećanja i opservacije  i to dovoljno nenametljivo da svoju posebnost umetne u objektivnu zbilju. To je osobni pristup žene na ulici,  koja proživljava svakodnevne nepravde, suosjeća s drugima i solidarna je sa svim žrtvama novokomponiranoga hrvatskog kapitalizma.

Dakako da autoričine reminiscencije često dopiru i iz Jugoslavije, zemlje stasanja njene generacije, ali daleko od sentimentalnog nostalgičarenja, one svima otkrivaju usput izgubljeno blago - prednosti življenja u socijalizmu.  Između ostalog – besplatno školovanje za sve pa i za one koji se sada, iz svojih akademskih i ostalih pozicija, cinično odriču onih koji su im financirali doktorate, onih koji su radili i stvarali dohodak. Jagoda Kljaić zacijelo nije takav licemjer: ona je oštra, ponosna i odlučna unatoč porazima koje trpi i kao bivša, razočarana socijaldemokratkinja. Ona je i dalje uz narod. Mi mali, obični, jednostavni, koji uviđamo nepravdu i o njoj ponekad nešto napišemo (str. 240).

U tome je veličina tih malih: oni daju male doprinose velikom novinarstvu gdje se malo odnosi na socijalnu stratifikaciju, na smještenost u najširi i najdonji društveni okvir koji danas obuhvaća slabo plaćene, nezaposlene i deprivilegirane radnike u svim privrednim sektorima.

Radnička Fronta poštuje autoričinu hrabrost, integritet i odlučnu lijevu političku opciju i vjeruje da će knjiga Crveni karanfili biti odlična literatura za sve one koje zanima rafinirani kritički pristup bitnim društvenim pitanjima.

Danko Plevnik: ENERGIJA HISTORIONOSTALGIJE

Jagoda Kljaić spada u suvremene literarno-žurnalističke fenomene jer u istoj osobi spaja književne i novinarske vokacije poput Viktora Ivančića i Gorana Gerovca, razlikujući se od njih svojom sklonošću prema lirici. Ta pjesnička preosjetljivost spojena s izvjestiteljskim naturalizmom, radila je i u najtežem tipu novinarstva – tvorničkom listu „Vjesniku Željezare” Sisak, u njenih je 100 kolumni ostavila upečatljiv trag – nemirenja s agresivnom anihilacijom prošlosti. Njena filozofija života i pisanja je jasna: čovjek je biće vremena. Zbog toga ne pristaje na otimanje povijesti, mrtvih i depopulaciju sjećanja. Jaki socijalni ton koji proizlazi iz njenih kolumni, objavljivanih od 2011. do 2019. na portalima e-Novina, Lupige, Konkursa regiona, SBPeriskopa i XXZ magazina i odanost proletarijatu kojeg nema – svrstavaju je u mentalnu preteču „Žutih prsluka”. I oni kao i ona komunikacijski su mogući samo na elektroničkim, ne i u tiskanim publikacijama, pa je izdavanje knjige takvog sadržaja velika usluga i satisfakcija za sve one koji se ne služe internetom ili ne prate sva mjesta oduška autoričina pisanja.

Osnovni ton njene fenomenologije razočaranja i ispravljanja osobnih nepravdi ne proizlazi iz fantazmagoričnosti metafora koje bi skrivale težinu stanja i ocjena društva, već iz dokumentiranih i intimnih pokazatelja u čemu se slika i biće stvarnosti razilaze. O teškim stvarima piše verbalnom lakoćom. S fact news suprotstavlja se fake news o antifašizmu kojega se pobjedničkim revizionizmom izjednačilo s fašizmom: „Ljudi glume da su zaboravili, ali, ulice i trgovi pamte.” Uspješno miksa političku historiografiju i kroniku dana: „Nema više gradova prijatelja, što će nam prijatelji, navikli smo se na neprijatelje, s njima lakše izlazimo na kraj.” Radi se o historionostalgiji u akciji koja ne dozvoljava da oteti, potisnuti ili razrušeni materijalni dokazi postojanja prošlosti utječu na potrebu i dinamiku sjećanja i uspoređivanje sa sadašnjicom. Povijesti pokušava vratiti kredibilitet, osporavan kredibilitetom nove dogme o nepogrešivosti ideala.

Ono što ju razlikuje od „ženskog pisma” koje bi se možda trebalo očekivati od jedne poetese jest interes i poznavanje sporta, posebice nogometa, čime ruši maskulinističke predrasude o ženama, budući da se kontinuirano prisjeća ili oprašta od sportskih junaka koji modernim neznalicama ne znače ništa. „Gdje se to danas uči o sramu?” – krucijalno je pitanje koje postavlja nesablažnjivoj javnosti. Nasuprot autokratima koji u novim verzijama ponavljaju i prakticiraju stav Louisa XIV.: „Država - to sam ja!”, Jagoda, kao što joj ime govori, izvire iz humusa i može s pravom humanizma govoriti: „Domovina – to sam ja.” Otuda Lijepa naša čas postaje Lijepa nečija ili Lijepa tkoznačija.

Premda sastavlja dosje jednog vremena i nevremena, ne upušta se u duboke političke analize, ali kada to čini – čini originalno i oštroumno, poput atipične analize hrvatske desnice ili pak objašnjenja Josipovićeva poraza na predsjedničkim izborima. Točna je i njena medijska analiza Dnevnika HRT-a koju vrijeme nije demantiralo nego potvrdilo. Različitost sadržaja njenih kolumni: Papa i Glina, prisilno manjina, galerija regionalnih likova, naklon Sarajevu, prati feralovska odrješitost za verbalnu konfrontaciju sa svim negativno postojećim. Njena etika ne vrluda, nije podložna političarima i strankama i njihovim medijima, ne odustaje od političke korektnosti, mada ne može otrpjeti zdravstvenu povlaštenost zlih, pošto je dio društvene moći još uvijek u rukama onog ljudskog šljama „koga čak i sve vrste karcinoma izbjegavaju”. Ne nasjeda ejdžizmu. Ne podilazi ni čitaocima kojima ne dozvoljava bijeg u skepticizam, indolentnost i nezainteresiranost za realnu, a ne tek za manje opasnu, propagiranu stvarnost. No kao što su integritet i moralna hrabrost društveni izazov za kolumnist(ic)u, ništa manje nisu izazov i za čitaoca, zbog čega se nitko ne može nonšalantno upuštati u čitanje ove publicistike.

Winston Churchill je jednom rekao: „Štampu je lakše zdrobiti nego urediti.” Jagoda Kljaić se ne da zdrobiti. Volja za očuvanjem vlastitog identiteta je temeljna struktura njene kolumnistike.